Mihael VIII. Paleolog: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci |
m ispravak (pobijédio/la/lo/pobijédivši) |
||
Redak 59:
Godine [[1259.]] imenovan je suvladarom cara [[Ivan IV. Duka Laskaris|Ivana IV. Laskarisa]] (1258.-1261.). Nakon što je [[1261.]] godine zauzeo Carigrad i srušio [[Latinsko Carstvo]] te obnovio Bizantsko Carstvo, svečano je okrunjen, po drugi put, zajedno sa suprugom u crkvi [[Aja Sofija|Aja Sofije]]. Nekoliko mjeseci kasnije, dao je oslijepiti mladoga cara Ivana IV. i tako ga je uklonio s vlasti i započeo samostalnu vladavinu kao bizantski car.
Obnovljeno Carstvo bilo je jako slabo, Carigrad je desetljećima bio pljačkan, palače i crkve su bile prazne i opustošene, a veliki dijelovi nekadašnjeg teritorija ostali su i dalje izvan dosega carske vlasti, poput [[Trapezuntsko Carstvo|Trapezuntskog Carstva]], [[Epirska Despotovina|Epirske Despotovine]], [[Ahajska kneževina|Ahajske kneževine]], [[Atensko vojvodstvo|Atenskog vojvodstva]], [[Tesalija|Tesalije]] i drugih te je imao težak zadatak obnoviti moć posrnulog Carstva. Zato je car Mihael VIII. [[1262.]] godine napao Ahejsku kneževinu na [[Peloponez]]u, a napao je i [[Epir]] te [[Bugarska|Bugarsku]].<ref>Ostrogorski, Georgije, Povijest Bizanta 324. - 1453., str. 266.-269.</ref> U [[ljeto]] [[1354.]] godine carev brat, despot Ivan Paleolog
Novi kralj [[Sicilija|Sicilije]], [[provansa]]lski [[grof]] [[Karlo I. Anžuvinski]] postao je ozbiljna prijetnja Bizantu, jer je namjeravao obnoviti propalo Latinsko Carstvo zbog čega je podupirao bivšeg latinskog cara [[Balduin II, car Latinskog Carstva|Balduina II.]] Zbog velikog pritiska protubizantskih snaga koje su nastojale uništiti tek obnovljeno Carstvo, Mihael VII. je ponovno otvorio pitanje stvaranja crkvenog jedinstva čime je pokušao zadobiti podršku [[papa|rimskog pape]] [[Grgur X.|Grgura X.]] (1271.-1276.). Rezultat pregovora papinskih legata i Mihaela VIII. uspostavljena je crkvena unija između [[Rim]]a i Carigrada, unatoč protivljenju bizantskih svećenika. Nakon papine smrti [[1276.]] godine, struja Karla Anžuvinskog u [[Vatikan]]u osujetila je rimsko-carigradsku suradnju. Novi papa [[Nikola II.]] (1277.-1280.) pokušavao je uspostaviti ravnotežu između [[Anžuvinci|Anžuvinaca]] i bizantskog cara kako bi spasio unionističku tendenciju. Međutim, po dolasku novog pape [[Martin IV.|Martina IV.]] na čelo [[Sveta Stolica|Svete Stolice]] odbaćena je dotadašnja politika crkvenog zbližavanja s Bizantom, a papa je prihvatio težnje Karla I. Anžuvinskog i Filipa, sina Balduina II. za obnovom Latinskog Carstva.<ref>Ostrogorski, Georgije, Povijest Bizanta 324. - 1453., str. 276.</ref> Godine [[1282.]] dogodio se presudan trenutak koji je prekinuo pritisak Anžuvinaca na Bizant. Dana [[31. ožujka]] [[1282.]] godina buknuo je u [[Palermo|Palermu]] veliki ustanak, poznat kao ''[[Sicilijanska večernja]]'' kojom je prestala anžuvinska vlast na Siciliji.
| |||