Sonet: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
nadogradili smo
m uklonjena promjena suradnika 161.53.180.25 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika BlackArrow
Oznaka: brzo uklanjanje
Redak 11:
Novonastali se pjesnički oblik vrlo brzo širio i ubrzo osvojio cijelu Italiju. Savršenim su ga učinili pjesnici talijanskog [[slatki novi stil|slatkog novog stila]] (tal. ''dolce stil nuovo''), a kao najbolja se ostvarenja prezentiraju soneti [[Guido Cavalcanti|Cavalcantia]] (1250.-1300.), [[Dante Alighieri|Dantea]] (1265.-1321.) i [[Francesco Petrarca|Petrarke]] (1304.-1374.). U djelima je Cavalcantia i Dantea sonet pjesnički živio gotovo stotinu godina prije Petrarke, no tek je Petrarkina [[pjesništvo|poezija]] dala najznamenitiji [[stil]]ski pečat toj strogo smišljenoj pjesničkoj formi. Tome uzrok nisu bili samo brojni [[petrarkizam|petrarkisti]] u Italiji, već i činjenica da je pojava soneta u drugim europskim književnostima nerazdvojna od utjecaja Petrarke i petrarkizma. Tako u [[15]]. stoljeću Petrarkin ljubavni sonet kroz djela [[Luis de Góngora y Argote|Luisa de Góngore]] ulazi i u [[španjolska književnost|španjolsku književnost]]. U [[francuska književnost|Francuskoj]], u koju dospijeva u [[16]]. st., sonet je, s obzirom na prethodni utjecaj provansalske ljubavne lirike na Talijane, lako bio prihvaćen u svom petrarkističkom vidu, primjerice u poeziji [[Pierre de Ronsard|Pierrea de Ronsarda]].
 
U sve druge europske književnosti sonet je prodro s neposrednim ili posrednim petrarkističkim utjecajem. Naravno, jednom ustoličena u domaćoj tradiciji, sonetna je forma bila sve manje pod pritiskom onog pečata koji joj je dao njen prvi veliki predstavnik. Unatoč tome, sonet i dalje čuva svoja prvobitna stilska obilježja. I tako se do kraja 16. st. sonet proširio cijelom [[Europa|Europom]]. Prodro je čak i u književnosti [[Azija|Azije]]. Tada slijedi zastoj, ili prezasićenost sonetom. Veći se interes javlja ponovno u razdoblju [[Romantizam|romantizma]]. Tako sonet opstaje do danas.
 
== Struktura soneta ==
 
Osim vanjske forme, sonet ima i svoju unutarnju formu. [[teorija književnosti|Književni teoretičari]] su dugo raspravljali o tome iziskuje li takva forma sama po sebi unutarnji smisao i raspored, odnosno koliko je vanjska forma ovisna o unutarnjoj, te u kojoj mjeri sonetna [[struktura]] strofe i sonetno rimovanje sugeriraju određen raspored građe i njezinu [[sintaksa|sintaktičku]] raščlanjenost. [[Vladimir Nazor]] u svojim objašnjenjima govori o "duši i sadržaju" soneta. On spominje ''“ne samo vanjsko nego i unutarnje suzvučje rima”''. Bilo je i oprečnih mišljenja, ali je veliki broj teoretičara ipak prihvatio mišljenje Vladimira Nazora, uz poneka odstupanja. Opći je stav da pravi sonet mora imati točno određen vanjski i unutrašnji red; da sonetna struktura uključuje neku polaznu točku ili uvod, te razvoj, [[kulminacija|kulminaciju]] i rasplet. Postoje i tvrdnje da sonet mora imati unutrašnju dramsku ili [[dijalektika|dijalektičku]] organizaciju: ubi se ili idi na penetraciju
*a) tezu - prvi katren,
*b) antitezu - drugi katren,
*c) sintezu - dvije tercine
 
Dvočlana struktura soneta podrazumijeva da je između katrena i tercina uspostavljen odnos očekivanja i ostvarenja, napetosti i opuštanja, pretpostavke ili zaključka. Ako se dijalektička struktura soneta vizualno pokazuje u rasporedu strofa, onda se to [[akustika|akustički]] jasno pokazuje kroz raspored rima. Drugi opet tvrde da u sonetu moraju biti pauze ([[točka]] na kraju svake strofe); da se nijedna značajnija [[riječ]] ne smije dva puta upotrijebiti; da posljednji stih mora biti ključ za cijelu pjesmu; da posljednja tercina mora sadržavati smisaonu bit soneta, a ostale su strofe samo priprema; da zaključni stihovi moraju iznenaditi čitaoca itd. Tu su, nasuprot ovima, i neka manje rigorozna mišljenja po kojima unutarnji red mora postojati, ali on je slobodan i raznolik, a ne strogo određen. Neki pak misle da smisaoni slijed nije uopće važan za ovaj oblik. Ja jako jako
 
Vanjski oblik nije sam sebi svrhom. On utječe na [[kompozicija (književnost)|kompozicijsku]] organizaciju koja, bez obzira je Ii strogo određena ili ne, mora imati svoj slijed, razvoj, povezanost, zgusnutost, težinu i zaokruženost. I bez obzira na različita gledišta pjesnika sonetista, pravim se sonetima smatraju samo oni koji odišu istinskom pjesničkom i stvaralačkom snagom. Dakle, misli se uvijek na ona ostvarenja koja posjeduju taj unutrašnji red.