Povijest Bosne i Hercegovine: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 269:
== Raspad Jugoslavije i rat ==
{{glavni|Rat u Bosni i Hercegovini}}
=== Velikosrpska agresija ===
{{glavni|Rat u Bosni i Hercegovini}}
Kandidati nacionalnih stranaka izabrani su i na svih sedam mjesta u Predsjedništvu, kojemu je predsjednikom postao [[Alija Izetbegović]]. U složenim uvjetima raspada Jugoslavije tijekom 1991. Hrvati i Bošnjaci uspješno su surađivali nastojeći ojačati samostalnost BiH, čemu su se protivili Srbi, koji su po beogradskim [[Velika Srbija|velikosrpskim]] planovima djelovali u smjeru razbijanja BiH i stvaranja nacionalne srpske države na tlu bivše Bosne i Hercegovine, s konačnim ciljem priključivanja zamišljenoj svesrpskoj državi. Odmah nakon izbora Srbi osnivaju po općinama nelegalna "nacionalna vijeća", koja u proljeće 1991. prerastaju u "zajednice općina", a ove pak od rujna do studenoga u pet "srpskih autonomnih oblasti". U njima Srbi uspostavljaju paradržavnu upravu, pripravljaju oružanu pobunu (u čemu im osobito pogoduje koncentracija [[JNA]] u BiH nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske) te sudjeluju u svesrpskoj [[Domovinski rat|agresiji na Hrvatsku]]. Memorandum o suverenitetu BiH (12. listopada 1991.) Srbi iskorištavaju za napuštanje i bojkot Skupštine i 9. siječnja 1992. jednostrano proglašavaju Srpsku republiku BiH (od veljače 1992. [[Republika Srpska]]). U prosincu 1991. BiH je podnijela zahtjev za međunarodnim priznanjem. Na poticaj EZ-a raspisan je referendum o neovisnosti koji je održan 29. veljače i 1. ožujka 1992.: glasovalo je 63,7% biračkoga tijela, od čega 99,4% za neovisnost. SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. Na temelju rezultata referenduma članice EZ-a priznale su 7. travnja 1992. [[Republika Bosna i Hercegovina (1992. – 1997.)|Republiku Bosnu i Hercegovinu]] kao neovisnu državu koja je 22. svibnja 1992. postala članicom UN-a.
Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko [[Ravno]]g u istočnoj Hercegovini 2.-6. listopada 1991. i djelomična blokada sarajevskih ulica u ožujku 1992. Oružana agresija uslijedila je početkom travnja 1992. Srpska teritorijalna osvajanja, uz potpunu blokadu Sarajeva, trebala su područje pod srpskim nadzorom proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une, a ostatak BiH razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave. Zbog oružane nadmoći i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH, Srbi su zacrtane vojne ciljeve razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992. Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati organizirani u [[Hrvatske obrambene snage]] (HOS) i [[Hrvatsko vijeće obrane]] (HVO), u čijim su postrojbama djelomice sudjelovali i Bošnjaci (Posavina, Mostar). Pretežito bošnjačka [[Teritorijalna obrana Bosne i Hercegovine|Teritorijalna obrana BiH]] (kasnije [[Armija BiH]]) djelotvornije se organizirala tek od jeseni 1992., osobito u središnjoj Bosni i [[tuzla]]nskoj regiji. Na područjima koja su nadzirali, Srbi su provodili etničke progone te ubojstva Bošnjaka i Hrvata, uspostavljali su koncentracijske logore i uništavali muslimansku i katoličku kulturnu baštinu. Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli oko 70% zemlje, a Sarajevo su od početka agresije držali u obruču terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom.
=== Bošnjačko-hrvatski sukob ===
{{glavni|Bošnjačko-hrvatski sukob}}
Tijekom agresije izbile su i nesuglasice između Bošnjaka i Hrvata. Postojeće razlike produbljene su zbog kaotičnih i teških ratnih prilika kao i zbog suprotstavljenih gledišta i poteza pojedinih nacionalnih čelnika i međunarodne zajednice. Za Bošnjake je sporno bilo proglašenje [[Hrvatska Republika Herceg-Bosna|Hrvatske
=== Mirovni planovi ===
Međunarodna zajednica dugo je i neuspješno pokušavala posredovati oko zaustavljanja rata, nastojeći pronaći prihvatljiv model preuređenja BiH. Prvi pokušaj bio je tzv. Cutilierov plan kantonizacije u ožujku 1992. U siječnju 1993. predložen je Vance-Ovvenov plan kantonizacije (10 provincija), koji je produbio suprotnosti između Hrvata i Muslimana. Owen-Stoltenbergov plan iz kolovoza 1993. uvelike se udaljio od načela cjelovitosti prijedlogom o labavoj tročlanoj Uniji BiH, po kojem bi Srbi zadržali najveći dio okupiranog teritorija. Plan Kontaktne skupine (lipanj 1994) bio je tek ublažena varijanta prethodnog plana za podjelu BiH. Osnovni nedostatak svih planova bio je izostanak preventivnih i provedbenih mjera, a to je pogodovalo Srbima. Diplomatsko posredništvo pratila je i mirovna operacija UN-a, koja se nadovezala na razmještaj mirovnih snaga u Hrvatskoj. Mirovne snage u BiH imale su samo humanitarni mandat (dostava pomoći) i nisu mogle osigurati provedbu diplomatskih planova. Postupno su rasle i razlike u gledištima velikih sila, pa su izbili na vidjelo parcijalni interesi, a sve je to posve umanjilo vjerodostojnost i blokiralo učinkovitost diplomatskog posredovanja. Potpunu nemoć međunarodna je zajednica iskazala u srpnju 1995. kada su Srbi nekažnjeno zauzeli "zaštićene zone UN-a" Srebrenicu i Žepu. Pokrenuli su i ofenzivu na zaštićeno bihaćko područje, ali ih je zaustavila hrvatska vojska operacijom "Oluja". Zajednički hrvatsko-bošnjački vojni uspjesi tijekom jeseni 1995. omogućili su i zamah pregovaračkog procesa.▼
{{glavni|Mirovni planovi za Bosnu i Hercegovinu}}
▲[[UN|Međunarodna zajednica]] dugo je i neuspješno pokušavala posredovati oko [[Rat u BiH|zaustavljanja rata]], nastojeći pronaći prihvatljiv model preuređenja [[BiH]]. Prvi pokušaj bio je tzv. [[Carrington-Cutileirov plan|Cutilierov plan kantonizacije]] u ožujku 1992. U siječnju 1993. predložen je [[Vance-
Po podatcima Istraživačkog dokumentacijskoga centra Sarajevo (ICD), u Bosni i Hercegovini je od 1991. do 1995. izgubilo život 98.837 ljudi, civila i vojnika. Prema nacionalnom sastavu, stradalo je 63.687 Bošnjaka (67,87% od ukupnog broja stradalih), 24.216 Srba (25,81%) i 5.057 Hrvata odnosno 5,39%, navodi se u izvješću. Ubijeno je 30.514 bošnjačkih, 2.076 hrvatskih i 1.978 srpskih civila. U vojnim postrojbama stradalo je 30.173 Bošnjaka, 21.399 Srba i 2.619 Hrvata, navodi se u [http://www.pincom.info/bih/opsirnije.asp?ID=34838 izvješću].
| |||