Planetna maglica: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nadopuna. |
Popravak. |
||
Redak 16:
Uporabom spektroskopskih metoda u 19. stoljeću počela se otkrivati narav planetarnih maglica. Pionir spektroskopije [[William Huggins]] prvi je počeo s sustavnim promatranjem različitih objekata. Njegova proučavanja zvijezda otkrila su da one imaju kontinuirani spektar ispresijecan mnogim tamnim linijama. Kasnije je otkrio da mnoge maglice poput [[Messier 31|galaksije Andromede]] imaju spektar sličan zvijezdama.
[[Datoteka:Ngc2392.jpg|lijevo|mini|220px|Planetarna maglica [[NGC 2392]] poznata i pod imenom Eskim, udaljena je oko 5.000 gs i promjera 0,5 gs.<ref name="Vujnović" />]]
Kada je Huggins usmjerio teleskop prema [[NGC 6543]] (poznatoj i pod imenom maglica Mačje oko), zamijetio je znatno drugačiji spektar. Umjesto kontinuiranog [[spektar|spektra]] otkrio je spektar s malim brojem emisijskih linija. Najsjajnija od tih linija bila je ona s valnom duljinom od 500,7 nm koja nije odgovarala niti jednom tada poznatom elementu. Astronomi su te linije pripisali nepoznatom elementu kojeg su nazvali ''nebulium''. Na sličan je način otkriven i [[Helij]] prilikom [[spektroskopija|spektroskopskih]] promatranja Sunca.
Redak 28:
==Porijeklo==
[[Datoteka:M57 The Ring Nebula.JPG|mini|215px|desno|Planetarna maglica M57 u Liri, udaljena je 2.000 [[gs]] i promjera je 1 gs.<ref name="Vujnović" />]]
Većina zvijezda doživjet će svoj kraj kao planetarne maglice. Zvijezde teže od 8 sunčevih masa doživjet će kraj kao [[supernova]], ali zvijezde srednje i male mase, poput našeg [[Sunce|Sunca]], na kraju evoluira u planetarnu maglicu.
Redak 36:
==Životni vijek==
Planetarne maglice su kratkotrajni objekti. Oblak plina konstantno se širi od središnje zvijezde brzinom od nekoliko km u sekundi. Kako se plinovi šire tako se hlade i pada snaga UV zračenja zbog kojeg svijetle. Kako se maglica sve više širi njeni plinovi se kombiniraju s međuzvjezdanim plinovima i tako ga obogaćuju s teškim elementima. Središnja zvijezda nema više goriva za fuzijske reakcije i ona se polako počinje hladiti. Takve zvijezde poznate su kao bijeli patuljci. Planetarne maglice traju u prosjeku oko 10.000 godina. Njihova kratkotrajnost utječe na njihov broj u svemiru.<ref name="Vujnović" />
==Karakteristike==
Redak 47:
Zračenje središnje zvijezde zagrijava plinove na temperaturu od oko 10.000 K. Suprotno logici, plin je često topliji što je udaljeniji od središnje zvijezde. Uzrok tome je manja šansa da se energičniji foton teže apsorbira, a manje energični lakše. Apsorpcijom fotona plin se zagrijava na visoke temperature.
===Broj i distribucija===
Oko 3000 planetarnih maglica je poznato diljem naše galaktike koju čini oko 200 milijarda zvijezda. Njihova kratkotrajnost uzrok je njihove malobrojnosti. Planetarne maglice većino se nalaze u ravnini [[Mliječna staza|Mliječne staze]] s najvećom koncentracijom prema središtu galaksije. Rijetko se uočavaju u zvjezdanim skupovima. Dosad su nađene samo u
===Morfologija===
Samo 20% planetarnih maglica su sferno simetrične. Različiti oblici maglica postoje od kojih su neki veoma kompleksni. Uzrok kompleksnosti nije poznat ali se vjerojatno radi o gravitacijskom utjecaju zvijezda pratiljama ili planetima.
==Poznatije planetarne maglice==
| |||