Razlika između inačica stranice »Henrik V., kralj Engleske«

bez sažetka
 
{{Infookvir kraljevska osoba
[[Datoteka:Henry V of England.jpg|mini|'''Henrik V.''']]
| ime = Henrik V.
| image = King Henry V from NPG.jpg
| opis = Henrikov posmrtni portret
| nasljedna_titula = Engleski kralj
| vladavina = 21. ožujka 1413. – 31. kolovoza 1422.
| krunidba = 9. travnja 1413.
| prethodnik = [[Henrik IV., kralj Engleske|Henrik IV.]]
| nasljednik = [[Henrik VI., kralj Engleske|Henrik VI.]]
| datum_rođenja = 16. rujna 1386.
| mjesto_rođenja = dvorac Monmouth, [[Wales]]
| datum_smrti = 31. kolvooza 1422. (35 godina)
| mjesto_smrti = Château de Vincennes, [[Francuska]]
| datum_pokopa = 7. studenoga 1422.
| mjesto_pokopa = [[Westminsterska opatija]], [[London]]
| supruga = Katarina od Valoisa<br>({{abbr|vj.|vjenčani}} {{abbr|1420.|2. lipnja 1420.}})
| potomstvo =
* [[Henrik IV., kralj Engleske]]<br>
| dinastija = [[Dinastija Anjou-Plantagenet|Plantagenet]] (po rođenju)<br>[[Dinastija Lancaster|Lancaster]]
| otac = [[Henrik IV., kralj Engleske]]
| majka = Mary de Bohun
| potpis = HenryVSig.svg
}}
'''Henrik V.''' (16. rujna 1386. - 31. kolovoza 1422.), poznat i kao '''Henry od Monmoutha''', bio je engleski kralj od 1413. do svoje smrti 1422. Bio je drugi engleski monarh iz kuće Lancaster. Unatoč svojoj relativno kratkoj vladavini, Henrikovi su izvanredni vojni uspjesi u [[Stogodišnji rat|Stogodišnjem ratu]] protiv [[Kraljevina Francuska|Francuske]] učinili Englesku jednom od najjačih vojnih sila u Europi.<ref>{{cite web |last=Ross |date=28 July 1999 |first=C. |title=Henry V, king of England |url=https://www.britannica.com/biography/Henry-V-king-of-England |website=[[Encyclopædia Britannica]] |ref=harv }}</ref> Ovjekovječen u [[Shakespeare]]ovim predstavama iz "Henrijade", Henrik je poznat i  kao jedan od najvećih kraljeva ratnika srednjovjekovne Engleske.
 
Tijekom vladavine svoga oca [[Henrik IV., kralj Engleske|Henrika IV.]], Henrik je stekao vojno iskustvo boreći se protiv Velšana tijekom pobune Owaina Glyndŵra i protiv moćne aristokratske obitelji Percy iz Northumberlanda u bitci kod Shrewsburyja. Henrik je sticao sve veću ulogu u vladanju Engleskom zbog slabljenja kraljeva zdravlja, ali su nesuglasice između oca i sina dovele do političkog sukoba između njih dvojice. Nakon očeve smrti 1413., Henrik je preuzeo kontrolu nad zemljom i istaknuo zahtjev za obranu engleskog zahtjeva prema francuskom prijestolju.
'''Henrik V.''' ([[Monmouth]], [[Wales]], [[16. rujna]] [[1387]]. - Meaux, [[31. kolovoza]] [[1422]]. godine), [[Engleska|engleski]] kralj.
 
Godine 1415. Henrik je nastavio rat s Francuskom u aktualnom [[Stogodišnji rat|Stogodišnjem ratu]] (1337.–1453.) između dvaju naroda. Njegovi vojni uspjesi kulminirali su njegovom slavnom pobjedom u [[Bitka kod Agincourta|bitci kod Agincourta]] (1415.) i uspio se približiti osvajanju Francuske. Iskoristivši političku podjelu unutar Francuske, osvojio je velike dijelove kraljevstva, što je rezultiralo engleskom okupacijom [[Normandija|Normandije]] prvi put nakon razdoblja 1345.-1360. Nakon višemjesečnih pregovora s [[Karlo VI., kralj Francuske|Karlom VI.]], Sporazum iz Troyesa (1420.) priznao je Henrika V. regentom i nasljednikom francuskoga prijestolja, a on se nakon toga oženio Karlovom kćeri Katarinom od Valoisa. Činilo se da sve ukazuje na stvaranje unije između kraljevstava, u Henrikovoj osobi. Međutim, umro je dvije godine kasnije i naslijedio ga je njegov jedini sin, dijete [[Henrik VI., kralj Engleske|Henrik VI.]]
Rodio se tijekom vladavine [[Rikard II.|Rikarda II.]] koji se prema njemu tijekom njegove mladosti pravično ophodio bez obzira na sukob s njegovim ocem [[Henrik IV., kralj Engleske|Henrikom]]. Kada je [[1399]]. godine njegov otac [[Henrik IV., kralj Engleske|Henrik IV.]] osvojio vlast prisilivši [[Rikard II.|Rikarda II.]] da abdicira, Henrik je postao vojvoda od Lancastera, te je kao takav imao veliki osobni utjecaj na očevu vlast. Već [[1403]]. godine kao šesnaestogodišnjak vodio je kraljevu vojsku u borbi protiv pobunjenika predvođenih Henryjem Percyjem. U bitci kod Shrewsburyja umalo je poginuo pogođen strijelom u lice, ali se oporavio sa ožiljkom na licu kao trajnom uspomenom na spomenutu bitku. Do [[1408]]. vodio je kraljevu vojsku u više navrata u bitkama protiv [[Wales|velškog]] pobunjenika Owaina Glandwra. Postepeno, zbog očeve bolesti, preuzima sve veću ulogu u vlasti, pri čemu dolazi i u sukob sa ocem koji ga je [[1411]]. isključio iz kraljevskog vijeća.
 
