Kraljevina Hrvatska pod Habsburzima: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 107:
{{glavni|Hrvatska u Revoluciji 1848.}}
Hrvatski nacionalni pokret dosegnuo je vrhunac kada je u ožujku 1848. u Habsburškoj Monarhiji [[Revolucija 1848.-1849.|izbila revolucija]]. Tijekom ožujka hrvatsko konzervativno plemstvo isposlovalo je imenovanje baruna [[Josip Jelačić|Josipa Jelačića]] za hrvatskoga bana, a 25. ožujka Velika narodna skupština u Zagrebu prihvatila je ''[[
Na početku hrvatskoga pokreta 1848. narodnjaci, na čelu s Jelačićem, nisu odbijali mogućnost očuvanja uže državnopravne veze između Hrvatske i [[ugarska|Ugarske]], ali su kao uvjet isticali potrebu njezine preobrazbe u federaciju ravnopravnih naroda. Zakoni što ih je tijekom travnja 1848. donio Ugarski sabor, koji su nijekali hrvatsku autonomiju, utjecali su na promjenu politike narodnjaka u smjeru [[austroslavizam|austroslavizma]]. Tu su politiku zastupali predstavnici Hrvatskoga sabora na Slavenskome kongresu u Pragu početkom lipnja 1848., a u skladu s njom Hrvatski je sabor u to doba donio zaključak (Zakonski članak XI) u kojem je istaknuta neovisnost Hrvatske u odnosu na Ugarsku. U sastavu [[habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]] Hrvatska bi imala punu autonomiju u svim poslovima, osim u pitanjima financija, vojske, trgovine i vanjskih poslova, za koje bi bila nadležna vlada, odnosno parlament ustrojen za cijelu Monarhiju.
Značaj hrvatsko-mađarskih odnosa tijekom 1848. bitno je ovisio o stanju austrijsko-mađarskih odnosa. Zato je na početku lipnja, kada se bečkomu dvoru činila mogućom nagodba s Mađarima, vladar prihvatio zahtjev mađarske vlade da se
[[Josip Jelačić|Jelačić]] liši časti hrvatskoga bana i da se odbiju sve odluke koje je o državnopravnom položaju Hrvatske u međuvremenu bio donio Hrvatski sabor. Istodobno, na poticaj mađarske vlade, a uz posredovanje nadvojvode Ivana, došlo je do pokušaja pregovora s Hrvatima. U takvim je prilikama Hrvatski sabor iznio svoje uvjete za nagodbu s Mađarima, ne odrekavši se pritom svojega zahtjeva da vojska, vanjski poslovi, financije i trgovina budu zajednički poslovi za cijelu Monarhiju. Sabor je kao svoje istaknuo i zahtjeve ugarskih Srba. No mogućnost postizanja dogovora s Mađarima propala je zbog neslaganja oko zajedničkih poslova s Austrijom, odnosno oko osnutka srpske Vojvodine i njezina saveza s Hrvatskom. Nakon toga postalo je jasno da se odluka o budućnosti hrvatsko-mađarskih državnopravnih odnosa može donijeti samo na bojištu, što je bilo i u interesu dinastije, koja je nakon izbijanja mađarske revolucije pokušavala slomiti mađarski nacionalizam sučeljujući ga s hrvatskim. ===Bachov apsolutizam i put ka Nagodbi ===
| |||