Dubravko Škurla: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Stvorena nova stranica sa sadržajem: »'''Dubravko Škurla''' (1933.Zagreb, 10. svibnja 1957.), hrvatski pjesnik <ref name=Šalat>[http://www.mat...«.
(Nema razlike inačica)

Inačica od 24. ožujka 2020. u 17:10

Dubravko Škurla (1933.Zagreb, 10. svibnja 1957.), hrvatski pjesnik [1]

Posve atipične sudbine, Škurla je poeta izuzetne snage i impresivna opusa koji bilježi neviđene razvojne skokove, ostao je, u čudnim igrama životnih okolnosti – nezasluženo književno zaboravljen. [1]

U prvome razdoblju (1950.–1951.) Škurla je još u zagrljaju tradicionalističke poetike koja, doduše iznimnom bujnošću i senzibilnošću, zapravo ponavlja gradivo, evocira lirske i retoričke topose u rasponu od romantizma, preko moderne do međuratnoga intimizma. Škurla se još koristi vezanim stihom s rimom, a oblikovna harmoniziranost odraz je određena doživljaja cjelovitosti svijeta. Ta se, doduše, cjelovitost doživljava kao romantičarska korespondencija svih stvari, a osobni se integritet ostvaruje u emotivnim i duhovnim zanosima kojima se lirski subjekt nastoji sljubiti sa svim vanjskim i unutarnjim. Takvi zanosi, svojevrstan povišen ton, baš su i nužni da bi se spomenuta sljubljivanja i mogla zbivati. Emotivna uzburkanost ujedno i narušava žuđeni sklad pa subjekt pjesme povremeno počinje i stršati u odnosu na predmet svoga opjevavanja, promeće se upravo u iskorijenjena i osamljena, u ekstremnim slučajevima i prokletoga, romantičarskog lirskog protagonista koji svijetlu emotivnost zamjenjuje veltšmercom.[1]

U idućem razdoblju (1952.–1953.) Škurlina poezija zadobiva znatno sigurniji ton i stihotvoračku vještinu, koja uz dobro ovladavanje vezanim stihom sada inaugurira i slobodnije modernističke ritmove. Istodobno, postupno se oslobađa klišejiziranosti i u već bolje svladanu poetsku formu mjestimice se inkrustiraju vrlo neobične, najčešće uspjele, poetske slike – neki zameci buduće iznimno sugestivne Škurline slikovitosti bliske nadrealističkim postupcima. Nadalje, gotovo ekspresionistički izdvajaju se boje – posebice šimićevske žuta, plava i crna – koje zadobivaju simbolizacijsku i sugestivnu, upravo ekspresivnu, funkciju. Iako je predmet opjevavanja još očuvan i prepoznatljiv (ljubav, draga, eterična ženstvenost, priroda, lirski protagonist u duhovnom zanosu i klonuću), cijela atmosfera pjesme postaje sve irealnija, zasanjanija. Dapače, s duhovnoga jedinstva s prirodom i kozmosom poetički se akcent preusmjerava na snažniju simbolizaciju pri stvaranju o bilo kakvoj stvarnosti već neovisna poetskog svijeta. Cjelovitost duhovnoga i emotivnog sljubljivanja s vanjskim svijetom sad se zamjenjuje još postojećom cjelovitošću bajkovite nadstvarne vizije koju naslutaji iracionalnog crnila još ne razgrađuju, nego joj, dapače, pojačavaju sugestivnost. [1]

Od ljeta 1955. sve do smrti 10. svibnja 1957. napisao je šezdesetak pjesama, od kojih nekoliko antologijskih, kojima će se probiti u novu poetiku i u hrvatskoj poeziji dotad neistražen pjesnički prostor. U posljednje dvije godine Škurlina života njegova poezija račva na dva razmjerno odijeljena tipa. S jedne je strane poezija gotovo lorkijanske pokraćenosti i sugestivnosti, odnosno pjesme sažetijeg izraza, odijeljenih slika u čijem se asocijativnom srazu postižu snažni poetski učinci, kompozicija temeljenih na paralelizmima i naglašenih poanti. U tim se pjesmama kakve svjetopogledne protege najčešće nastoje naslutiti posve neizravno, tek takozvanim pjesništvom slikovnoga mišljenja koje izbjegava svaku diskurzivnost. Na drugoj su pak strani pjesme rapsodične intonacije, oslobođenog stiha i kompozicije, čije je temeljno načelo suprotno spomenutoj poetskoj ekonomiji. U takvim se pjesmama irealni duhovni prostor, dominantno obilježen tamnim koloritom i propasnim snoviđenjima, doseže intenzivnim retoričkim nagomilavanjem, ekspresivnom euforijom i nadrealnim slikama, kojima se razgrće plašt stvarnosti i prisvaja govor o nepoznatom. U spomenutoj euforičnoj retoričnosti i razdrtoj slikovitosti u Škurlinim pjesmama pokatkad se mogu snažno osjetiti i odjeci rapsodičnoga ekspresionizma. U najvrsnijim, uistinu antologijskim, Škurlinim pjesmama kao da se pak događa sinteza najboljih odlika spomenutih dvaju poetskih tipova. [1]

Hipersenzibilni pjesnik istodobno je pisao svoje najbolje pjesme, ali mu je mentalno zdravlje bilo sve teže te je hospitaliziran u bolnici na zagrebačkom Rebru. U dramatičnom finalu Škurlina je poetska potencija na vrhuncu, knjiga mu je pred izlaskom. Zainteresirao je jednoga od vodećih nakladnika i urednika za pjesnike – Lykosa i Slavka Mihalića. Odlučeno je da se mladom pjesniku tiska prva zbirka pjesama pa je već izrađena i naslovnica za knjigu, koja je Škurlu mogla lansirati u sam pjesnički vrh tek nastupajućega krugovaškog naraštaja. Tragično umire. Njegovom smrću i druge stvari polaze po zlu. Hodao na čelu hrvatske lirike, a da toga nije bio ni svjestan. Ne izlazi mu, naime, ni već gotovo otisnuta knjiga, čije je objavljivanje, prema Mihalićevu svjedočenju, omela pjesnikova tragična smrt, ali i spoznaja da je Škurla iza sebe ostavio nasljeđe od nekoliko stotina pjesama, koje je trebalo pregledati i eventualno objaviti opsežniju knjigu s kompetentim izborom iz cjelokupnog opusa. No nakladnička kuća Lykos doskora je prestala objavljivati poeziju, a zatim se i sama ugasila. Nakon toga Škurline pjesme objavljivane su po raznim književnim časopisima, o desetogodišnjici njegove smrti (1967.) Matica hrvatska u Splitu tiskala je knjigu Dvije obale s manjim izborom njegovih pjesama, a 1970., kod Matice hrvatske u Zagrebu, Mihalić napokon objavljuje vrlo kompetentan izbor iz Škurline poezije pod naslovom Kameni brid. Ta knjiga sadrži 104 pjesme, i to nastale od 1950. sve do kraja Škurlina života. Valja napomenuti da je Mihalić u nju uvrstio sve Škurline pjesme iz posljednjih dviju godina njegova života, po kojima je on tada zasigurno bio u vrhu hrvatskoga pjesništva. [1]

Izvori

  1. a b c d e f Vijenac br. 438 Davor Šalat: Portret Dubravka Škurle, nesuđena predvodnika krugovaške lirike: Pjesnik moguće sudbine, 16. prosinca 2010. (pristupljeno 24. ožujka 2020.)