==Mladost==
Nakon smrti oca u ožujku [[1413]]. godine naslijedio je [[Engleska|englesku]] krunu. Nakon što je okrunjen istupao je kao vladar svih svojih podanika i težio je ka pomirenju, pa stoga na unutarnjem planu nije imao većih problema. Stoga se okrenuo vanjskoj politici te je, iskoristivši kao povod napadu činjenicu da [[Francuzi]] podržavaju pobunu Owaina Glandwra i slabost [[Francuska|francuskog]] kralja [[Karlo VI., kralj Francuske|Karla VI.]] koji je bio mentalno obolio, pokrenuo vojni napad na [[Francuska|Francusku]].
Henriky se rodio u kuli iznad porte dvorca [[Monmouth]] u [[Wales]]u i zbog toga su ga ponekad zvali Henry iz Monmoutha.<ref>{{cite web |last=Allmand |date=23. rujna 2010. |first=C. |title=Henry V (1386–1422) |url=https://archive.is/klEKs |work=Oxford Dictionary of National Biography |type=online |doi=10.1093/ref:odnb/12952 |ref=harv }}</ref> Bio je sin Henryja od Bolingbrokea (kasnije engleskog kralja [[Henrik IV., kralj Engleske|Henrika IV.]]) i Marije de Bohun. Rođak njegova oca bio je tadašnji engleski monarh, kralj [[Rikard II.]] Henrikov djed po ocu bio je utjecajni [[John od Gaunta, 1. vojvoda od Lancastera]], sin kralja [[Eduard III.|Eduarda III.]] Kako on nije bio blizu linije nasljeđivanja prijestolja, Henrikov datum rođenja nije službeno dokumentiran, a dugi niz godina se raspravljalo je li rođen 1386. ili 1387.<ref>{{cite book |last=Allmand |date=1992 |first=C. |title=Henry V |edition=new |series=English Monarchs series |publisher=Yale University Press |publicationdate=1997 |isbn=978-0-300-07369-0 |url={{google books|x28eBQAAQBAJ|plainurl=yes}} |ref=harv }} pp. 7–8</ref> Međutim, zapisi govore da je njegov mlađi brat Thomas rođen u jesen 1387. i da su njegovi roditelji bili u Monmouthu 1386., ali ne i 1387.<ref>{{cite book |last=Mortimer |date=2007 |first=I. |title=The Fears of Henry IV: The Life of England's Self-Made King |publisher=Jonathan Cape |place=London |isbn=978-0-224-07300-4 |ref=harv }} pp. 371–372.</ref> Sada je prihvaćeno da je rođen 16. rujna 1386.<ref>{{cite book |last=Curry |date=2013 |first=A. |section=The Making of a Prince: The Finances of 'the young lord Henry', 1386–1400 |editor=Gwilym Dodd |title=Henry V: New Interpretations |publisher=York Medieval Press |isbn=978-1-903153-46-8 |p=11 }}</ref>{{sfn|Mortimer|2007|p=[{{google books|gJ0eLiTqmLoC|pg=371|plainurl=yes}} 371]}}{{sfn|Allmand|2010}}{{refn|Kombinacije datuma 9. kolovoza i 16. rujna i godina 1386. i 1387. pojavljuju se kao njegovi datumi rođenja. 16. rujna pojavljuje se u zapisu o Henrikovu rođenju u ''Prologus in Cronica Regina'' (tiskao Thomas Hearne), gdje se tvrdi da je rođen na blagdan sv. Edite. Drugi dokument iz Knjižnice Johna Rylandsa ([https://luna.manchester.ac.uk/luna/servlet/detail/Man4MedievalVC~4~4~992364~159620 French MS 54]), donosi datum 16. rujna 1386. Jedini rani autoritet koji smješta njegovo rođenje u kolovoz jest ''Memorials of Henry V'' (izd. Cole, p. 64: "''natus in Augusto fueras''"); datum 9. kolovoza prvi donosi Paolo Giovio, ali čini se da je to pogrešan otisak datuma njegove krunidbe (9. travnja). Jedini drugi dokaz rođenja u kolovozu bila bi izjava da je bio u svojoj 36. godini kad umro (tj. imao 35 godina).<ref>{{cite book |last=Richardson |date=2011 |first=R. |title=Plantagenet Ancestry |volume=2 |edition=2nd |editor=Kimball G. Everingham |place=Salt Lake City |p=364 n. 231 |isbn= |url= }}</ref> To bi smjestilo Henrikovo rođenje u rujan 1386. ili kolovoz 1387.{{sfn|Allmand|1992|pp=7–8}} Budući da je Henrikov dvor bio u Monmouthu 1386., a ne 1387., te se donosi precizan datum za 1386., sada se 16. rujna 1386. smatra točnim datumom.{{sfn|Mortimer|2007|p=371}}}}
Po izgnanstvu Henrikova oca 1398. godine, Rikard II. je preuzeo dječaka i ljubazno se odnosio prema njemu.<ref name=EB1911/> Mladi Henrik pratio je Rikarda u [[Irska|Irsku]]. Tijekom kraljevske službe, posjetio je dvorac Trim u okrugu Meath, drevno mjesto sastajanja irskog parlamenta.
[[File:Illumination of Henry IV (cropped).jpg|thumb|left|[[Minijatura (slikarstvo)|Minijatura]] Henrika IV., c. 1402{{sfn|Mortimer|2007|p=176}}]]
Godine 1399. umro je John od Gaunta. Iste godine kralj Rikard II. svrgnut je [[Dinastija Lancaster|lankasterskom]] uzurpacijom koja je Henrikova oca dovela na prijestolje, a Henrik je pozvan iz Irske kao prijestolonasljednik Engleske. Postavljen je za [[Princ od Walesa|princa od Walesa]] na krunidbi svoga oca, te za vojvodu od Lancastera 10. studenoga 1399., kao treća osoba koja je te godine držala titulu. Ostali su mu naslovi bili [[Vojvoda od Cornwalla|vojvoda od Cornwalla]], grof od Chestera i akvitanski vojvoda. Suvremeni zapis bilježi da je 1399. godine Henrik provodio vrijeme na Queen's Collegeu u [[Oxford]]u, pod skrbništvom svoga ujaka Henryja Beauforta, kancelara [[Sveučilište u Oxfordu|Sveučilišta]].<ref>{{Cite book| last1 = Salter | first1 = HE | last2 = Lobe | first2 = Mary D | title= A History of the County of Oxford| year = 1954 |series = Victoria County History|volume= 3 |pages=132–143|chapter=The University of Oxford|chapter-url=http://www.british-history.ac.uk/report.aspx?compid=63877}}</ref> Od 1400. do 1404. obnašao je dužnosti visokog šerifa od [[Cornwall]]a.
 
