Povijest Bosne i Hercegovine: razlika između inačica

 

== Srednjovjekovna Bosna ==

=== Rani srednji vijek ===

{{glavni|Bosna i Hercegovina u ranom srednjem vijeku}}

 

Sredinom 11. stoljeće, područje današnje Bosne i Hercegovine, pripadalo je Hrvatskom Kraljevstvu. Oko 950. godine, bizantski car-pisac [[Konstantin Porfirogenet]] spominje "zemljicu Bosnu" kao područje oko izvora rijeke Bosne i njenih gornjih pritoka, tj. u Sarajevskom polju, u kraju koji se od davnina nazivao [[Vrhbosna|Vrhbosnom]] (oko 10ak posto današnje BiH). Područje današnje Bosne i Hercegovine čini središnji dio zapadnog dijela Balkanskog poluotoka i bilo je bogato rudama, ali je i teško dostupno, s geografski izoliranim dijelovima. Tako su se u Bosni (odnosno na njenoj istočnoj granici) stoljećima sukobljavali interesi Hrvatske i kasnije hrvatsko-ugarskih kraljeva i Bizanta, Zapadne (Katoličke) i Istočne (Bizantske) crkve, tj. [[Rim]]a i [[Carigrad]]a. Zbog toga je i proces pokrštavanja i dublje kristijanizacije tekao sporije i uz dulje zadržavanje pučkih praznovjerja.

 

Kad je Hrvatska 1102. godine ušla u [[Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom|personalnu uniju s Ugarskom]], područje današnje Bosne i Hercegovine je bilo većinom dio Hrvatske. Sama (vrh)Bosna (područje oko Sarajeva, 10ak % današnje BiH) je bila na njezinom istočnom rubu, okružena sa tri strane ostatkom Hrvatske. Njeni vladari iz dinastije [[Arpadović]]a nastoje spriječiti bizantske utjecaje i trajno zadržati svoju upravu. Zbog toga su za bana uputili u Bosnu, [[Ban Borić|Borića]], Hrvata<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.hic.hr/books/pavlic2/04.htm|title=Kratka politicka i kulturna povijest Bosne i Hercegovine|author=Dr. sc. [[Dragutin Pavličević]]|work=hic.hr|language=|publisher=[[Hrvatski informativni centar]]|accessdate=2019-12-29|quote=Zbog toga su za bana uputili u Bosnu Borica, Hrvata iz Slavonije, koji je bio prvi poznatiji vladar tog podrucja (1150.-1163.).}}</ref> iz Slavonije, koji je bio prvi poznatiji vladar tog područja (1150.-1163.). Drugi, važniji ban bio je [[Ban Kulin|Kulin]], za koga se može reći da je utemeljitelj banovine u Bosni (1180.-1204.). Za njegova banovanja vidljiv je gospodarski, politički i trgovački razvoj (sklopljeni su prvi trgovački ugovori s Dubrovčanima). Tijekom 13. stoljeća u Bosnu dolaze rudari [[Sasi]] i otvaraju rudnike koji rade i danas ([[Fojnica]], [[Srebrenica]], Olovo i Križevo).

 

=== Banovina Bosna ===

{{glavni|Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku#Postanak Banovine Bosne|l1=Banovina Bosna}}

U prvoj polovici 13. stoljeća utjecaj Crkve bosanske počeo se širiti pa je to davalo povoda hrvatsko-ugarskim kraljevima da kao seniori često upadaju u Bosnu i vode križarske ratove protiv krivovjeraca svojih vazala. Kao i Kulin, bio je ban [[Matej Ninoslav]] prisiljen odreći se krivovjerja i prihvatiti katoličko učenje. Kad se toga nije držao, imenovali su mu iz Slavonije protubana Prijezdu, ali je kralj [[Bela IV.]] ipak morao s vojskom 1244. godine uvesti reda u banovini. Radi čestih sukoba katolički biskup u Bosni mijenja svoju rezidenciju i trajno se nastanjuje na svom posjedu u [[Đakovo|Đakovu]], u Slavoniji (1252.).

 

 

=== Kraljevina Bosna ===

{{glavni|Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku#Tvrtko I. Kotromanić i stvaranje kraljevstva|l1=Kraljevina Bosna}}

 

Od 1353. godine, Bosnom je vladao [[Tvrtko I.]], sinovac Stjepana II., i doveo je do vrhunca moći i teritorijalnog opsega. Puna dva desetljeća vodio je borbu protiv domaćih velikaša, a na početku i protiv svoga kralja, [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludovika I.]]. Međutim, kasnije je iskazao pokornost, pa je uz njegovu pomoć uspio smiriti nepokorne plemiće te počeo s jačanjem i širenjem svojih posjeda i na istoku, dok je zapadna područja između Cetine i Neretve kojima je vladao njegov stric vratio na upravu kralju i banu Hrvatske.

