Ivo Andrić: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
ispravke |
uklonjene dvije zadnje izmjene |
||
Redak 2:
|Ime = Ivo Andrić
|boja = #B0C4DE
|slika = S. Kragujevic, Ivo
|veličina =
|opis slike = Ivo Andrić,
|puno ime =
|pseudonim =
Redak 30:
Ivo se je Andrić rodio u hrvatskoj obitelji<ref>{{Citiranje novina|title=Streit um jugoslawischen Autor: Alle wollen Ivo|url=https://taz.de/!5108659/|work=Die Tageszeitung: taz|date=2011-10-31|accessdate=2019-07-15|id=0931-9085|language=de|last=Doris Akrap|authorlink=|first=|coauthors=|format=|publisher=|pages=|quote=Als Ivo Andric 1892 in eine kroatisch-katholische Familie in Bosnien geboren wurde...}}</ref> Antuna Andrića, sudskoga podvornika i Katarine Pejić.<ref name = andric.yu>{{Citiranje časopisa |url=http://www.ivoandric.org.yu/html/biografija.html |accessdate=16. rujna 2008. |title=Arhivirana kopija |archiveurl=https://web.archive.org/web/20100118154031/http://www.ivoandric.org.yu/html/biografija.html |archivedate=18. siječnja 2010. }}</ref> U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u [[Višegrad]] kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.<ref name = andric.yu/> Nakon završene osnovne škole upisuje [[Sarajevo|sarajevsku]] Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju [[HKD Napredak|hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“]], Andrić [[1912.]] godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).<ref name="he">[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=2618 Andrić, Ivo], enciklopedija.hr, pristupljeno 14. siječnja 2017.</ref>
Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe [[Mlada Bosna|Mlade Bosne]]<ref name = andric.yu/>, a kao [[zagreb]]ački student upoznao je [[Antun Gustav Matoš|Matoša]], i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata "Zvonimir" u [[Beč]]u ("Vihor", [[1914]]). Interniran za vrijeme rata kao [[Kraljevina Jugoslavija|jugoslavenski]] nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u [[Berlin]]u. [[Drugi svjetski rat]] proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, [[1946.]] godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini
== Pitanje nacionalne pripadnosti ==
Redak 43:
Kako ta kontroverzija nije riješena, dandanas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u hrvatskoj obitelji<ref name = Sells/><ref name = NYTimes/><ref>{{eng oznaka}} [http://www.library.yale.edu/slavic/croatia/literature/literature.html Yale University Library: Slavic, East European & Central Asian Collections]</ref><ref>Dragić, Marko. ''Doktorska disertacija Ive Andrića''. // Motrišta : glasilo Matice hrvatske u Mostaru (gl. ur. Jago Musa), br. 26., ožujka 2003., str. 177. – 185., {{ISSN|1512-5475}} {{Citat|''Te je godine Andrić uvršten u ''Srpsku čitanku'' povjesničara književnosti i visokog činovnika u Ministarstvu vanjskih poslova Vojislava Jovanovića Maramboa. Njemu Andrić u pismu piše: «(…) Dozvolite mi ovom prilikom da ispravim neke biograf.(ske) podatke: 1. Nema sumnje da sam ja Hrvat po rodu, koliko sam pak kao pisac ‘hrvatski’ to je drugo pitanje o kom neću da govorim, niti sam ja zvan da ga rešavam.(…). (Najvažnije) Nisam rođen 1891. nego 1892. (godina i dugova čovek uvek ima i previše.) (…).» [Dragić citirao prema: Ivo Andrić, Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine, Beograd : Prosveta, 1997., str. 198., {{ISBN|86-07-01006-9}}]''}}</ref>, a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet.<ref name = Sells/><ref name="Ko_je_ko">Slavko Janković, Mihajlo Milanović, redakt. ''Ko je ko u Jugoslaviji : biografski podaci o jugoslovenskim savremenicima'', 1. izd., »Sedma sila« – novinsko-izdavačko preduzeće Udruženja novinara Srbije, Beograd, 1957., str. 19.</ref>