Nakon manje od tri godine, Henrik je zapovijedao dijelom engleske vojske. Vodio je vlastitu vojsku u Walesu protiv Owaina Glyndŵra i udružio snage s ocem u borbi protiv Henryja „Napržice“ Percyja u bitci kod Shrewsburyja 1403.<ref>{{cite book | last =Harriss | first =Gerald Leslie | title = Shaping the Nation: England 1360–1461 | publisher = Oxford University Press | year= 2005 | location = Oxford, England | page =532 | isbn =0-19-822816-3}}</ref> Tamo je šesnaestogodišnjeg princa gotovo ubila strijela koja mu se zabila u lice. Običan vojnik mogao je umrijeti od takve rane, ali Henrik je imao najbolju moguću njegu. Kroz nekoliko dana, John Bradmore, kraljevski liječnik, liječio je ranu [[med]]om kako bi djelovao antiseptički, izradio je alat da se zabode u slomljenu osovinu strelice i tako izvadi strelicu bez daljnjeg oštećenja, te je ranu isprao alkoholom. Operacija je bila uspješna, ali su Henriku ostali trajni ožiljci, kao dokaz o njegu borbenom iskustvu.<ref>{{Citation | title = John Bradmore and His Book Philomena | journal = Social History of Medicine | year = 1992 | volume = 5 | issue = 1 | pages = 121–130 | doi = 10.1093/shm/5.1.121 | pmid = 11612773 | last1 = Lang | first1 = S. J. }}.</ref> Bradmore je zabilježio ovaj događaj na latinskom jeziku, u svom rukopisu pod nazivom ''Philomena''. Henrikovo se liječenje pojavljuje i u anonimnom srednjoeuropskom kirurškom traktatu iz 1446. godine i često se pripisuje Thomasu Morstedeu.
[[1415]]. godine postigao je veliku pobjedu u [[Bitka kod Agincourta|bitci kod Agincourta]]. [[1417]]. proširio je vojnu kampanju, osvojio velik dio [[Normandija|Normandije]], a [[1419]]. osvojio [[Rouen]] i sa vojskom došao pred zidine [[Pariz]]a. Nakon višemjesečnih pregovora, [[1420]]. godine, postignut je sporazum iz [[Troyes]]a prema kojem je Henrik oženio kćer [[Francuska|francuskog]] kralja [[Karlo VI., kralj Francuske|Karla VI.]] Katarinu od Valoisa i postao nasljednik francuske krune. Henrik je tim sporazumom postao prvi [[Engleska|engleski]] kralj koji je i faktički i pravno, svojim pravom na nasljedstvo francuske krune, ujedinio francusku i englesku krunu. Sa Katarinom od Valoisa Henrik je imao sina [[Henrik VI., kralj Engleske|Henrika]].
 
