Sefiroti u Kabali: razlika između inačica

'''Kabala''' ('''<big>קַבָּלָה</big>''') spada u duhovnu '''tradiciju''' židovstva koju čine '''[[Tanakh|Tanak]]''' ('''Stari Zavjet:''' Tora, Proroci, Književnost), ''[[Talmud]]'', ''Hagada''. Sama riječ "kabala" potječe od glagola '''kbl''' (hebr: uzeti, prihvatiti, preuzeti, primiti)<ref>Amerl (1997), 245</ref>. Kabala je ''mističko'' učenje, što znači da nije puka teorija, nego da se njeno znanje uspostavlja vjerodostojnim ''doživljajima''<ref>Karl Rahner u "Frömmigkeit heute und morgen": Vjernik (der Fromme) budućnosti bit će mistik (ein Mystiker) - netko tko je nešto iskusio - ili ga neće biti,...</ref> sudionika: mističko znanje je ono koje je ''proživljeno'' u vlastitoj nutrini čovjekovoj. Kabala se povijesno javlja u XII st. (južna Francuska) i XIII. st (Španjolska), razvija se dalje u srednjem vijeku (Njemačka, Sefad u Izraelu), u hasidističkomhasidskom pokretu, sve do danas. Postoje '''tri vida Kabale''': teorijski (teozofijski), kontemplativni (''kabala ijunit'')) i činidbeni (''kabala ma'asit''). Kabala je široko područje intelektualnog istraživanja i meditativnog prakticiranja, također i etičke i socijalne primjene, no, ona je ipak određena konkretnim pojmovnim okvirom kojeg čine temeljni pojmovi Kabale, a to su: En Sof; Božji atributi; emanacija i stvaranje svijeta; deset sefirota, četiri svijeta (''arba olamot''), pet razina duše, praiskonski arhetip čovjeka (''[[Kabala i Bog|Adam Kadmon]]''), ''[[Kabala i mistika|'''parcufim''']]'' (obličja sefirota), popravljanje svijeta (''tikun olam''). Važno je naglasiti da Kabala nije neka za stalno uspostavljena dogma, nego da je podložna mijenjanju, poboljšavanju, dorađivanju. Na neki način Kabala je uvijek '''''nova''''' - po tome što se u njoj mijenja ili nadopunjuje, i uvijek '''''stara''''': po tome što čuva svoje temeljne postavke koje su tradicijom ustanovljene kao ispravne i korisne.

'''[[Kabala i mistika|En Sof]] ('''<big>עֵין סוֹף</big>''') '''je riječ koja označuje ''ono bezgranično''(en=bez, sof=granica) što je prije svakog stvaranja, pa dakle i prije Boga kao aktera stvaranja. Ipak izraz En sofSof se, u jednom smislu, koristi kao sinonim za Boga. Iz En Sofa, emanacijom proistječu svi svjetovi i sva bića u njima; riječ "emanacija" (hrvat: proistjecanje) označuje to da postoji jedan dinamički kontinuum od onog Najvišeg – ''En Sof'', do onog najzemaljskijeg – to su sva bića u vidljivom svijetu, na pr. ljudsko tijelo. Stvari nisu strogo odvojene, nego se nalaze u dinamičkom tijeku od transcendencije do imanencije. ''En Sof'' (ono beskrajno, bezgranično) nije tek praznina, nego je naprotiv, punina Božjih atributa. Tih atributa Bog ima  bezbroj – kako to misli Spinoza u djelu ''Etika'', ali se u KabbaliKabali govori samo o ''deset'' i oni su krajnje značajni kako za Božje stvaranje tako i za kabbalističkukabalističku sliku svijeta. U Bibliji, ''1. Ljetopisa'' 29,11 govori se o temeljnim Božjim atributima:

I reče Bog: “Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama,...“

2.     '''''[[Sefer Jecira (Knjiga stvaranja)|Jecira]]''''' je svijet likova '''mišljenja''', to jest, pojmova kojima biva oblikovana snaga; tito jest, pojmovi postoje u mislećoj duši.

„Sve, koji se zovu mojim '''imenom''', koje sam na slavu svoju '''stvorio''' , '''oblikovao''', '''načinio''' !“   '''''Izaija 43:7'''''