Prema navodima [[Enes Čengić|Enesa Čengića]], [[Miroslav Krleža]] je primio pismo [[Milan Bogdanović|Milana Bogdanovića]] u kome se navodi da je Ivo Andrić tražio od Milana Bogdanovića neka se iz enciklopedijskoga članka koji je 1952. godine napisao Milan Bogdanović briše dio uvoda u kome je naglašeno Andrićevo hrvatsko podrijetlo. Krleža je oštro odgovorio Bogdanoviću, te odredio brisanje podrijetla iz [[enciklopedijski članak|enciklopedijskoga članka]].<ref name="Enes">Enes Čengić, priredila Silvana Čengić Voljevica, ''S Krležom iz dana u dan'', 6. knj., ''Post mortem II'' : (1989. – 1990.), Svjetlost, Sarajevo, 1990., ukupno 333 str., {{ISBN|86-01-01942-0}} (6. knj.), {{ISBN|86-01-01930-7}} (cjelina), <nowiki>{{ISBN|86-01-019444-7}}</nowiki> (upisan u 6. knj.), {{COBISS.BH|id=20467968}}, str. 172.; Andrić se spominje na str. 49., 50., 92., 144., 169., 171., 172., 179., 182., 187., 229., 291.</ref><!-- Treba itekako pogledati čije to riječi prenosi Čengić, daje li svoje ili stvarno Krležine izjave --><!-- Čengić izgleda prenosi iz treće ruke ono što je Milan Bogdanović napisao Krleži glede enciklopedijskoga članka koji je Milan Bogdanović napisao o Andriću za prvo izdanje Enciklopedije (vjerojatno EJ), 1952. godine. Teško je sažeti što je napisano od str. 169. do str. 172. o tom "slučaju". Više će biti napisano na stranici za razgovor ovoga članka. Potpuno je jasno kako ono što se navodi u knjizi koju je priredila Silvana Čengić Voljevica ne odgovara navodu "Andrić se protivi da bude na popisu Hrvata", jer se Andrić (navodno preko Milana Bogdanovića) obraća Krleži molbom da iz enciklopedijskoga članka koji obrađuje Andrića briše hrvatsko podrijetlo. To je velika razlika, između molbe kojom se traži brisanje hrvatskoga podrijetla i navodnog zahtjeva za neuvrštavanjem u popis hrvatskih književnika. --> Ipak, [[Opća enciklopedija JLZ]] iz 1977.<ref name="OE"/> u članku dugom 49 redaka navodi kako Andrić produljuje ''tradiciju hrv. i srp. realističke pripovijetke''.<ref name="OE"
== Diplomatska služba ==
Početkom mjeseca listopada [[1919.]] godine, uz pomoć [[Tugomir Alaupović|Tugomira Alaupovića]], počinje raditi kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Upoznaje druge književnike i prijateljuje s [[Miloš Crnjanski|Crnjanskim]], [[Stanislav Vinaver|Vinaverom]], [[Sima Pandurović|Pandurovićem]], [[Josip (Sibe) Miličić|Sibom Miličićem]] i drugim piscima, koji se okupljaju oko kavane »Moskva«. Uskoro počinje njegova diplomatska karijera, dobio je službu u veleposlanstvu pri [[Vatikan|Državi Vatikanskoga Grada]]. Iste godine, izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi ''Nemiri'', a nakladnik S. B. Cvijanović izdaje [[pripovijetka|pripovijetku]] ''[[Put Alije Đerzeleza]]''. U jesen 1921. godine, Andrić je postavljen za službenika u generalnom konzulatu u [[Bukurešt]]u, a iste godine otpočinje suradnju sa [[Srpski književni glasnik|Srpskim književnim glasnikom]] objavljujući priču ''[[Ćorkan i Švabica]]'', koja se opravdano drži njegovim početkom okretanja tematici o [[Višegrad]]u. Već 1922. godine prelazi u konzulat u [[Trst]]u i objavljuje još dvije pripovijetke ''[[Za logorovanja]]'' i ''[[Žena od slonove kosti]]'', ciklus pjesama ''[[Šta sanjam i šta mi se događa]]'' i nekoliko književnih prikaza, a početkom 1923. godine on je vicekonzul u [[Graz]]u.