===Uloga u vladi i sukob s Henrikom IV.===
Ubrzo je Henrik, [[31. kolovoza]] [[1422]]., prilikom opsade Meauxa u Francuskoj, izgubio život, a naslijedio ga je devetomjesečni sin [[Henrik VI., kralj Engleske|Henrik]] koji je naslijedio sklonost mentalnim bolestima od djeda [[Karlo VI., kralj Francuske|Karla VI.]] i majke Katarine od Valoisa, pa je njegova kasnija nesposobnost za vladanje izazvala [[građanski rat]] u [[Engleska|Engleskoj]], kasnije nazvan [[Ratovi dviju ruža|Ratovima dviju ruža]].
[[File:Henry, Prince of Wales, presenting this book to John Mowbray. Thomas Hoccleve, Regement of Princes, London, c. 1411-1413, Arundel 38, f. 37detail.jpg|thumb|Henrik, kao princ od Walesa, poklanja ''Regement of Princes'' Thomasa Hocclevea Johnu de Mowbrayu, 2. vojvodi od Norfolka (1411.–1413.), Britanska knjižnica]]
Velška pobuna Owaina Glyndŵra crpila je Henrikovu energiju sve do 1408. Tada je, kao posljedica kraljevog lošeg zdravlja, Henrik počeo imati značajniju ulogu u politici. Od siječnja 1410., uz pomoć svojih ujaka Henryja Beauforta i Thomasa Beauforta, pozakonjenih sinova Johna od Gaunta, imao je praktičnu kontrolu nad vladom.<ref name=EB1911/> I u vanjskoj i u unutarnjoj politici razlikovao se od kralja, koji je svoga sina otpustio iz vijeća u studenom 1411. Svađa oca i sina bila je samo politička, premda je vjerojatno da su Beauforti razgovarali o abdikaciji Henrika IV. Njihovi su se protivnici sigurno trudili oklevetati princa Henrika.<ref name=EB1911/>
 
===Navodna buntovna mladost===
{{Redoslijed|
Moguće je da je predaja o Henrikovoj buntovnoj mladosti, koju je ovjekovječio [[Shakespeare]], dijelom posljedica političkih neprijateljstava. Henrikova služba u ratu i u politici opovrgava tu predaju. Najpoznatiji incident, njegova svađa s vrhovnim sudcem, nema suvremenoga zapisa i prvi put je spominje Sir Thomas Elyot, 1531.<ref name=EB1911/><ref name= "Weis1998">{{Cite book| last= Weis| first= René| title= Henry IV, part 2| year= 1998| publisher= Oxford University Press | location = Oxford, England | isbn = 0-19-283143-7 | page =27|chapter=Introduction}}</ref>
|prethodnik =[[Henrik IV., kralj Engleske|Henrik IV., kralj Engleske]]
|gl_članak_funkcija = [[Popis engleskih i britanskih vladara|Kralj Engleske]]
|nasljednik=[[Henrik VI., kralj Engleske|Henrik VI., kralj Engleske]]
}}
 
Priča o Falstaffu nastala je iz Henrikova ranog prijateljstva sa Sir Johnom Oldcastleom, zagovornikom Lollarda. Shakespeareov Falstaff izvorno se zvao "Oldcastle", slijedeći njegov glavni izvor, ''Slavne pobjede Henrika V.'' Njegovi su se potomci usprotivili, a ime promijenjeno (lik je postao mješavina nekoliko stvarnih osoba, uključujući sir Johna Fastolfa). To prijateljstvo i prinčevo političko protivljenje Thomasu Arundelu, nadbiskupu canterburyjskom, možda su potaknuli nade Lollarda. Ako je to tako, njihovo razočaranje može objasniti izjave crkvenih pisaca poput Thomasa Walsinghama da se Henrik postavši kraljem naglo promijenio u novog čovjeka.<ref>{{Cite book| last= Patterson| first= Annabel| editor1-last = Hamilton | editor1-first = Donna | editor2-last = Strier | editor2-first = Richard| title= Religion, literature, and politics in post-Reformation England, 1540–1688| year= 1996| publisher= Cambridge University Press| location= Cambridge, England| isbn= 0-521-47456-6| pages= 8–12| chapter= Sir John Oldcastle and Reformation histiography}}</ref><ref name=EB1911/>
{{Engleski vladari}}
 
==Vladavina==
===Stupanje na prijestolje===
Nakon što je Henrik IV. umro 20. ožujka 1413., naslijedio ga je Henrik V. i okrunjen je 9. travnja 1413. u [[Westminsterska opatija|Westminsterskoj opatiji]]. Ceremoniju je obilježila strašna snježna oluja, ali običan puk nije bio siguran je li to dobar ili loš predznak.<ref>{{Citation|contribution=1413 |title=TimeRef |type=History timelines |url=http://www.btinternet.com/~timeref/hsttime5.htm |accessdate=27 May 2009 |url-status=dead |archiveurl=https://web.archive.org/web/20090505213152/http://www.btinternet.com/~timeref/hsttime5.htm |archivedate=5 May 2009 }}</ref> Henrik V. opisan je kao "vrlo visok (1,90 m), mršav, s tamnom kosom ošišanom u prsten iznad ušiju i čisto obrijan". Ten mu je bio hrapav, lice mršavog i istaknutog nosa. Ovisno o njegovu raspoloženju, oči su mu "bljeskale od blagosti golubice do sjaja lava".<ref>{{Citation | first = Allen | last = Andrews | title = Kings and Queens of England and Scotland | page = 76 | publisher = Marshall Cavendish Publications | place = London | year = 1976}}.</ref>
 
