Razlika između inačica stranice »Mijo Kerošević«

Dodano 56 bajtova ,  prije 1 godinu
bez sažetka
 
Poslije završetka škole, Mijo je kao i većina muškaraca u njegovoj obitelji postao rudarom. Prvo je radio u [[rudnik Kreka|rudniku Kreki]], a pred rat je radio u [[Banovići]]ma. Prve spoznaje o [[radnički pokret|radničkom pokretu]] Mijo je ponio iz svoje obitelji, koja je aktivno sudjelovala u revolucionarnom radničkom pokretu. Član Saveza komunističke omladine Jugoslavije ([[SKOJ]]-a) postao je u godinama pred rat.
 
[[Travanjski rat]] i [[podjela Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu|okupacija Kraljevine Jugoslavije]] 1941. godine zatekli su ga u Banovićima, odakle se vratio u rodno mjesto. Kao član SKOJ-a aktivno je sudjelovao u pripremama za oružani ustanak. U dogovoru s Oblasnim komitetom [[KPJ]] za Tuzlu, skupina rudara Hrvata predvođena [[Petar Miljanović|Petrom Miljanovićem]] i [[Ivo Bojanić|Ivom Bojanićem]], a u kojoj je bio i Mijo, prijavila se u ustaški tabor u [[Bukinje|Bukinju]]. Posle izvjesnog vremena provedenih u [[ustaše|ustašama]], gdje su dobili odore, oružje i strjeljivo, u kolovozu su prebjegli partizanima na teritorij pod partizanskom kontrolom na [[Ozren]]u. Od ove grupe rudara, kao i drugih rudara koji su već bili na Ozrenu, formirana je Husinska rudarska četa unutar [[Ozrenski partizanski odred (BiH)|Ozrenskog partizanskog odreda]]. Među borcima ove čete bio je i rudar [[Petar Marković (narodni heroj)|Pejo Marković]], u čiju je čast spjevana pjesma "[[Konjuh planinom]]". Od svih rudara-boraca ove čete jedino je Mijo dočekao kraj rata. U članstvo Komunističke komunističke partije (KPJ) primljen je 1942. godine.
 
Bio je vrlo hrabar borac, zbog čega su mu njegovi drugovi dali nadimak "Guja". Krajem 1942. godine stupio je u [[Šesta istočnobosanska proleterska udarna brigada|Šestu istočnobosansku brigadu]], a od listopada 1943. je ušao u tada formiranu [[Osamnaesta hrvatska istočnobosanska brigada|Osamnaestu hrvatsku istočnobosansku brigadu]]. U njoj se nalazio na dužnosti zapovjednika Trećeg husinskog bataljuna. Kao zapovjednik bataljuna istakao se u borbama tijekom [[Šesta neprijateljska ofenziva|Šeste neprijateljske ofanzive]], krajem 1943. godine. Zajedno sa svojom postrojbom po velikoj studeni nekoliko je puta prelazio rijeku [[Krivaja|Krivaju]], osiguravajući tako štab [[Treći bosanski korpus NOVJ|Trećeg bosanskog korpusa]]. Istakao se i u borbama oko Tešnja, Foče, Vučjaku, Doboja, oko Kladnja i Tuzle.
Koncem 1944. kao iskusna i provjerena borca prebacili su ga u [[Korpus narodne obrane Jugoslavije]] ([[KNOJ]]), koji se nalazio pod zapovjedništvom Odjeljenja za zaštitu naroda ([[OZNA]]). Po završetku rata, prebačen je u OZNU i postavljen za opunomoćenika OZNE u Tuzli, a poslije na dužnost referenta u Okružnom odjeljenju OZNE u Tuzli. Na terenu oko Tuzle, kao i području [[Posavina|Posavine]] i [[Majevica|Majevice]], sudjelovao je u potjerama za ostatcima ustaških i četničkih skupina.
 
Smrtno je stradao 3. prosinca 1946. godine u selu Čađevici kod Bijeljine tijekom potjere za četničkim odmetnicima - Dragom Aničićem i Jocom Zarićem. Pokopan je na spomen-groblju u Husinu, gdje su pokopani rudari sudionici Husinske bune, kao i njegovi drugovi iz Husinske partizanske čete koji su pali tijekom Narodnooslobodilačke borbe.
 
Nositelj [[Partizanska spomenica 1941.|Partizanske spomenice 1941.]], a odlukom [[Prezidij Narodne skupštine FNRJ|Prezidija Narodne skupštine FNRJ]] od 5. srpnja 1951. godine proglašen je za [[narodni heroj Jugoslavije|narodnog heroja]].
[[Kategorija:Bosanskohercegovački komunisti u drugoj Jugoslaviji]]
[[Kategorija:Husino]]
[[Kategorija:Rudari]]