Mnogi autori se slažu u tome da su sefirtoisefiroti emanacije Božjih atributa, putovi očitovanja Božje biti. Tako '''Gershom Scholem''', pionir u akademskom istraživanju Kabale, smatra da je riječ o "učenju o deset sefirota, moćima i načinima djelovanja živoga Boga," i dalje "Ove slike, pod kojima se Bog pojavljuje, nisu ništa drugo do li praslike svakoga bitka."<ref>Gershom Scholem, ''Zur Kabbala und ihrer Symbolik''. str. 135</ref> Suvremeni istraživač Kabale, inače Scholemov učenik '''Moshe Idel''', smatra deda je "dominanatnidominantni pojam teozofijske Kabale je "složena i dinamička struktura božjih moći poznatih pod /nazivom/ sefiroti."<ref>Idel, Moshe, ''Kabbalah New Perspectives''. str 112. Inače je cijelo šesto poglavlje knjige posvećeno Kabala teozofiji i sefirotima.</ref> '''David Patterson''' govori o sefirotima kao "avenijama kroz koje Bog očituje sebe u svijetu."<ref>Patterson, David, ''Hebrew Language and Jewish Thought''. str.223</ref> Sanford Drob, sklon, po svojoj struci, više psihologijskom tumačenju Kabalističkih simbola govori da su "sefiroti ne samo elementi svijeta nego i ljudskog uma." i, dalje postavlja pitanje "Što je to narav deset sefirota koja im omogućuje da služe kao gradivni blokovi stvaranja i kao sastavnice ljudskog uma?"<ref>Drob, L. Sanford, ''Symbols of the Kabbalah''. str. 156</ref>

Prva je '''teorija koncentričnih krugova''' (''iggulim'') koja tvrdi da su iz En Sofa Božji atributi proistekli u koncentričnim krugovima; nakon povlačenja (sebe-izvlačenja: cim-cum) iz čitavog prostora punog prapočetnog, iskonskog svjetla svjetlasvijetla (''Or En Sof'') nastao je prazan prostor, i u taj prostor emanirani su Božji atributi u slijedu koncentričnih krugova: Keter, Hokma, Bina, Hesed, i tako redom. Na kraju emanacije nastaje sefira Malkut u samom središtu praznog prostora.<ref>Drob, ''Symbols of the Kabbalah'', str.167</ref>

Prva emanacija koja pretpostavlja izvorno svjetlo (''or'') i posude (''kelim'') koje ga primaju ispala je tragičnom, naime, posude (sefirota) nisu mogle primiti toliko jako svjetlo od ''En Sofa'' pa su popucale i raspale se. Ono beskrajno (''En Sof''), ono Jedno - koje se sinonimno zove Bogom (ali ne uvijek) - odluči ponoviti proces emaniranja, ali sada tako da sefiroti budu udruženi u obličja zvanim '''parcufim''' (hebr: ''parcuf'' = lice)<ref>"Po Hajim Vitalu, ''parcuf'' je jedan vid ili "lice" božanstva, strukturirano kao osoba s 248 udova i složeno u obrazac koji obuhvaća svih deset sefirota." Droab, Symbols of Kabbala. str 180</ref>. Tako Hokma postaje '''''Abba''''' ("Otac"), Bina postaje '''''Imma''''' ("Majka"), šest sefirota od Hesed do Jesod postaju '''''Arik Anpin''''' ("Sin"), a zadnja sefira Malkut postaje '''''Nukva''''' ("Kći"). Nakon pucanja posuda po svijetu ostaju razbacane krhotine zvane ljuskama (''klipot'') i iskre svjetla zvane ''necocim''. Zadaća i sveta dužnost čovjeka nakon pucanja posuda je skupljati iskre svjetla u svemu što susreće u svijetu, tako da i sam proces ''jedenja'' postaje svetim činom izdvajanja i asimiltranjaasimiliranja u sebe iskri svjetla zatočenih u ljuskama namirnica. Taj čin popravljanja i spašavanja svijeta te vraćanje iz njegove razbijenosti u njegovo izvorno stanje zove se u Kabali '''''TikunTikkun Olam'''''.

Sefiroti su emanacije Božjih atributa, izlaženje Boga iz samog sebe. U tom izlaženju Bog ostaje istovjetan sebi, ali je izvanjšten. Bog smješta svoje atribute u prostor što ga sam stvara izvlačenjem sebe iz jednog dijela prostora što ga obitava. Taj se događaj u KabbaliKabali zove '''''cimcum'''''. U taj, od sebe samog ispražnjeni prostor Bog otpušta svoje atribute dok ne postanu do kraja eksteriorizirani (izvanjšteni);  krajnje izvanjštenje je ovaj vidljivi svijeta – ''Asija''. Čovjek je biće ovog svijeta (''Asija''), ali ne samo ovog, nego i ''svih'' svjetova na putu emanacije Božjih atributa iz stanja ''En So''f (beskonačnost) kroz svjetove Acilut, Beria, Jecira do Asija. Stoga je potrebno u ovom poglavlju razvidjeti kako se Božji atributi, emanirani u sefirote, očituju na svim razinama svjetova (''olamot'').

U svijetu '''Jecira''' sefiroti se očituju u pogledu svojjihsvojih likova, u smislu čistih '''''likova''''' (u Platona to su ''ideje'') Božjih atributa.

U svijetu '''Asija''' sefiroti se očituju u konkretnim uprimjerenjimaoprimjerenjima, tj. u konkretnim ''pojedinačnim '''bićima''''', pojavama, stvarima.