=== Disertacija ===
Poradi nesvršenoga studija i opasnosti gubitka službe u ministarstvu, upisuje u jesen 1923. godine [[Sveučilište u Grazu|Filozofski fakultet u Grazu]], a mjeseca lipnja 1924. godine brani doktorsku disertaciju ''[[Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine]]'' ([[njemački jezik|njem.]]: ''Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft)''.<ref>{{deu oznaka}} [http://www.literature.at/viewer.alo?objid=1369&page=1&viewmode=fullscreen Svezak 1.,] [http://www.literature.at/viewer.alo?objid=1370&page=1&viewmode=fullscreen svezak 2.:] (Doktorska disertacija Ive Andrića na austrijskom mrežnom sjedištu ALO)</ref> Njegova doktorska disertacija, objavljena je u prijevodu 1982. godine, u prvom broju časopisa [[Sveske Zadužbine Ive Andrića]]. Iste, 1924. godine, objavljuje nekoliko važnijih pripovijedaka, koje se ubrajaju u njegova najpoznatija djela: ''[[Mustafa Madžar]]'', ''[[Ljubav u kasabi]]'', ''[[U musafirhani]]'' i ''[[Dan u Rimu]]''.
=== Završetak diplomatske službe ===
<!-- Ovdje bi se trebalo opisati i njegov potpis na ugovoru o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnome paktu. -->
<!-- Naravno, kao i o njegovom zadnjem danu u Njemačkom Reichu, na koji se način vratio u Beograd i sl. -->
Ivo se Andrić ponudio za suradnju i
{{Citat|(...) diplomat, poručio je preko Gustava Krkleca, koji je tu poruku prenio Marku Čoviću, da bi se želio preseliti u Zagreb. Kada je Čović o tome obavijestio Budaka, ovaj mu reče: «Ima u NDH mjesta za sve Hrvate, pa bi se lako moglo naći pravo mjesto i za Ivu Andrića. Prima Poglavnik u diplomatsku službu i gore od njega, pa zašto bi onda odbio Andrića? Znam da je tu Andrićevu poruku već primio i s drugih strana. Samo, ne vjerujem da je 'fra Ivo' iskren!» Pavelić i Budak bili su spremni prihvatiti Andrića, ali Čović zaključuje: «NDH nije odbila 'bez razmišljanja' ni Andrića, a ni ponuđenu suradnju. Sâm je Andrić brzo uvidio, da se je prenaglio s tom svojom porukom, pa je brzo i promijenio svoju odluku, jer je vidio, da se i politička i ratna situacija strahovito komplicira».|str. 59}}</ref> [[Aleksandar Stipčević]], povjesničar knjige i informacijske kulture, ocijenio je Andrićev elaborat o Albaniji iz 1939. godine riječima: ''ono što je Andrić predlagao savršeno se uklapalo u rasističke teorije koje su u to vrijeme bile u modi u nekim zemljama Europe, posebice u Hitlerovoj Njemačkoj, čiji je poklonik, inače, Andrić bio.''<ref name="Stipčević">Aleksandar Stipčević, »Albanologija u Hrvatskoj : prilog njezinu povijesnom razvoju« // ''[[Historijski zbornik]]'', br. 45., god. 1992., str. 219. — 236., citat sa str. 230.