===Domaća politika===
[[File:Henry V noble 1413 74001322.jpg|thumb|Zlatna kovanica Henriky V.]]
Henrik se dobro nosio sa svim domaćim odlukama i na njima postupno gradio širu politiku. Od početka je jasno dao do znanja da će Engleskom vladati kao poglavar ujedinjene nacije. Dopustio je da se zaborave razlike iz prošlosti - pokojni je Rikard II. je ponovno pokopan s počastima; mladi Edmund Mortimer, 5. grof od Marcha, dospio je u milost; nasljednici onih koji su stradali u prethodnoj vladavini postupno su vraćeni u svoje naslove i posjede. Međutim, tamo gdje je vidio ozbiljnu domaću opasnost, Henrik se ponašao se odlučno i nemilosrdno, poput Lollardske pobune u siječnju 1414. godine, te uključujući pogubljenje spaljivanjem Henrikova starog prijatelja Sir Johna Oldcastlea 1417. godine kako bi "oborio pokret u pupoljku" i osigurao vlastiti položaj vladara.<ref name=EB1911/>
 
[[File:English chancery hand 1418.png|thumb|Fakimil Henrikova pisma, 1418.]]
Henrikova vladavina uglavnom nije bila opterećena domaćim nevoljama. Izuzetak je bila pobuna u Southamptonu u korist Mortimera,<ref name=EB1911/> u koji su sudjelovali Henry, 3. barun Scrope, i Richard, grof od Cambridgea (djed budućeg kralja [[Eduard IV.|Eduarda IV.]]) u srpnju 1415. Sam Mortimer ostao je vjeran kralju.
 
Počevši u kolovozu 1417. godine, Henrik V. promicao je uporabu [[Engleski jezik|engleskog jezika]] u vladi,<ref>{{cite book |last=Fisher |date=1996 |first=J. |title=The Emergence of Standard English |p=22 |publisher=The University Press of Kentucky |place=Lexington, Kentucky |isbn=978-0-8131-0852-0 |ref=harv }}</ref> a njegova vladavina označava pojavu kancelarijskog engleskog jezika kao i prihvaćanje engleskog kao radnog jezika unutar vlade. Bio je prvi kralj koji je koristio engleski jezik u svojoj osobnoj prepisci još od normanskog osvajanja 350 godina ranije.<ref>{{cite book |editor-last=Harriss |date=1985 |editor-first=G.L. |title=Henry V: The Practice of Kingship |publisher=Oxford University Press |p=46 |ref=harv }}</ref><ref>{{Citation | last = Mugglestone | first = Lydia | title = The Oxford History of English | publisher = Oxford University Press | place = UK | year = 2006 | isbn = 0-19-924931-8 | page = [https://archive.org/details/isbn_9780199544394/page/101 101] | url = https://archive.org/details/isbn_9780199544394/page/101 }}.</ref>
 
===Vanjski poslovi===
====Diplomacija====
[[File:Pisanello 024b.jpg|thumb|left|Portret [[Žigmund Luksemburški|cara Žigmunda]], 1433.]]
Henrik je sada mogao usmjeriti pozornost na vanjske poslove. Pisac iz sljedeće generacije bio je prvi koji je tvrdio da su Henrika crkveni državnici ohrabrili da uđu u rat s Francuskom kao sredstvo za skretanje pažnje s domaćih nevolja. Čini se da ta priča nema temelja. Stari trgovački sporovi i podrška koju su Francuzi pružali Owainu Glyndŵru korišteni su kao izgovor za rat, dok neuredno stanje u Franuckoj nije pružalo sigurnost za mir.<ref name=EB1911/> Francuski kralj [[Karlo VI., kralj Francuske|Karlo VI.]] bio je sklon psihičkim bolestima; ponekad je mislio da je izrađen od stakla, a njegov najstariji preživjeli sin nije obećavao ništa bolje od toga. Međutim, stara dinastička tvrdnja o pravu na francusko prijestolje, koju je prvi istaknuo [[Eduard III.]], bila je opravdavanje rata s Francuskom po engleskom mišljenju.
 
Nakon [[Bitka kod Agincourta|bitke kod Agincourta]], mađarski kralj [[Žigmund Luksemburški]] (kasnije car Svetog rimskog carstva) posjetio je Henrika u nadi da će sklopiti mir između Engleske i Francuske. Njegov je cilj bio uvjeriti Henrika da izmijeni svoje zahtjeve protiv Francuza. Henrik je raskošno zabavljao Sigismunda i čak ga je pridružio u [[Red podvezice]]. Žigmund je sa svoje strane uveo Henrika u Zmajev red.<ref>{{cite journal |last=Rezachevici |first=Constantin |editor-last=Miller |editor-first=Elizabeth |title=From the Order of the Dragon to Dracula |journal=Journal of Dracula Studies |volume=1 |publisher=Memorial University of Newfoundland |location=St John's, NL, Canada |year=1999 |url=http://www.blooferland.com/drc/index.php?title=Journal_of_Dracula_Studies |accessdate=18 April 2008 |url-status=dead |archiveurl=https://web.archive.org/web/20080414210504/http://www.blooferland.com/drc/index.php?title=Journal_of_Dracula_Studies |archivedate=14 April 2008}}</ref> Henrik je imao namjeru uspostaviti red nakon što bi ujedinio englesko i francusko prijestolje, ali umro je prije nego što je ispunio svoje planove.<ref>{{cite book | last = Mowat | first = Robert Balmain | title = Henry V | url = https://archive.org/details/henryvillustrate00mowauoft | publisher =John Constable | year = 1919 | location =London | pages = [https://archive.org/details/henryvillustrate00mowauoft/page/176 176] | isbn =1-4067-6713-1 }}</ref><ref>{{cite book | last = Harvey | first = John Hooper | title = The Plantagents | publisher = Collins | year = 1967 | location = London}}</ref><ref>{{cite book | last = Seward | first = Desmond | title = The hundred years war: The English in France 1337–1453 | publisher = Penguin Books | year = 1999 | location = Harmondsworth, England | isbn =0-14-028361-7}}</ref> Žigmund je napustio Englesku nekoliko mjeseci kasnije potpisavši Canterburyjski ugovor kojim je priznao engleske zahtjeve prema Francuskoj.
 
