Bugojno: razlika između inačica

Najveći gospodarski i društveni procvat doživio je poslije drugog svjetskog rata. Osobito je bio veliki rast 1970-ih i 1980-ih godina.<ref name="TZSB"/> 1974. godine na čelo općine došao je [[Stjepan Domaćinović]] zvani Kokan, koji se već dokazao uspješnim vođenjem [[Špedicija Bugojno|Špedicije]], koja je postala najveći cestovni autoprijevoznik u SFRJ. Zbog meteorskog uspona grada u njegovom mandatu u gospodarstvenom, infrastrukturnom, urbanističkom, kulturnom, političkom, športskom smislu, i životnom standardu, grad je ponio nadimak ''Kokangrad''. Mladi su ostajali, intelektualci i ini stručnjaci vraćali su se sa studija iz drugih sredina i zapošljavali su se u gradu, stručnjaci iz drugih krajeva države dolazili su raditi u Bugojno, koji je bio najrazvijenija općina u BiH i peti grad po razvijenosti u SFRJ, a omjer zaposlenih prema broju stanovnika bio je najbolji u Bugojnu, koje tada ničim nije oskudijevalo. Kako su se mladi praktično odmah zapošljavali, mogli su sklapati brakove, zasnovati obitelj, dobiti društveni stan pa je ubrzo više od pola grada bilo u dobnoj skupini do 25 godina.<ref name=nazivi/> U svezi s time je izgradnja zvonika na katoličkoj crkvi pod konac sedamdesetih godina. Dogradnja katoličke crkve ostavila je traga. Tad je postalo najrazvijenija općina u BiH. Zasluga je bila što su visoko kotirani u tadašnjoj vlasti bila dvojica Bugojanaca, [[Hrvoje Ištuk]] i predsjednik tadašnjega Saveznog izvršnog vijeća [[Branko Mikulić]]. Grad se širio, napredak je bio svakodnevan, neprekidno se gradilo.<ref name="školske zgrade">[http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000621/herceg-bosna.htm Slobodna Dalmacija] Milo Jukić: ''Bošnjačkoj djeci deset školskih zgrada, a hrvatskoj samo jedan - župni ured(!)'', 21. i 22. lipnja 2000. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)</ref> Zbog brojnih kulturnih spomenika i gradskih ukrasa, a i zbog najveće katoličke crkve u BiH, crkve sv. Ante, nosila je nadimak ''Mali Rim''.<ref name=nazivi/>
Bile su mnoge tvornice i sve iz Bugojna bilo je zapošljeno. Bugojanski lobi, neformalno udruženje gradana, uz Branka Mikulića na vrhu, bila je piramida s članovima razasuta po zajednici općina, meduprostor su popunjavali republički moćnici. Tu je bio lukavi gradonačelnik [[Stjepan Domaćinović Kokan]],<ref name="Kunemo"/> [[Rafael Primorac]], [[Rodoljub Mikulić]] i drugi.<ref>[http://www.infobiro.ba/article/302945 Infobiro.ba] Neven Anđelić: ''O njemu je rijeć'', Naši dani, 18. ožujka 1989. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)</ref> U Bugojnu su djelovale vojne tvornice Slavko Rodić,<ref>[http://foto.mij.rs/site/gallery/17573/photo/122 Fototeka Muzeja istorije Jugoslavije] ''Poseta izložbi vojne industrije u preduzeću "Slavko Rodić" u Bugojnu 5. studenoga 1976.'' Na slici: Milanko Renovica, [[Tihomir Vilović]], Ratko Dugonjić, Dušan Vujatović, Abaz Deronja, Stane Dolanc, Ratko Svilar, Branko Mikulić, Hamdija Pozderac, Džemal Bijedić, Rafael Primorac. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)</ref> - jedno od najvećih vojnih poduzeća u oblasti namjenske industrije<ref name=Politika/>, pisaćih strojeva, obuće, kože i tekstila, prehrambena, kovinska industrija, građevinska i šumska poduzeća, hotelsko poduzeće i bogato lovište Koprivnica. Domaći su isticali da je spretni bugojanski lobi uspješno iskoristio Titovu strast za lovom da bi izborio povlastice za svoj grad.