{{Citat|Vrlo značajan doprinos albanologiji dao je i povjesničar Bogdan Krizman. Zaslužan je što je 1977. godine objelodanio elaborat o Albaniji iz 1939. godine što ga je izradio dr. Ivo Andrić, poznatiji kao književnik, a manje poznat i kao pomoćnik ministra za vanjske poslove.<br>Na traženje tadašnjeg predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova Milana Stojadinovića izradio je Andrić taj elaborat u kojem je predložio podjelu Albanije između Italije i Jugoslavije. Jedna rečenica iz tog elaborata dovoljna je da otkrije kako je Andrić gledao na Albance i albansku državu: "Podelom Albanije nestalo bi privlačnog centra za arbanešku manjinu na Kosovu koja bi se u novoj situaciji lakše asimilovala ... Pitanje iseljenja Arbanasa muslimana u Tursku također bi se izvelo pod novim okolnostima, jer ne bi bilo nikakve jače akcije da to sprečava."'''<small><small><sup>38</sup></small></small>'''<br>Taj dotada nepoznati Andrićev spis izazvao je silno ogorčenje Albanaca, kako onih na Kosovu tako i onih u Albaniji, jer ono što je Andrić predlagao savršeno se uklapalo u rasističke teorije koje su u to vrijeme bile u modi u nekim zemljama Europe, posebice u Hitlerovoj Njemačkoj, čiji je poklonik, inače, Andrić bio.|str. 230.}}</ref> Ta ocjena ''ne osvjetljava ponajljepšim svjetlom Andrićev politički profil.''<ref>[[Radovan Pavić]], ''Velika Srbija od 1844. do 1990/91. godine.''. '''<tt>U knjizi:</tt>''' [[Bože Čović]], prir., ''Izvori velikosrpske agresije'', »August Cesarec«, Školska knjiga, Zagreb, 1991., {{ISBN|86-393-0255-3}}, str. 151. – 201. (dio ''Ponovni problem sjeverne i srednje Albanije — elaborat Ive Andrića iz 1939. godine'', str. 171. – 177.).</ref><ref>Bogdan Krizman, »Elaborat dra Ive Andrića o Albaniji 1939. godine« // ''[[Časopis za suvremenu povijest]]'', Zagreb, II, 1977., str. 77. – 89.</ref>
== Razdoblje djelovanja u drugoj Jugoslaviji ==
Ivo Andrić je bio vijećnikom [[Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine#Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a|Trećega zasjedanja]] [[Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine|
== Interpretacija djela ==
Redak 75:
== Novi pogledi na Andrićeva djela ==
{{izvor}}
[[Datoteka:Ivo Andric Beograd spomenik.jpg|mini|200px|Spomenik u [[Beograd]]u]]
U razdoblju raspada druge Jugoslavije, a poglavito poslije 1991., pojavili su se kritički tonovi koji do tada nisu mogli doći do izražaja zbog Andrićevog književnog statusa u [[SFRJ]] kao državnoga pisca. To se prije svega odnosi na dva polja: prvo su emocijama nabijeni napadaji koji dolaze od strane bošnjačko-muslimanske inteligencije, i u kojima se Andrić ocjenjuje kao protumuslimanski bigot koji je, naglašeno je, detaljno opisivao muslimanska nasilja nad pravoslavnim kršćanima istodobno (tijekom 1942.) kad su četnici vršili veliki pokolj muslimanskoga življa u dolini Drine, a Andrić je za to znao. Detaljnom raščlambom Andrićeva djela, prije svega njegovih pripovijedaka, bošnjačko-muslimanski kritičar Muhsin Rizvić <ref>Muhsin Rizvić: Muslimani u Andrićevom svijetu: http://www.muhsinrizvic.ba/sadrzaj/Muslimani_u_andricevom_svijetu_MRizvic.pdf</ref> dao je Andrićevom ljudskom i umjetničkom integritetu upravno razornu ocjenu. U tom je prikazu (kao i drugima posvećenima toj temi) Andriću ponajviše zamjereno stereotipno prikazivanje bosanskih muslimana koji su skoro u potpunosti okarakterizirani kao "istočnjački" element bez racionalnih dvojbi svojstvenih kršćanima, utonuo u senzualnost i duhovnu prazninu i podsvjesno tjeran na drastična nasilja i mržnju prema kršćanima kao neku vrstu kompenzacije zbog "grijeha" izdaje i prelaska na vjeru turskoga osvajača. Iako su takva uopćavanja problematična, ne može se zanijekati da u Andrićevom djelu bosanski muslimani ne figuriraju kao ličnosti nego kao likovi.