====Pohodi u Francuskoj====
Henrik je provođenje svojih potraživanja možda smatrao dijelom svoje kraljevske dužnosti, ali trajno rješavanje nacionalne rasprave bilo je presudno za uspjeh njegove vanjske politike.<ref name=EB1911/>
 
=====Pohod 1415.=====
[[File:Ratification du Traité de Troyes 1 - Archives Nationales - AE-III-254.jpg|thumb|Ratifikacija Sporazuma iz Troyesa između Henrika V. i Karla VI. Francuski nacionalni arhiv]]
Henrik je 12. kolovoza 1415. otplovio za Francusku, gdje su njegove snage opkolile tvrđavu u Harfleuru, zauzevši je 22. rujna. Poslije je Henrik odlučio koračati sa svojom vojskom preko francuskih sela prema Calaisu unatoč upozorenjima njegova vijeća.<ref>{{cite book |last=Barker |date=2005 |first=J. |title=Agincourt: Henry V and the Battle That Made England |url={{google books|W2jTtdISwMMC|plainurl=yes}} |place=London |p=220 |ref=harv }}</ref> Dana 25. listopada na ravnicama u blizini sela Agincourt francuska vojska presrela je njegov put. Unatoč iscrpljenosti, nadbrojanosti i pothranjenosti, Henrik je poveo svoje ljude u bitku, odlučno pobijedivši Francuze, koji su pretrpjeli velike gubitke. Često se tvrdi da su francuski oružnici naoružani utonuli u blatno bojno polje, natopljeno od obilne kiše prethodne noći, i da je to ometalo napredak Francuza, omogućujući im da postanu mete engleskim i velškim strijelcima. Većina ih je jednostavno smrtno prostrijeljena dok su potpuno zaglavili u dubokom blatu. Unatoč tomu, pobjeda se smatra kao Henrikov najveći vojni uspjeh, te se uz Bitku kod Crécyja (1346.) i Bitku kod Poitiersa (1356.) smatra najvećim engleskim pobjedama Stogodišnjeg rata.
 
Tijekom bitke<ref>{{Cite book| last= Hibbert| first= Christopher| title= Agincourt| year= 1964| publisher= Batsford| location= London| page= 114| chapter = During the battle| oclc = 460624273}}</ref> Henrik je naredio da se francuski zarobljenici, uhvaćeni tijekom bitke pogube, uključujući neke od najistaknutijih koji su se mogli upotrijebiti za otkupninu. Povjesničar iz Cambridgea, Brett Tingley, smatra da je Henrik bio zabrinut da bi se zarobljenici mogli okrenuti protiv svojih otmičara, kada bi Englezi bili zauzeti odvraćanjem trećeg vala neprijateljskih trupa, što bi pobjedu dovelo u opasnost.
 
Pobjednički ishod Agincourta, s engleskog stajališta, bio je samo prvi korak u kampanji za vraćanje francuskih posjeda za koji se smatralo da pripadaju engleskoj kruni. Agincourt je također podržao obećanje da će se Henrikove pretenzije na francusko prijestolje ostvariti.
 
=====Diplomacija i kontrola nad morem=====
Kontrola nad morem osigurala se izbacivanjem francuskih saveznika - [[Genova|Genove]], iz [[La Manche|Engleskog kanala]].<ref name=EB1911/> Dok je Henrik 1416. godine bio zauzet mirovnim pregovorima, francuska i đenovska flota opkolile su luku u Harfleuru. Francuske kopnene snage također su opkolile grad. Da bi se oslobodio Harfleur, Henrik je poslao svoga brata, Johna od Lancastera, vojvodu od Bedforda, koji je 14. kolovoza podigao flotu i isplovio iz Beachy Heada. Fracusnko-đenovska flota poražena je sljedećeg dana nakon naporne sedmosatne bitke i Harfleur je bio oslobođen. Diplomacija je uspješno odvojila cara Žigmunda od Francuske, a ugovor iz Canterburyja 1416. otvorio je put zaustavljanju [[Zapadni raskol|zapadnog raskola]] u Crkvi.
 
