|
U doba njegova banovanja herceg Koloman (1238.) i Bela IV. (1244) poduzeli su vojni pohod na banovinu u Bosni. Kad je 1235. kralj [[Andrija II.]] predao Bosnu na upravu svojem sinu, hrvatskom hercegu Kolomanu, koji je postavio Prijezdu za bana, Ninoslav se sklonio na jug, a 1240. sklopio s Dubrovčanima "vječni mir". Poslije Kolomanove smrti i tatarske navale [[Srednjovjekovna bosanska država|vratio se u Bosnu]] i prisilio rođaka Prijezdu na odstupanje s banske časti. Bela IV. ipak ga je uspio prisiliti na priznavanje ugarskog vrhovništva i davanje crkvene desetine. Nakon što je [[Bela IV.]] poduzeo novi pohod na Bosnu, Ninoslav je bio prisiljen odstupiti te mu se od 1253. gubi svaki trag.<ref>[http://proleksis.lzmk.hr/39007/ Proleksis enciklopedija]</ref>
==ŽivotpisŽivotopis==
===Početak vladavine===
Razdoblje od početka XII. stoljeća pa do dolaska na vlast bana Mateja Ninoslava 1232. godine u Bosni je obilježeno jačanjem i širenjem Crkve bosanske i njenog učenja, te naglim porastom moći i uticajautjecaja lokalnog plemstva. Umjesto da se nakon čina odricanja 1203. godine hereza u Bosni smiri, kako su to u [[Rim]]u očekivali, došlo je do njenog širenja na Slavoniju. Dok su bosanski krstjani stupili u kontakt sa patarenima na zapadu. Jedna srednjovjekovna hronikakronika bilježi da je 1233. godine ''antipapa'' albižana boravio u Bosni. Budući da Rim u Bosni nije uspio ojačati katoličko pravovjerje, u Bosnu 1233. godine iz Rima dolazi kardinal Jakob. On je u Bosni zatekao novog bana, Mateja Ninoslava, porijeklom iz heretičke porodice, kojega je privolio, vjerojatno uz pritisak Kaločke nadbiskupije da prihvati katoličanstvo. Zajedno sa Ninoslavom na katoličanstvo je prešao i budući ban [[Prijezda I. Kotromanić]]. Prijezda je svog sina Stjepana predao dominikancima morao predtipredati kao taoca, čime je jamčio da neće odstupiti od Rima. Budući da dubrovački nadbiskup nije poduzimao ništa protiv hereze u Bosni (Dubrovniku su bili važni privredni interesi u Bosni) kardinal Jakob za biskupa u Bosni postavlja dominikanca Ivana Teutonca. Dominikanci su istovremeno preuzeli vršenje inkvizitorske dužnosti, koju im je povjriopovjerio papa [[Grgur IX.]], za zasluge u borbi protiv albižana u južnoj Francuskoj.
===Razvoj feudalizma===
Razvoj bosanskog feudalizma pojačan je u prve tri decenije XIII. stoljeća, istvoremenoistovremeno feudalzamfeudalizam se razvijao i u Srbiji, Hrvatskoj, Ugarskoj...
Krupni velikaši nastoje da župe i oblasti, kojima su tada upravljali kao vladarevi službenici, pretvore u svoje posjede. Ban Matej Ninoslav je pisao papi Grguru IX. kako mu se vlastela ne pokorovapokorava po ''starom običaju'', nego samostalnoupravljajusamostalno upravljaju povjerenim župama. Dok su njegovi prethodnici, žalio se ban, povjeralavalipovjeravali župe onim kome su htjeli i oduzimali župe kada su htjeli.
''I sada meni kada sam prešao na katoličku vjeru i počeo da gonim heretike, vlastela uskrćujeuskraćuje poslušnost krše stare običaje i zadržavaju posjede protiv moje volje. To bi bilo na korist vjere a na propast heretičke opačine. Ne smije se dopustiti da budem u gorem položaju nego što su bili moji preci zaraženi heretičkim krivovjerejemkrivovjerjem''.
Ovo pismo znači da je došlo do određenog sukoba između bana i plemstva. Nakon izvještaja da je ban Ninoslav ponovno prišao hereticima i da je njihov pokret zahvati i susjedne zemlje, naročito Slavoniju, papa obnovio zahtjev da se pokrene križarski rat protiv Bosne. Papa je u aktu iz [[1234]]. godine ustanovio ''naraslo je mnoštvo nevjernika tako da je sva zemlja žalosna i neprohodna pustinja, zarasla u trnje i koprive''. Križarska akcija se nije mogla sprovesti bez učešća vrhovne vlasti Hrvatsko-ugarske kraljevineKraljevine.
