Wikipedija

René Descartes: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Redak 62:
 
== Dualizam ==
Descartes je mišljenjem ''res cogitas'' smatrao osnovnim bitkom čovjek uopće, odnosno čovjek može biti napravljen od protežnog tijela koje se može promatrati, okusiti, oblikovati, dok sam duh nema mnoge atribute koje tijelo ima, tako da to tijelo ne čini čovjeka čovjekom, u svojoj biti on može biti i bez njega, jer čovjek može izgubitizgubiti nogu ili rukaruku, pa postojati, dok, ako prestane misliti - prestane biti. Descartes razlikuje čovjekov: razum, duh, intelekt, um i dušu; te ih nije baš posebno razdvojio, ali nastoji definirati čovjeka kao biće koje ovisi o razumu više nego linegoli o tijelu.
Čovjeka nastoji predočitipredstaviti kao biće koje niječe, sumnja, hoće, ističe razliku od sebe (subjekta) onoga „JA“ i tijela – svijeta - objekta. Descartes je ovdje naglasio razliku dvijedviju stvarnoststvarnosti, one unutarnje koja je razum i vanjske koja je svijet,. tuTu dolazimo do karakterističnog kartezijanskog dualizma, koji razlikuje dvije supstancije '''res cogitas''' i '''res extensa'''.
 
Ovdje je veoma bitno naglasiti razliku koju možemo interpretirati od onoga ja jesam, možda je samo riječ o pogrešci u ljudskom pismu i izražavanju kao što tvrdi Bertrand Russell ili je nešto drugo u pitanju. Kada se kaže ja mislim, onda postoji ono ja i radnja mislim, to možemo objasniti poput radnje koja je poput probave koja obavlja zadaću za koju je stvorena - mišljenje i probavljanje - su u formi su iste stvari, jer obrađuju nekakve podatke. Dok ono ja, nezavisno je nezavisno od radnje mislim - ima ulogu u mišljenju kao crijeva u probavi, odnosno ono ja je oruđe pomoću kojeg je mišljenje uopće moguće.
Russellova interpretacija riječi ja ide u prilog tome da neki filozofski problemi uistinu ne postoje nigdje drugdje nego u jeziku, kojim se očigledno neke pojave ne mogu izraziti pravilno:
 
"Reč "ja" pogodna je gramatički, ali ne označava ono što je dato. Kad dalje kaže: „Ja sam stvar koja misli“, on je već nekritički upotrebio aparat kategorija koji mu je stavila na raspolaganje sholastika. On nigdjenigde ne dokazuje da je mislima potreban mislilac, a ne postoji ni neki drugi razlog da se u to vjerujeveruje, osim u izvjesnomizvesnom gramatičkom smislu."<ref>B. Rasel, Historija zapadne filosofije, Kosmos, Beograd, 1962., str. 547.</ref>
 
Valja napomenuti i Kantov opis samosvjestisamosvijesti, jer ono Ja mislim jest u biti deduktivni zaključak o svjesnosti sebe – razlike subjekta (mene, ja, sebe) i objekta (svijet, cjelina, ono, tamo) naspram svijeta "subjekatsubjekt koji misli istovremeno svoj svojstven objekat."
Alegorijom voska Descartes anticipira Kantove apriorne zorove, gdje nastoji objasniti da vosak ima određenu strukturu koju mu je on dao svojim uvidom duha (solius mentis inspectio), ono što je zapazio osjetilima nije stalno, jer kad približimo vosak ognju on se rastopi, promjeni boju čime gubi prvobitnu formu, tako da se Descartes pita što je zapravo vosak? Pokušava objasniti da se stvari koje spoznajemo osjetom promjenjive i nesigurne. „valja primjetiti, on [vosak] nije spoznati ni gledanjem, ni diranjem, ni zamišljanjem – niti ikad bijaše, iako se tako prije činilo – nego samo uvidom duha.‟
Descartes je spoznaju odredio kao refleksivno promatranje našega duha vanjskog svijeta, osjetila nisu pouzdana niti služe za spoznaju nego više kao oruđe duha kojim on zahvaćao predmet i razumijevanjem ga spoznaje. Od svih spoznaja ona koja je najviše jasna i bjelodana je spoznaja samoga sebe.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/René_Descartes"