Biskup: razlika između inačica

Biskup je svećenik (prezbiter) koji je primio puninu svećeništva u tzv. apostolskoj tradiciji. Naime, na pedeseti dan nakon [[Uskrs]]a (Pedesetnica, grč. Pentekost - paralelno sa starozavjetnim Blagdanom sjenica, koji se slavio pedeseti dan nakon Pashe, u sjećanje na prvo veće molitveno okupljanje Izraela nakon Prijelaza, tj. Pashe preko Crvenog mora u bijegu iz egipatskog ropstva) je - kako opisuje [[Biblija]] Novog zavjeta u 2. poglavlju Djela apostolskih - na apostole okupljene u [[Jeruzalem]]u sašao [[Duh Sveti]]. Apostoli su rukopolaganjem prenosili ondje primljenu karizmu na poglavare mjesnih crkava koje su osnivali; za te se poglavare ubrzo ustalilo grčko ime episkopi, tj. u hrvatskoj verziji biskupi. Priznaje se [[apostolsko nasljeđe]], tj. "apostolska tradicija" onoj osobi koju je zakao biskupa rukopoložiounaprijedio valjano zaređeni biskup, tei svaki biskup posjeduje dugački popis svojih prethodnika u apostolskoj sukcesiji, koji kroz stoljeća dolazi do imena jednoga od apostola.

Zajednica kršćana koja na čelu ima biskupa naziva se "mjesna crkva" ili [[biskupija|biskupija]]. Ako neki biskup zaredi drugu osobu za biskupa protiv volje [[papa|Pape]] (tj. u pravoslavnim Crkvama protiv volje mitropolita/patrijarha), zapada u tzv. šizmu ili raskol - makariako pritom pri tomu on i vjernici dotične mjesne crkve možda i zadrže katoličku vjeru (crkvena podjela koja uključuje također i neslaganja u pitanjima vjere naziva se hereza, hrv. krivovjerje). Najpoznatiji i do danas neiscjeljeni takav raskol je onaj sas grčkom crkvom iz [[11. stoljeće|11. stoljeća]] (koju su slijedili oni narodi koji su bili crkveno povezani sas Bizantom - od Srba do Rusa); pritompri tomu valja obratiti pažnju na zapanjujuću činjenicu da - kako priznaje Katolička Crkva - pravoslavni u gotovo tisuću godina raskola nisu zapali i u herezu, makariako uopće nisu sudjelovali na koncilima nakon raskola u 11. stoljeću (uobičajeno je u prošlosti bilo govoriti o "protestantskim hereticima i pravoslavnim šizmaticima", takva se terminologija danas rjeđe koristi kako se ne bi kršćanska braća nalazila uvrijeđenima).

Gore navedeno odgovara nauku kako Katoličke crkve, tako i Istočnih (pravoslavnih) crkava; te također i tzv. orijentalnih crkava ([[egipat]]ski, etiopski i eritrejski Kopti, sirijski i indijski jakobiti, armenski i gruzijski kršćani). Tako je npr. član Rumunjske pravoslavne crkve ona krštena osoba, koja je u jedinstvu s jednim od episkopa koji je u jedinstvu sa Patrijarhom Rumunjske; pravoslavni svećenici smiju djelovati samo pod vlašću nekog od lokalnih episkopa. Protestanti, uz neke iznimke, posve zabacujuodbacuju nauk o apostolskoj sukcesiji.

Katolička Crkva službeno priznaje apostolsku sukcesiju nekim Crkvama u raskolu, prije svega istočnim (pravoslavnim i tzv. orijentalnim) crkvama, te tzv. [[Starokatolička crkva|starokatolicima]] (dio katolika koji je u tzv. [[Kulturkampf]]u nakon ujedinjenja Njemačke u XIX. stoljeću pristao da se odcijepiodvoji od Rima), tei se njihovi se biskupi uzimaju za prave biskupe, a ondatada i svećenici za prave svećenike. Katolicima je kanonski dopušteno da u ozbiljnim situacijama zatraže ispovijed, pričest i posljednju pomast kod pravoslavaca - ponegdje su pravoslavci čak spremni i pružitidati takve "usluge". Unutar Crkava u raskolu, ponekad dođe do daljnjih raskola: tako je povodom liturgijske i organizacijske reforme provedene za vrijeme cara [[Petar I. Aleksejevič Romanov|Petra Velikog]] nastao značajan raskol kod Rusa, kada je otprilike četvrtina vjernika odbilanije prihvatila reformu ("[http://en.wikipedia.org/wiki/Old_Believers starovjerci]") i uspostavilo vlastitu crkvenu hijerarhiju. Kod [[Grk]]a je sličan raskol nastao prilikom prihvaćanja gregorijanskog kalendara od strane države i pravoslavne crkve [[1924]]. godine, te sui tri su grčka biskupa bila postali vođama tzv. "[http://en.wikipedia.org/wiki/Greek_Old_Calendarists starokalendaraca]"; taj raskol među grcima traje do danas, i samo je jedan u ovećem broju podjela u nacionalnim pravoslavnim crkvama.

Postoji i znatan broj malih crkvenih zajednica čiji se poglavari pozivaju na apostolsku sukcesiju primljenu pod manje ili više sumnjivim okolnostima, tea takvih tzv. egzotičnih biskupa ima između tisuću i dvije tisuće.

Prema buli [http://www.papalencyclicals.net/Leo13/l13curae.htm ''Apostolicae Curae''] pape [[Lav XIII.|Lava XIII.]] iz 1896. [[Katolička Crkva]] ne priznaje apostolsku sukcesiju [[Anglikanska zajednica|anglikancima]] zbog promjena u shvaćanju euharistije i svetog reda koje se dogodilo za kralja [[Edvard VI.|Edvarda VI.]] Pregovore koji su u nekim trenucima davali nadu da bi mogli uroditi pomirenjem, zakompliciralo je ređenje jedne (prve) žene za anglikanskog biskupa [[2006]]. godine. U kršćanskoj tradiciji nisu niti u jednom ranijem razdoblju postojale [[žene]] - biskupi; tei većina teologa smatra kakoda je sam [[Isus]] izborom Dvanaestorice (Lk 6,13, Mk 3,14, Mt 10,1) naznačio kako za svećeničku službu želi isključivo muškarce - kako je to bio slučaj i ranije u Izraelu. Za Katoličku crkvu to je pitanje definitivno riješeno, [[Dogma|dogmom]] koju je [[1994]]. godine proglasio papa [[Ivan Pavao II.]], u Apostolskom pismu "Ordinatio Sacerdotalis"<ref>http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/sakramentimnu/574-reenje-ena-zatvoreno-pitanje/] katolik.hr "Ređenje žena - zatvoreno pitanje"</ref>. Do druge polovine dvadesetog stoljeća takvo stajalište uopće nije bilo dovođeno u pitanje.

Većina protestantskih zajednica uopće nema svećenike ([[engleski jezik|eng.]] "priest"), nego samo starješine (eng. "pastor"), tei posve odbacuju nauk o apostolskoj sukcesiji. Među protestantima ima slučajeva da se više starješinske službenike naziva "biskup", ali je sličnost sa biskupima iz crkava sa apostolskom sukcesijom samo vanjska. Također se i u relativno čestim raskolima unutar protestantskih zajednica pitanje apostolske sukcesije uopće ne postavlja.