Aleksandar I. Karađorđević: razlika između inačica

| nasljednik1 = ''nitko''

| regent1 =

| vladavina2 = [[1. prosinca 1918.]] - [[16. kolovoza]] [[1921.]]

| krunidba2 =

| vjera = [[Srpska pravoslavna Crkva|srpskopravoslavna]]

}}

 

== Mladost ==

 

 

Djetinjstvo je proveo u [[Crna Gora|Crnoj Gori]], a školovan je u [[Ženeva|Ženevi]]. Aleksandar je 1910. godine skoro umro od [[trbušni tifus|trbušnog tifusa]], no preživio je, ali s trajnim problemima u trbuhu. Svoje obrazovanje nastavio je u vojnoj akademiji u [[Petrograd]]u, no otišao je zbog zdravstvenih problema i nastavio u [[Beograd]]u. Aleksandar nije bio prvi na redu za prijestolje, nego je to bio njegov stariji brat [[princ Đorđe Karađorđević]] koji je od većine srpskih političkih stranaka smatran nesposobnim, zbog dva veća skandala (od kojih je prvi bio 1909. godine kada je premlatio svoga slugu na smrt). Zbog toga je princ Đorđe Karađorđević bio prisiljen na odricanje od prijestolja.

U [[Prvi balkanski rat|Prvom balkanskom ratu]] [[1912.]] godine, prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević je kao zapovjednik prve armije vodio [[Vojska Kraljevine Srbije|srpsku vojsku]] u pobjedu u [[Bitka kod Kumanova|bitki kod Kumanova]] i u [[Bitka kod Bitole|bitki kod Bitole]], a [[1913.]] godine, u [[Drugi balkanski rat|Drugom balkanskom ratu]] pobijedio je i u [[Bitka kod Bregalnice|bitki kod Bregalnice]]. Nakon Drugoga balkanskog rata Aleksandar Karađorđević se opredijelio u kompleksnoj raspravi o tome kako bi [[Makedonija]] trebala biti uređena. U tome Aleksandar Karađorđević imenovao je Kap. [[Dragutin Dimitrijević Apis|Dragutina Dimitrijevića ili "Apisa"]], te u čast tomu, njegov otac, [[Petar I. Karađorđević|kralj Petar I.]], složio se predati svoje kraljevske dužnosti svome sinu. Aleksandar Karađorđević [[24. lipnja]] [[1914.]] godine postao je [[Regent]] [[Kraljevina Srbija|Kraljevine Srbije]].

 

 

No, već [[1915.]] godine, srpska vojska se s već ostarjelim kraljem [[Petar I. Karađorđević|Petrom I.]] i princom Aleksandrom, te oslabljena ratnim porazima povukla na [[Krf]], gdje se reorganizirala. Nakon što je vojska regrupirana i poboljšana, ostvarila je uvjerljivu pobjedu na [[Makedonska fronta (Prvi svjetski rat)|Makedonskoj fronti]] kod [[Kajmakčalan]]a. Srpska vojska imala je veliku ulogu u posljednjem [[Antanta|Savezničkom]] probijanju u jesen [[1918.]] godine.