=====Pohod 1417.–1420.=====
[[File:Marriage of henry and Catherine.jpg|thumb|Prikaz Henrikova vjenčanja s Katarinom od Valoisa, kraj XV. stoljeća. Britanska knjižnica, [[London]].]]
Kad su nestala ta dva potencijalna neprijatelja, i nakon dvije godine strpljive pripreme nakon bitke na Agincourtu, Henrik je obnovio rat u većem opsegu 1417. Nakon zauzimanja [[Caen]]a, Donja Normandija je brzo osvojena, a [[Rouen]] je odsječen od Pariza i opkoljen. Ova je opsada bacila još mračniju sjenu na ugled kralja od njegove naredbe da se pogube francuski zarobljenici u Agincourtu. Rouen, izgladio i bez mogućnosti podržati gradske žene i djecu, istjerao ih je kroz gradska vrata, vjerujući da će im Henrik dopustiti nesmetan prolazak kroz svoje postrojbe. Međutim, Henrik je to odbio dopustiti, a protjerane žene i djeca umrli su od gladi u jarcima koji su okruživali grad. Dok su Francuzi bili zauzeti sporovima između Burgundijaca i Armagnaca, Henrik ih je vješto okrenuo jedne protiv drugih, bez opuštanja svoga ratobornog pristupa.<ref name=EB1911/>
 
U siječnju 1419. Rouen je pao.<ref name=EB1911/> Normanski Francuzi koji su se odupirali žestoko su kažnjeni: Alain Blanchard, koji je engleske zarobljenike objesio sa zidova Rouena, pogubljen je; Robert de Livet, kanonik iz Rouena, koji je izopćio engleskog kralja, otpremljen je u Englesku i zatvoren na pet godina.<ref>{{cite book |last=Kingsford |date=1901 |first=C. |title=Henry V: The Typical Mediæval Hero |url=https://archive.org/details/henryvtypicalmed00kinguoft |publisher=GP Putnam's Sons |ref=harv }}</ref>
 
Do kolovoza Englezi su bili pred zidinama [[Pariz]]a. Spletke francuskih stranaka kulminirale su ubojstvom Ivana Neustrašivog, burgundskog vojvode, od strane prijestolonasljednikovih pristalica u Montereauu 10. rujna. Filip Dobri, novi vojvoda, i francuski dvor bacili su se u Henrikove ruke. Nakon šest mjeseci pregovaranja Sporazum iz Troyesa priznao je Henrika nasljednikom i regentom Francuske,<ref name=EB1911>{{1911 |last=Kingsford |first=C. |display=Henry V (1387–1422) |volume=13 |wstitle=Henry V. of England |mode=cs2 |inline=1}}</ref> te se 2. lipnja 1420. u katedrali u Troyesu oženio Katarinom od Vaolisa, kćerkom francuskog kralja. Imali su samo jednog sina, Henryja, rođenog 6. prosinca 1421. u dvorcu Windsor. Od lipnja do srpnja 1420. Henrikova je vojska opkolila i zauzela vojnu utvrdu u Montereau-Fault-Yonneu blizu Pariza. U studenom 1420. opsjeo je i zarobio Melun, a ubrzo nakon toga vratio se u Englesku. Godine 1428., Karlo VII. ponovno je preuzeo Montereau-Fault-Yonne, kako bi u kratkom vremenu opet doživio kako ga Englezi preuzimaju. Napokon, 10. listopada 1437. Karlo VII. pobjedio je i ponovno osvojio Montereau-Fault-Yonne.
 
=====Pohod 1421.=====
Dok je bio u Engleskoj, Henrikov brat Thomas od Lancastera, 1. vojvoda od Clarencea, vodio je engleske snage u Francuskoj. Thomas je 22. ožujka 1421. poveo Engleze u katastrofalan poraz u bitki kod Baugéa protiv francusko-škotske vojske. Vojvoda je poginuo u bitci. Henrik je 10. lipnja otplovio natrag u Francusku kako bi popravio situaciju. To bi bio njegov posljednji vojni pohod. Od srpnja do kolovoza, Henrikove su snage opkolile i zarobile Dreux, na taj način oslobađajući savezničke snage u Chartresu. Njegove su snage 6. listopada opsjele Meaux, zauzevši ga 11. svibnja 1422. godine.
 
==Smrt==
Henrik V. iznenada je umro 31. kolovoza 1422. u Château de Vincennes. Smatralo se da je umro od dizenterije,<ref>[https://www.bbc.co.uk/history/historic_figures/henry_v_king.shtml Henry V (c. 1387–1422). BBC]</ref> kojom se navodno zarazio tijekom opsade Meauxa. Međutim, jaka i smrtonosna dizenterija vjerojatno bi ga onesposobila davno prije kraja kolovoza. Drugi vjerodostojan uzrok smrti je toplotni udar; posljednjeg dana kada je bio aktivan jahao je u punom oklopu na žestokoj vrućini.<ref>{{cite book |last1=Castor |first1=Helen |title=Joan of Arc |date=2015 |publisher=Faber & Faber |isbn=9780571284634}}</ref> Imao je 35 godina i kraljevao je devet godina.
 
Nedugo prije smrti, Henrik V. imenovao je svoga brata, Johna od Lancastera, 1. vojvodu od Bedforda, regentom Francuske u ime svoga sina, [[Henrik VI., kralj Engleske|Henrika VI.]], kojem je tada bilo samo nekoliko mjeseci. Henrik V. nije doživio da bude okrunjen kraljem Francuske, kao što je to s pouzdanjem mogao očekivati nakon Sporazuma iz Troyesa, jer ga je bolesni Karlo VI., kojemu je imenovan nasljednikom, nadživio dva mjeseca.
 
