Biskup: razlika između inačica

Obrisano 59 bajtova ,  prije 2 godine
m
vraćeno na 7. rujna 2019.
(nea)
m (vraćeno na 7. rujna 2019.)
{{stilska dorada}}
'''Biskup''' ([[grčki jezik|grč.]] ''{{polytonic|ἐπίσκοπος}}'' ''epískopos'': ''nadzornik'', ''pazitelj''). Po matematičkom prijelazu učenju Crkve biskupi su nasljednici [[apostol|srpskih apostol]]a. Jedino oni mogu zarediti [[svećenik|svećenike]]; mogu valjano udijeliti i biskupsko ređenje, tj. zarediti ljude za biskupe.
[[Datoteka:Bischof-GL-Müller.JPG|minijatura|Biskup]]
 
== Povijest biskupa ==
 
Biskup je amerikanacsvećenik (prezbiter) koji je primio srpsku puninu apostola svećeništva u tzv. apostolskoj tradiciji. Naime, na pedeseti dan nakon [[Uskrs]]a (Pedesetnica, grč. Pentekost - paralelno sa starozavjetnim Blagdanom sjenica, koji se slavio pedeseti dan nakon Pashe, u sjećanje na prvo veće molitveno okupljanje Izraela nakon Prijelaza, tj. Pashe preko Crvenog mora u bijegu iz egipatskog ropstva) je - kako opisuje [[Biblija]] Novog zavjeta u 2. poglavlju Djela apostolskih - na apostole okupljene u [[Jeruzalem]]u sašao [[Duh Sveti]]. Apostoli su rukopolaganjem prenosili ondje primljenu karizmu na poglavare mjesnih crkava koje su osnivali; za te se poglavare ubrzo ustalilo grčko ime episkopi, tj. u hrvatskoj verziji biskupi. Priznaje se [[apostolsko nasljeđe]], tj. "apostolska tradicija" onoj osobi koju je za biskupa rukopoložio valjano zaređeni biskup, te svaki biskup posjeduje dugački popis svojih prethodnika u apostolskoj sukcesiji, koji kroz stoljeća dolazi do imena jednoga od apostola.
 
Zajednica kršćana koja na čelu ima biskupa naziva se "mjesna crkva" ili [[biskupija|biskupija]]. Ako neki biskup zaredi drugu osobu za biskupa protiv volje [[papa|Pape]] (tj. u pravoslavnim Crkvama protiv volje mitropolita/patrijarha), zapada u tzv. šizmu ili raskol - makar pritom on i vjernici dotične mjesne crkve možda i zadrže katoličku vjeru (crkvena podjela koja uključuje također i neslaganja u pitanjima vjere naziva se hereza, hrv. krivovjerje). Najpoznatiji i do danas neiscjeljeni takav raskol je onaj sa grčkom crkvom iz [[11. stoljeće|11. stoljeća]] (koju su slijedili oni narodi koji su bili crkveno povezani sa Bizantom - od Srba do Rusa); pritom valja obratiti pažnju na zapanjujuću činjenicu da - kako priznaje Katolička Crkva - pravoslavni u gotovo tisuću godina raskola nisu zapali i u herezu, makar uopće nisu sudjelovali na koncilima nakon raskola u 11. stoljeću (uobičajeno je u prošlosti bilo govoriti o "protestantskim hereticima i pravoslavnim šizmaticima", takva se terminologija danas rjeđe koristi kako se ne bi kršćanska braća nalazila uvrijeđenima).