Ustav kao takav nije donio nikakve povlastice, a posebice je velik problem bilo centralističko uređenje kojim je forsirano integralno jugoslavenstvo. Kralj je nastavio s režimskim pritiskom, brojne osobe (među kojima i Stjepan Radić), završile su u zatvoru, a Vlade su se mijenjale, prosječno, svakih nekoliko mjeseci. Naime, u razdoblju od [[1921.]] do [[1929.]] godine došlo je do 23 promjene Vlade, a od te 23 sam kralj inicirao je čak 21 (ostale dvije stigle su na zahtjev Narodne skupštine). Izbori su održavani svake dvije godine, a na njima je pobjeđivala uglavnom Radikalna stranke, što je još više pogodovalo kralju. No ipak, situacija u državi nikako se nije smirivala, a svemu tome doprinosilo je i jačanje HRSS-a. Iako je Radić završavao u zatvoru, iako je njegova stranka [[1924.]] godine (nakon učlanjenja u Seljačku internacionalu) zabranjena po odredbama Obznane (kasnije će se ime promijeniti u [[Hrvatska seljačka stranka|HSS]]), a on sam redovito zatvaran, njegov utjecaj sve je više jačao i stranka je konstantno dobivala iznenađujuće visok broj zastupnika, zbog čega je Radić bio još glasniji u svojim ispadima protiv kralja i vlasti. Iako će u jednom trenutku prihvatiti monarhiju i odreći se republikanskih ideja (taj je proglas pročitao [[Pavle Radić]]), Stjepan Radić će i dalje biti najglasniji kraljev oponent, a ubrzo će, [[1927.]] godine, kao saveznika dobiti i Svetozara Pribićevića. Naime, Pribićević, bivši Ministar unutarnjih poslova i policije, napravio je odlučan obrat u svojoj politici, promijenio je svoje nazore ([[1925.]] godine napustio je politiku unitarizma i centralizma)<ref name="B.J.">[[Bosiljka Janjatović]], ''Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine'', Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., {{ISBN|953-6491-71-0}}, podrubnica 4, str. 14.</ref> i sa svojom [[Samostalna demokratska stranka|Samostalnom demokratskom strankom]] sklopio savez s Radićem kojim je [[10. studenoga]] [[1927.]] godine nastala [[Seljačko-demokratska koalicija]] koja je, kao prosvjed, odbijala sudjelovati u radu Narodne skupštine dok politika Beograda bude kakva je bila u tom trenutku.

 

 

Dana [[6. siječnja]] [[1929.]] godine, kao odgovor na spomenutu krizu, kralj Aleksandar I. Karađorđević poništio je Vidovdanski ustav, prekinuo rad Narodne skupštine i uveo osobnu [[diktatura|diktaturu]] (tzv. ''[[Šestosiječanjska diktatura]]''). Ubrzo je donio novi [[Zakon o nazivu i uređenju države]] kojim je [[3. listopada]] [[1929.]] godine ime države promijenjeno u [[Kraljevina Jugoslavija]], a unutarnje uređenje svedeno je s 33 [[oblast]]i na 9 [[Banovine Kraljevine Jugoslavije|banovina]] i grad [[Beograd]]. Kralj se tako, nakon nekoliko godina stagnacije, ponovno vratio politici integralnog jugoslavenstva. Vlada je povjerena [[general]]u [[Petar Živković|Petru Živkoviću]], dotadašnjem zapovjedniku Kraljevske garde, što je govorilo o strogim mjerama koje je diktatura donosila sa sobom.

Najveća se promjena zbila u ideologiji. Do tada se smatralo da su [[Srbi]], [[Hrvati]] i [[Slovenci]] narod s tri imena (onodobni humoristi, ali i ozbiljni kritičari režima predvođeni [[Miroslav Krleža|Miroslavom Krležom]], dodali su i dva pisma, tri jezika, tri vjere itd.), a tada je zavladala unitaristička [[ideologija]] [[integralno jugoslavenstvo|integralnog jugoslavenstva]]. Smatralo se da postoji samo jedan, [[Jugoslaveni|jugoslavenski narod]].

 

 

== Atentat ==

Atentator [[Vlado Černozemski]], vozač vođe [[VMRO]]-a [[Ivan Mihailov|Ivana Mihailova]] i iskusni strijelac, život je završio ubodom mača francuskog policajca, a kasnije ga je tuklo mnoštvo. Pogođen s više metaka u tijelo, isječen udarcima sablje i linčovan od gnjevnoga mnoštva, prebačen je u ured marseilleske službe sigurnosti, gdje je ostavljen i bez medicinske pomoći umro.

 

 

Snimka Aleksandrovog atentata jedna je od važnijih povijesnih snimki, zajedno sa snimkama [[krunidba|krunidbe]] [[Nikola II., ruski car|Nikole II.]], pokopa [[Viktorija, kraljica Ujedinjenog Kraljevstva|kraljice Viktorije]] i [[Franjo Ferdinand|nadvojvode Franje Ferdinanda]] i atentata na [[John F. Kennedy|Johna F. Kennedya]].