Drugi je prigovor vjerojatno ozbiljnije i dugoročno važnije naravi i cilja na precijenjenost Andrića kao pisca te na njegovu umjetničku zastarjelost i plošnost. Iz vizure hrvatske književnosti, Andrić ne može podnijeti usporedbu s modernističkim prozaistima (od [[Janko Polić Kamov|Polića Kamova]], [[Miroslav Krleža|Miroslava Krleže]] do [[Slobodan Novak|Slobodana Novaka]]),{{Nedostaje izvor}} pa čak ni sa stilski bliskim, politički kontroverznim [[Ante Pavelić|Pavelićevim]] «doglavnikom» [[Mile Budak|Milom Budakom]],{{Nedostaje izvor}} s kojim kao pisac tradicionalistički oblikovanih regionalnih epopeja i biološki determiniranih erotskih strasti ima dosta sličnosti{{Nedostaje izvor}} (koliko god se razlikovali u ideologiji). U srpskoj je književnosti Andrić često apostrofiran kao «Srbin-katolik», tj. zbog ideoloških razloga, no srpska kritika dvoji koliko je Andrićeva tematika u matici srpske književnosti (nerijetko se [[Miloš Crnjanski]] ističe kao najznačajniji srpski pisac 20. stoljeća, a postmodernistički trendovi, od [[Danilo Kiš|Danila Kiša]] do [[Milorad Pavić|Milorada Pavića]], isto nisu išli na ruku Andrićevoj reputaciji{{Nedostaje izvor}}). I, naposljetku, bošnjačka kritika drži da je Ivo Andrić pisac slabijega zamaha i dosega od Mehmeda-Meše Selimovića,{{Nedostaje izvor}} koji sve više, u toj optici, poprima status središnjega bošnjačkoga, a i bosanskoga pisca. Andrić je ''uvijek više mitolog nego historik [[Bosna|Bosne]] i bosanstva.<ref name="OE">Ivona Ajanović, et alii (ur.); [[Josip Šentija]], (gl. ur.), ''Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda'', III. izd., 1. sv. : A ~ Bzu, Zagreb : Jugoslavenski leksikografski zavod, 1977., {{ISBN|86-7053-012-0}} (ISBN dopun. sv.), str. 169.
{{Citat|(...) uvijek više mitolog nego historik Bosne i bosanstva.|str. 169}}</ref>
== Djela ==
* ''Ex Ponto'' (pjesme u prozi, 1918.)
* ''Nemiri'' (pjesme u prozi, 1921.)