 

Kad je 1373. godine, uzeo gornje Podrinje s manastirom Mileševom, gdje je bio grob [[Sveti Sava|Sv. Save]], prvog arhiepiskopa posebne Srpske pravoslavne crkve, pa zatim zauzeo [[Trebinje]], [[Konavle]] i obalu južno do Dubrovnika, uzeo je 1377. titulu kralja. Budući je bio u srodstvu sa srpskom dinastijom Nemanjića, okrunio se za kralja "Srbljem i Bosni". Svome vazalu Tvrtku je titulu kralja priznao njegov senior Ludovik I. (muž njegove sestrične) pod čiju je krunu Svetoga Stjepana potpadala i Bosna, no ne i papa koji je jedini u zapadnom svijetu smio dodjeljivati takvu tituli.

Budući da je 1382. godine umro bez muških potomaka slavni kralj [[Ludovik I. Anžuvinac]], iskoristio je Tvrtko I. otpor hrvatskog plemstva kralju [[Žigmund Luksemburški|Žigmundu Luksemburškom]], odnosno građanski rat, kojem se i on pridružio i nastavio s jačanjem svoje banovine, putevima svoga strica, odnosno širenjem i na hrvatsku povijesnu jezgru, područja u smjeru Jadranskog mora. Štoviše, Tvrtko je 1382. počeo graditi luku [[Herceg-Novi]], a 1385. godine su mu njegovi kraljevski rođaci u Ugarskoj prepustili i [[Kotor]]. U jeku protudvorskog pokreta u Hrvatskoj (1390.), ušao je Tvrtko s vojskom u hrvatske, dalmatinske gradove: [[Split]], [[Šibenik]] i [[Trogir]] i došao pred [[Zadar]]. Tu se proglasio [[Hrvatski vladari#Bosanski kraljevi|kraljem Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja]]. Obično se smatra kako je Tvrtko I. kao katolički vladar tim činom poslije tri stoljeća obnovio samostalnost [[hrvatsko kraljevstvo|hrvatskog kraljevstva]].

 

Međutim, potkraj 14. stoljeća, na istočnim granicama njegova kraljevstva pojavilo se snažno [[Osmansko Carstvo]] čiju opasnost brojni vladari na tom području nisu uzeli previše ozbiljno. Doista, 1388. godine Tvrtko je osmansku vojsku potukao u prvom sukobu, a 1389. poslao je svog vojskovođu Vlatka Vukovića u pomoć [[Bitka na Kosovu polju|Srbima na Kosovu]] pa je o toj bitci i izvijestio Svetu Stolicu. Nažalost, 1391. godine, na vrhuncu moći Tvrtko umire. Njegova hrvatsko-bosanska kraljevina postaje žrtvom unutarnjih velikaških razmirica, a izvana lakim plijenom sve agresivnijih Osmanlija.

Brojni Tvrtkovi nasljednici u idućih sedam desetljeća nisu uspjeli prevladati feudalno rastrojstvo u Bosni, stalne upade hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda sa sjevera i Osmanlija s jugoistoka. Poslije teškog poraza europske križarske vojske u sukobu s Osmanlijama kod [[Nikopol]]ja 1396. godine, počinju sve češći prodori turskih postrojbi u Bosnu, gdje se sve više ističu velikaši, koji su vladali poput kraljeva. To su, prije svih, [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić]], gospodar Donjih krajeva i [[Sandalj Hranić Kosača]] na jugu, u Humskoj zemlji. Oni zajedno s ostalim hrvatskim velikašima, nastavljaju borbu protiv kralja Žigmunda. Njemu je pak pošlo za rukom 1408. godine, prodrijeti sa sjevera u Bosnu gdje je kod utvrde [[Dobor]]a dao [[Palež Dobora 1408.|pobiti]] 170 uglednih bosanskih plemića i tako svladati bosansko-hrvatsku pobunu protiv budimskog dvora.

 

 

Bosna je pala bez otpora, "šaptom", kako su i rekli suvremenici, a posljednji njen kralj [[Stjepan Tomašević]] bio je pogubljen poslije osvajanja Ključa i Jajca. Njegova pomajka, kraljica [[Katarina Kosača-Kotromanić]] sklonila se u Rim gdje je uskoro i umrla. Prije smrti ostavila je svoju kraljevinu Bosnu i kraljevsku krunu [[Sveta Stolica|Svetoj Stolici]]. Bio je to konac prvog i posljednjeg bosanskog kraljevstva u povijesti.