Andrija Kačić Miošić: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 25:
}}
'''Andrija Kačić Miošić''' ([[Brist]] kraj [[Makarska|Makarske]], [[17. travnja]] [[1704.]]
== Životopis ==
Redak 45:
[[Slika:Kip Andrije Kačića Miošića u Makarskoj.JPG|mini|200px|[[Ivan Rendić]]: Spomenik Andriji Kačiću Miošiću u Makarskoj]]
''Razgovor ugodni naroda slovinskoga'' jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti XVIII. stoljeća i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti.<ref name="HBL"/> Tiskana je u Veneciji 1756. godine. Djelo sadrži svjetovnopovijesnu tematiku, izmjenjuju se stih i proza. Knjiga je za Kačićeva života doživjela dva izdanja (1756. i 1759.{{fusg|1}}). Drugo izdanje (1759.), tiskanje kojega je Kačić Miošić osobno nadgledao, znatno je prošireno, sadržava 136 pjesama, a u prvome je bila 41 pjesma.<ref name="HBL"/> Sve pjesme iz prvoga ušle su u drugo izdanje, a dvadesetak ih je izmijenjeno. Tematski se krugovi knjige nižu kronološki, kao i kompozicija svakoga od njih. U prvim njezinim dijelovima, u kojima se tematizira srednjovjekovna povijest slavenskih naroda, prevladava proza nad stihom. Ondje se nalaze gotovo svi prozni dijelovi koji nemaju stihovani pandan.<ref name="HBL"/> U drugom je dijelu knjige obratno, Kačić Miošić je usredotočen na kršćansko-turske sukobe, potom sve više na okršaje u Dalmaciji za vrijeme mletačko-turskih ratova u XVII. i XVIII. stoljeću.<ref name="HBL"/> Čitatelju, odnos s [[Osmansko Carstvo|Osmanskim Carstvom]] prikazuje kao neriješen, kao jedno trajno nestabilno pitanje koje je izvor stalnih sukoba. Međutim Kačić Miošić kod čitatelja ne širi mržnju čak niti prema Turcima, nego i njihove ratnike i vojskovođe prikazuje kao hrabre i inteligentne ljude
Pri pisanju ''Razgovora ugodnoga'' poslužio se narodnim pjesmama; držao je da je čuvanje povijesne uspomene njihova središnja funkcija, što je napisao u predgovoru prvomu izdanju knjige, a svoj je posao vidio upravo u pisanju pjesama po uzoru na narodne, sadržaj kojih bi, sastavljen prema vjerodostojnim izvorima, trebao sadržavati povijesnu istinu. Taj postupak možda najbolje ilustrira "Pisma od grada Zadvarja", koju je u prvom izdanju sastavio onako kako ju je »čuo pivati«, a u drugom ponešto izmijenio »budući istorije štio i drugačije od mudri ljudi razumio«. Čitatelji, ali i književni povjesničari uglavnom su djelo recipirali kao zbirku pjesama. Prvi proučavatelji držali su da je Kačić Miošić samo prikupio narodne pjesme. Od kraja XIX. st., kad se već znalo da je autor svih ili gotovo svih pjesama, povjesničari književnosti nastojali su utvrditi poetičke razlike između njegovih i »pravih narodnih pjesama«. Međutim, zanemarivo je malen dio poznatih zapisa usmene epike nastao prije ''Razgovora'', a golema većina tek nakon druge polovice XIX. stoljeća što, zbog popularnosti Kačićeve knjige, mrsi pitanje pravoga smjera utjecaja. Na kompozicijskoj se razini ipak mogu izdvojiti pjesme kakve poetika usmene epike ne poznaje. Uz one s jedinstvenom fabulom, koje prevladavaju u prvom dijelu i po kompoziciji se često ne razlikuju od usmenih epskih pjesama, napisao je i mnogobrojne pjesme kataloške kompozicije i dominantno pohvalničke funkcije, u kojima se nižu imena likova s kratkim atribucijama i najčešće vrlo jezgrovitim prikazom njihovih junačkih djela. Takve pretežu u drugom dijelu knjige, posebice u tematiziranju mletačko-turskih ratova u Dalmaciji. Među fabularnim pjesmama mogu se izdvojiti one koje s usmenoepskima dijele zajedničke teme, npr. bijeg iz ropstva (br. 8, 10), junački megdan (br. 22, 67, 86, 93), junačka ženidba (br. 43), ispunjenje junačkoga zadatka (br. 91, 121, 124), pogranično robljenje (br. 89, 90, 92). I na jezično-stilskoj razini uočljiva je velika podudarnost Kačićevih i narodnih pjesama pa je zanimljivo izdvojiti izraze koji bi karakterizirali Kačićeve, ali ne i usmene narodne pjesme nastale bez utjecaja njegove knjige.<ref name="HBL"/>
Redak 53:
[[Datoteka:Miosic.jpg|mini|200px|Spomenik Andriji Kačiću Miošiću u rodnom Bristu, rad [[Ivan Meštrović|Ivana Meštrovića]].<ref name="G.K.">Davor Maček, [https://web.archive.org/web/20150924022527/http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=2175 ''Najutjecaniji i najznačajniji pisac u hrvatskoj povijesti''], ''[[Glas Koncila]]'', br. 46 (1586), 14. studenoga 2004., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 24. rujna 2015.), preuzeto 24. travnja 2020.</ref>]]
Kačićev ''Razgovor ugodni naroda slovinskoga''
Pjesme su prevođene i na latinski, bugarski, češki, poljski, slovački, ruski, makedonski, albanski i mađarski jezik. Knjiga je i u hrvatskoj kulturnoj okolici vrhunac popularnosti doživjela za narodnoga preporoda, koji je, kao i europski predromantizam i romantizam, visoko cijenio književnofolklornu poetiku. U tisku su objavljivane pjesme iz djela i afirmativni napisi o njima, a ono je tada, u cijelosti ili u dijelovima, bilo tiskano sedam puta. I u kasnijim je razdobljima Kačićeva knjiga uglavnom pozitivno vrjednovana, ponajprije zbog svoje nesumnjive popularnosti, ali i zbog prilagodljivosti njezina sadržaja različitim idejno-političkim koncepcijama. Dok je njegovo pojmovno neizdiferencirano i široko postavljeno slovinstvo moglo pripomoći brzoj njezinoj recepciji u mnogim slavenskim zemljama, usredotočenost na južnoslavenske prostore uz tolerantno stajalište prema tamošnjem pravoslavlju svakako je pripomogla ugledu djela među hrvatskim ilircima. Povremena uporaba pojma »hrvatski« i mogućnost da se tim pojmom – doduše iz anakrone, kasnije perspektive i uglavnom kao atribut jezika – prevede na nekim mjestima Kačićev pojam »slovinski«, zatim tematska zastupljenost svih dijelova Hrvatske te popularnost knjige na cijelom njezinu prostoru mogli su poslužiti kao dostatni argumenti i za prisutnost protonacionalne hrvatske koncepcije u ''Razgovoru''.<ref name="HBL"/>
|