Line 121 ⟶ 115:
=== Nagrade ===
:''(popis nepotpun)''
* [[Nagrada Komiteta za kulturu Vlade FNRJ|Nagrada]] [[Komitet za kulturu Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije|Komiteta za kulturu]] [[Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije|Vlade]] [[Federativna Narodna Republika Jugoslavija|
* [[Nagrada izdavačkog poduzeća Svjetlost|Nagrada]] [[Izdavačko poduzeće Svjetlost|izdavačkog poduzeća Svjetlost]], za ''Travničku hroniku'' (1954.)<ref name="EJ"/>
* [[Nagrada Saveza književnika Jugoslavije|Nagrada]] [[Savez književnika Jugoslavije|Saveza književnika Jugoslavije]], za ''Prokletu Avliju'' (1954.)<ref name="EJ"/>
* [[Povelja Saveza književnika Jugoslavije|Povelja]] [[Savez književnika Jugoslavije|Saveza književnika Jugoslavije]] i
* [[Nobelova nagrada za književnost]], 1961.<ref name="MŠ"/>
* [[Nagrada Antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Jugoslavije|Nagrada]] [[Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije|
* [[Dvadesetsedmojulska nagrada]], [[Socijalistička Republika
* »[[Vukova nagrada]]«, 1972.,<ref name="JIS"/> [[Kulturno-prosvjetna zajednica Srbije|Kulturno-prosvetna zajednica Srbije]]; nagradu mu je predao [[Pavle Savić]].<ref name="JIS">Mladen Arnautović, Nine Miljević, Milan Bajec, Ljubiša Đurić, Pero Ivačić, Božidar Kićović, Dragiša Stefanović, Dragoslav Adamović, Petar Stanišić (urednički odbor), ''Jugoslavija i svet: 1972.'', Novinsko-izdavačko preduzeće »Mladost«, Beograd, [1973.], str. 220. i 221., {{COBISS.SR|id=75926794}}</ref>
=== Odličja ===
Line 140 ⟶ 134:
{{Citat|Andrić je dobio odlikovanje Grosskreuz nakon posjete gosp. Neuratha Beogradu. (baron Konstantin von Neurath bio je ministar vanjskih poslova Njemačke od 1932. do 1938. — prim. autora.)|str. 56.}}</ref><ref>Juričić, Želimir B. »Andrić's last Days in Diplomacy and his Role in the 1941 Evacuation of the Royal Yugoslav Consular and Diplomatic Personnel from Germany« // ''Zeitschrift für Balkanologie'', Vol. XXI, No. 1. (1985.), str. 41. – 61., cit. sa str. 45.</ref> za vrijeme posjeta [[Konstantin von Neurath|Konstantina von Neuratha]] Beogradu, mjeseca lipnja 1937.
* [[Red svetog Save|Orden svetog Save]] I. reda (1938.)<ref name="JD"/>
* [[Orden zasluga za narod|Orden zasluge za narod I. reda]]<ref name="MŠ"/> ([[Prezidij Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije|Prezidij]] [[Narodna skupština Federativne Narodne Republike Jugoslavije|Narodne skupštine]] [[Federativna Narodna Republika Jugoslavija|
* [[Orden Republike|Orden Republike sa zlatnim vijencem]]<ref name="MŠ"/> (9. listopada 1962.)
* [[Orden junaka socijalističkog rada|Orden junaka socijalističkoga rada]]<ref name="MŠ"/> (10.<ref name="VT">Venceslav Topalović, ''Memorijalni muzej Ive Andrića u Travniku'', Zavičajni muzej Travnik, Travnik, 1978. {{COBISS.BH|id=1327383}}, str. 26., 27., 30.</ref> listopada 1972.<ref name="VT"/>). Orden mu je uručio [[Rato Dugonjić]].<ref name="JIS"/>
=== Počasni doktorati ===
Line 157 ⟶ 151:
=== Članstva u akademijama===
:''(popis nepotpun)''
* dopisni član [[Srpska kraljevska akademija|Srpske kraljevske akademije]], 18
* redoviti član Srpske kraljevske akademije, 1939.<ref name="EJ"/>
* redoviti član [[Srpska akademija znanosti i umjetnosti|Srpske akademije
* dopisni član [[Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti|Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti]] ([[JAZU]]), 1951.<ref name="EJ"/>
* dopisni član [[Slovenska akademija znanosti i umjetnosti|Slovenske akademije znanosti i umjetnosti]] ([[SAZU]]),<ref name="EJ"/><ref name="VT"/> 1953.<ref name="VT"/>
Line 167 ⟶ 161:
<!-- moguće članstvo u kojoj od dvorskih stranaka, Jugoslavenska nacionalna stranka, Jugoslavenska radikalna zajednica i sl. -->
:''(popis nepotpun)''
Iako u početku nije bio članom [[Komunistička partija Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]]
=== Donacije Ive Andrića ===
== Citati ==
| |||