===Križarski pohod===
Bosanskom biskupu Ivanu Teutoncu je naređeno da poziva u križarski rat protiv bosanskih i slavonskih heretika. Križarska vojska je povjerena [[Koloman (herceg)|Kolomanu]], hrvatskom banu. Prema odluci ugarskog kralja, sa kojom se složio papa, Bosnu je trebalo vratiti pod vlast hercega Kolomana. Tako se ban Ninoslav bez razmišljanja suprostaviosuprotstavio Rimu i Kolomanu. Kada je optužen da je otpao od katoločanstva, ban je izjavio : ''iz nevolje primio pomoć heretika protiv svojih neprijatelja''. Rat je počeo 1235. godine i trajao tri godine sa prekidima. Križarima je pružen velik i jak otpor, pa je usljeduslijed teškoća ratovanja Ivan Teutonac napustio Bosnu. Herceg Koloman je uspio uz velike gubitke proći kroz Bosnu i Hum. Rat je okonačan neuspjehom Hercega u slamanju pobune, pa je briga o herezi u Bosni je predana Kaločkoj nadbiskupiji. Nasljednik Ivana Teutonca, domaći bosanski dominikanac Ponsa je 1239. godine od herecegahercega Kolomana dobio [[Đakovo]].
===Vladavina===
[[Datoteka:Seal of Ban Matej Ninoslav, 1240.jpg|thumb|Originalni pečat bana Mateja Ninoslava.]]
Nakon dobivenog rata, ban Ninoslav je u proljeće [[1240]]. godine zaključio ugovor s [[Dubrovnik]]om o trgovini. Tim je povodom ''veliki ban bosanski'' izdao povelju zajedno sa svojim plemstvom: vojovodomvojvodom Jurišom, tepčijom Radonjom i njegovim bratom Simeonom, peharnikom Mironom i sa Zabarem, Pradašem, Prijezdom, Sfironom, Slavkom Palčićem, Gredsilavom Trubiće obećao vječni mir Dubrovniku. Ban se obavezao da će štiti Dubrovnik ukoliko zarati s nekom državom. Hrvatsko-ugarsku državu je 1241. i 1242. godine pogodila tatarska najezda. Nije poznato iz kojih razloga su [[Tatari]] zaobišli Bosnu. Ova tatarska provala je dodatno ojačala pobunjenu istočnu granicu u Bosni u odnosu na središnju vlast u Hrvatskoj. Ban se osjećao toliko moćnim da je prihvatio poziv [[Split]]a, koji je bio sukobljen s Belom IV., da pomogne Splićanima u ratu protiv [[Trogir]]a. Zapis o ovme jetome ostavio je [[Toma Arhiđakon]]. On navodi da su Splićani pozvalo bana Ninoslava, platili mu novcem iz gradske blagajne i izabrali ga za svog kneza. Ban Ninoslav je prihvatio poziv i sa svojom vojskom kaznio Trogirane, nakon čega je ban postao knez Splita. Poslije bitke ban je otišao u Bosnu dok je u Splitu ostavio jednog od sinova sa jakom konjicom. Iz ovgatoga je jasno da Split bana Ninoslava nije gledao kao heretika, pošto im gradskim statutom iz [[1242]]. godine bilo zabranjeno da primaju heretike. Kralj Bela IV. je poveo kazneni pohod protiv bana Ninoslava, te je ban Ninoslav bio prisiljen priznati Belu IV. Ban je morao priznati prava Đakovačke nadbiskupije u Bosni. Od 1246. godine zahtjevi iz Rima de se povede novi križarski rat nije uspio jer u to vrijeme nije bilo volje niti uvjeta. Na kraju bosanski biskup se ponovo vratio u Đakovo odakle se više nije vraćao u Bosnu.
Polovinom stoljeća (1248.) kaločki nadbiskup Benedikt spremao je križarsku vojnu protiv bosanskog bana Ninoslava. Ninoslav je javio o tome papi i rekao mu da je to nepravda prema njemu jer je on pravi katolik. Nato je papa poslao svoje izaslanike - senjskog biskupa Filipa i franjevačkog provincijala iz Splita - da razvide kako stoje stvari s Ninoslavom. Što su oni rekli papi, ne znamo, ali je vjerojatno da su ga izvijestili povoljno za Ninoslava jer Benedikt i nije poveo vojne na Bosnu. Tako je tada nakratko došao prvi franjevac u Bosnu.<ref>[https://www.bosnasrebrena.ba/node/215 Franjevačka provincija sv. Križa - Bosna Srebrena] Dolazak franjevaca u Bosnu i djelovanje za vrijeme narodnih vladara (pristupljeno 21. studenoga 2019.) {{Bosna Srebrena}}</ref>
Ban Ninoslav se razbolio 1249. godine i već sljedeće godine uz ugarski pritisak ban Ninoslav je napustio dužnost bana u korist svog rođaka Prijezde I. Radi koketiranja s herezom, Bana Ninoslava nije naslijedio nijedan sin, nego Prijezda I., kao uzoran katolik koji se uspio dobiti na bansku službu. Oko 1251. godine izbio je građanski rat između Stjepana, sina bana Ninoslava i PirjezdePrijezde I. Rat je završen pobjedom Prijezde I. Nakon toga se dogodila podjela banovine te su Usora i Soli su prebačene pod vlast mačvanskog bana dok je Bosna s Donjim krajima ostala Kotromanićima. Ban Ninoslav je umro oko [[1253]]. godine.
== Povelja Dubrovniku ==
|