Henrikov suborac i lord stjuard, John Sutton, 1. barun Dudley, donio je Henrikovo tijelo natrag u Englesku i na njegovom sprovodu je nosio kraljevsku zastavu.<ref>{{Citation | last = Wilson | first = Derek | year = 2005 | title = The Uncrowned Kings of England: The Black History of the Dudleys and the Tudor Throne | publisher = Carroll & Graf | isbn = 0-7867-1469-7}}.</ref> Henrik V. pokopan je u Westminsterskoj opatiji 7. studenog 1422. 
 
==Grb==
Henrikov grb dok je bio princ od Walesa bio je kraljevski grb s razlikom od srebrne grede s tri kraka.<ref>[http://www.heraldica.org/topics/britain/cadency.htm Marks of Cadency in the British Royal Family]</ref> Nakon stupanja na prijestolje nosio je kraljevski grb.
 
<center>
<gallery perrow=2 widths="200px" heights="200px" >>
File:Coat of Arms of the Prince of Wales (France modern).svg|Grb Henrika kao princa od Walesa
File:Coat of Arms of Henry IV & V of England (1413-1422).svg|Kraljevski grb
</gallery>
</center>
 
==Ženidba==
Godine 1420. Henrik V. oženio je Katarinu od Valoisa, kćer Karla VI. Francuskog i mlađu sestru udove Rikarda II., Isabelle od Valoisa (koja je umrla nekoliko godina nakon supruga). Njezin miraz, prema sporazumu dvaju kraljevstava, bio je 600 000 kruna.<ref>{{cite book|last1=Fraser|first1=Antonia|date=2000|title=A Royal History of England – The Wars of the Roses I|location=Los Angeles & Berkeley|publisher=University of California Press|page=[https://archive.org/details/warsofroses00chee/page/40 40]|isbn=978-0520228023|url=https://archive.org/details/warsofroses00chee/page/40}}</ref> Par je zajedno imao jedno dijete, Henrika. Po smrti Henrika V., novorođeni princ postao je kralj i okrunjen je kao Henrik VI.
 
==Rodoslovlje==
{{ahnentafel top|width=100%}}
<center>{{ahnentafel-compact5
|style=font-size: 90%; line-height: 110%;
|border=1
|boxstyle=padding-top: 0; padding-bottom: 0;
|boxstyle_1=background-color: #fcc;
|boxstyle_2=background-color: #fb9;
|boxstyle_3=background-color: #ffc;
|boxstyle_4=background-color: #bfc;
|boxstyle_5=background-color: #9fe;
| 1 = 1. '''Henrik V., kralj Engleske'''
| 2 = 2. [[Henrik IV., kralj Engleske]]
| 3 = 3. Mary de Bohun
| 4 = 4. [[John od Gaunta, 1. vojvoda od Lancastera]]
| 5 = 5. Blanche od Lancastera
| 6 = 6. Humphrey de Bohun, 7. grof od Hereforda
| 7 = 7. Joan FitzAlan
| 8 = 8. [[Eduard III.|Eduard III., kralj Engleske]]
| 9 = 9. [[Filipa Hainaultska]]
| 10 = 10. [[Henry od Grosmonta, 1. vojvoda od Lancastera]]
| 11 = 11. Isabel od Beaumonta
| 12 = 12. William de Bohun, 1. grof od Northamptona
| 13 = 13. Elizabeth de Badlesmere
| 14 = 14. Richard FitzAlan, 10. grof od Arundela
| 15 = 15. Eleanor od Lancastera
}}</center>
{{Ahnentafel bottom}}
 
==Izvori==
{{Izvori|30em}}
 
{{S-start}}
{{s-hou|[[Dinastija Lancaster]]|16. rujna|1386.|31. kolovoza|1422.|[[Dinastija Anjou-Plantagenet|Dinastije Plantagenet]]}}
{{s-reg}}
{{s-bef|rows=2|before=[[Henrik IV., kralj Engleske|Henrik IV.]]}}
{{s-ttl|title=Kralj Engleske<br />gospodar Irske|years=1413.–1422.}}
{{s-aft|rows=2|after=[[Henrik IV., kralj Engleske|Henrik VI.]]}}
{{s-ttl|title=akvitanski vojvoda|years=1400.–1422.}}
{{s-break}}
{{s-reg|en}}
{{s-break}}
{{s-vac|rows=2|last=[[Rikard II.|Richard od Bordeauxa]]}}
{{s-ttl|title=[[Princ od Walesa]]|years=1399.–1413.}}
{{s-vac|next={{nowrap|Edward od Westminstera}}}}
|-
{{s-ttl|title=[[Vojvoda od Cornwalla]]|years=1399.–1413.}}
{{s-vac|next=[[Henrik IV., kralj Engleske|Henrik (VI.)]]}}
|-
{{s-bef|before=[[Henrik IV., kralj Engleske|Henry od Bolingbrokea]]}}
{{s-ttl|title=vojvoda od Lancastera|years=1399.–1413.}}
{{s-non|reason=titula spojena s Krunom}}
{{s-hon}}
{{s-bef|before={{nowrap|Sir Thomas Erpynham}}}}
{{s-ttl|title=Lord čuvar Pet lukâ|years=1409.–1412.}}
{{s-aft|after=grof od Arundela}}
{{S-end}}
 
{{Engleski vladari}}
{{Britanski vladari}}
 
{{GLAVNIRASPORED:Henrik 5, kralj Engleske}}
{{Mrva-biog-vlad}}
[[Kategorija:Engleski vladari]]
[[Kategorija:Vitezovi EngleskiReda vladaripodvezice]]