Fotoelektrični učinak: razlika između inačica

 

== Povijest ==

Kada je površina nekog [[materijal]]a izložena [[elektromagnetsko zračenje|elektromagnetskom zračenju]] iznad izvjesne granične frekvencije (vidljiva svjetlost za [[Alkalijski metali|alkalijske metale]], blisko [[Ultraljubičasto zračenje|UV zračenje]] za ostale metale i ekstremno UV zračenje za nemetale), taj materijal upija zračenje i izbacuje elektrone. Tu pojavu otkrio je [[Heinrich Rudolf Hertz|Herz]] 1887., a poslije je ispitivao i [[Philipp Lenard|Lenard]] 1900.

 

 

Godine 1899. [[Joseph John Thomson|J.J. Thomson]] je proučavao utjecaj ultraljubičastog svjetla na katodne cijevi.<ref>The International year book. (1900). New York: Dodd, Mead & Company. Page 659.</ref>

 

===20.stoljeće===

===Fotomultiplikator===

[[Datoteka:PEO ANAVS-6 NVG.jpg|mini|desno|350px|Uređaj za noćno gledanje.]]

[[Fotomultiplikator]] je vrlo osjetljiv detektor u području vidljivog, ultraljubičastog i bliskog [[Infracrveno zračenje|infracrvenog zračenja]]. Električni signal koji nastaje na fotosjetljivom sloju pojačava se do 100 milijuna puta, što omogućuje registriranje pojedinačnih fotona. Zahvaljujući svojim svojstvima još uvijek se primjenjuje u fizici, [[astronomija|astronomiji]], [[medicina|medicini]] i [[film]]skoj tehnici (telekino), iako je u nekim primjenama zamijenjen [[poluvodič]]kim elementima kao što je lavinska [[fotodioda]].

 

 

===Fotoelektronska spektroskopija===

Fotoelektronska [[spektroskopija]] nije klasična spektroskopija jer ne promatra elektromagnetsko zračenje koje je molekula apsorbirala ili emitirala, nego promatra elektrone koje je molekula ispustila zbog djelovanja elektromagnetskog zračenja. Kako elekromagnetsko zračenje mora imati dovoljnu energiju za [[ionizacija|ionizaciju]] [[molekula|molekule]], primjenjuje se vakuumsko ultraljubičasto zračenje. Zračenje mora biti monokromatsko. Rjeđe se primjenjuje [[rendgensko zračenje]]. Vakuumsko ultraljubičasto zračenje ima dovoljnu energiju za ionizaciju [[Kovalentna veza|valentnih]] elektrona, pa se primjenom tog zračenja, mogu vidjeti samo ionizacije valentnih elektrona i odrediti energije njihovih orbitala. Primjenom rendgenskog zračenja, mogu se ionizirati i sržni elektroni. Primjenom rendgenskog zračenja ne može se postići razlučivanje, kao uporabom vakuumskog ultraljubičastog zračenja. Kako elektroni utječu jedni na druge, energije sržnih elektrona u manjoj mjeri ovise i o vanjskim elektronima, a tako i o elektronskom okruženju atoma. Na taj je način moguće analizirati strukture molekula. Fotoelektronska spektroskopija koja upotrebljava rendgensko zračenje, naziva se i ESCA (engl. ''Electron Spectroscopy for Chemical Analysis''). Fotoelektronska spektroskopija se zasniva na fotoelektričnom efektu. Energija elektrona, izbačenog iz molekule je jednaka energiji elektromagnetskog zračenja, umanjenoj za energiju vezanja elektrona koji je izbačen, te energija vibracije i rotacije molekule. U fotoelektronskom spektru vide se energije elektrona, a ako spektar ima dovoljno veliko razlučivanje, moguće je vidjeti i vibracijsku strukturu.<ref>"Photoelectron Spectroscopy Principles and Applications" Stefan Hüfner. Springer, 3rd edition, 2003.</ref><ref>"Solid-State Photoelectron Spectroscopy with Synchrotron Radiation" John H. Weaver, Giorgio Margaritondo. "Science 12" 1979.</ref>