Razlika između inačica stranice »Prolaz Victoria«

Dodana 3 bajta ,  prije 11 mjeseci
m
bez sažetka
(Novo)
 
m
 
Prolaz je širok i u njemu se ne nalazi gotovo ni jedan otok osim većeg [[Otok Royal Geographical Society|Otoka Royal Geographical Society]] u blizini Zaljeva kraljice Maud, na krajnjem jugu prolaza. Iako prolaz nikad nije podrobno premjeren, na određenim proučenim mjestima more je duboko svega deset metara. Brodovi do visine 9,1 metra mogu se kretati prolazom, no put otežava led. Tijekom većeg dijela godine prolaz je prekriven teškim ledom. Veći dio toga čini polarni led koji se iz [[Melvilleovo more|Melvilleovog mora]] spustio u Prolaz Victoria niz Prolaz M'Clintock. Veće lomljenje leda u prolazu počinje u kasnom srpnju i nastavlja se do kraja rujna, kad se prolaz ponovno počinje zaleđivati.<ref name=arct>Legault, Leonard H; Pharand, Donat (1. listopada 1984.). ''The Northwest Passage: Arctic Straits''. Martinus Nijhoff Publishers. str.&nbsp;13. {{ISBN|90-247-2979-3}}.</ref>
 
U blizini ulaza u Viktorijin prolaz zarobljeni su brodovi [[HMS Terror (1813.)|HMS Terror]] i [[HMS Erebus (1826.)|HMS Erebus]] tijekom [[Franklinova izgubljena ekspedicija|ekspedicije]] [[John Franklin|Johna Franklina]] i napušteni su 1848. godine. Zbog opasnosti prolaza ekspedicija je pošla duljom rutom, odnosno putem koji je išao oko Otoka King William. Ta je ruta bila jednostavnija iako je more na tom području još pliće.<ref>Griffiths, Franklyn (31. prosinca 1987.). ''Politics of the Northwest Passage''. McGill-Queen's Press. str.&nbsp;31. {{ISBN|0-7735-0613-6}}.</ref> Godine 1967. Viktorijin je prolaz prvi put iskorišten za putovanje kad je njime prošao [[ledolomac]] [[CCGS John A. Macdonald]]; taj je ledolomac putovao prema zapadnom Arktiku kako bi omogućio lakši prolaz brodovlju. Ponovno je njime prošao isti ledolomac 1975. godine, dok su ga 1976. njime prošli ledolomci [[CCGS Louis S. St-Laurent]] i [[CCGS J.E. Bernier]].<ref name=arct/>
 
{{coord|69|N|101|W|display=title}}