Ultraljubičasto zračenje: razlika između inačica

* srednje ultraljubičasto područje (300 do 200 nm), koje neki nazivaju i dalekim ultraljubičastim područjem, svojstvena je mogućnost gotovo neometana prolaska kroz [[zrak]] i [[voda|vodu]] ([[kisik]] i [[vodena para]] jako apsorbiraju zračenje valnih duljina manjih od 185 nm, [[dušik]] manjih od 100 nm);

* ekstremno ultraljubičasto područje (200 do 10 nm), koje se naziva i vakuumskim ultraljubičastim područjem, jer zračenje tih valnih duljina zrak gotovo u potpunosti apsorbira;

 

Ultraljubičasto zračenje upotrebljava se i u mikroskopiji. Najmanja čestica koja se može vidjeti [[mikroskop]]om ne može biti manja od jedne trećine [[valna duljina|valne duljine]] upotrijebljenoga [[zračenje|zračenja]]. Stoga se ultraljubičasto zračenje, koje je kraće valne duljine od vidljive svjetlosti, koristi kada je potrebno detaljnije razlučivanje. Ultraljubičasti mikroskopi akromatizirani su za valnu duljinu od 365 nm (ultraljubičasto područje) i valnu duljinu 546 nm (vidljivo područje) spektra živina luka. Ultraljubičasto zračenje primjenjuje se i u fizikalno-kemijskim istraživanjima i kemijskoj analizi ([[spektroskopija]]). <ref>'''ultraljubičasto zračenje (ultravioletno zračenje)''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63114] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2017.</ref>