Wikipedija

Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Redak 25:
=== Islamizacija i čitlučenje ===
 
Tijekom razdoblja intenzivnog ratovanja, koje je trajalo oko 300 godina, [[Hrvatska]] je izgubila preko polovice stanovništva (raseljavanje, ratni gubitci, odvođenje u tursko sužanjstvo, epidemije, islamizacija), no, uspjela je zadržati svoju vezu sa [[Zapadna Europa|zapadnom Europom]] (hrvatska [[renesansa|renesansna]] i [[barok]]na [[književnost]] najbogatija je literatura toga razdoblja kod bilo kojega slavenskog naroda), a hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je od većinskog postao progonjena manjina (smatra se da je, osim muslimana, broj [[pravoslavlje|pravoslavnih]] nadišao broj [[katolik]]a nakon invazije princa [[Eugen Savojski|Eugena Savojskog]], tijekom koje je [[1697.]] spaljeno [[Sarajevo]]). Domaće [[islam]]izirano stanovništvo, kao i doseljeno [[Pravoslavlje|pravoslavno]], tijekom tog razdoblja imalo je svoju odvojenu kulturnu, povijesnu i nacionalnu sudbinu.
[[Datoteka: BH Croats, Tattoo.jpg|mini|desno|[[Sicanje|Tetoviranje križa i ostalih kršćanskih simbola]] na hrvatskim ženama u Bosni i Hercegovini bile su obrana od Osmanlija]]
 
Godine [[1524.]] dolazi do najžešćega progona [[katolik]]a u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]], a prethodi joj ''kanun-nama'' bosanskog sandžaka iz [[1516.]] godine – prvi zakonski utemeljen progon kršćana (ponajprije katolika) na ovom području.<ref>Dubravko Lovrenović: O historiografiji iz Prokrustove postelje (Kako se i zašto kali(o) bogumilski mit), Status, br. 10, jesen 2006., str. 270</ref><ref>''Podignute su crkve u nekim mjestima u kojima one nisu postojale od starog nevjerničkog vremena. Neka se takve novopodignute crkve dadu porušiti; a oni nevjernici i popovi koji, boraveći u njima, uhode stanje i dojavljuju u nevjerničke zemlje neka se kazne strogo i neka se kazne teškim tjelesnim kaznama (siyaset). Neka se poruše krstovi koji su postavljeni na putevima i neka se ne dopušta da ih ubuduće postavljaju. A ako ih postave, neka se kazne tjelesnom kaznom oni koji to urade. A onaj kadija u čijem se kadiluku to dogodi pa to ne zabrani i ne spriječi, to će biti razlog da se svrgne.'', Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovački, zvornički, kliški, crnogorski i skadarski sandžak (priredio: Hazim ŠABANOVIĆ), Zakonski spomenici, sv. 1, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1957., str. 31</ref> Te su godine (1524.) srušeni franjevački samostani u [[Kraljeva Sutjeska|Kraljevoj Sutjesci]], [[Visoko (BiH)|Visoko]]m, [[Fojnica|Fojnici]], [[Kreševo|Kreševu]] i [[Konjic]]u, a nešto kasnije i u [[Mostar]]u. Drži se da je u takvim okolnostima 120.000-150.000 [[katolik]]a prešlo na [[islam]]. Godine [[1528.]] [[Turci]] su osvojili [[Jajce]] i [[Banja Luka|Banju Luku]] i tako u potpunosti uništili hrvatsku obrambenu liniju na [[Vrbas]]u. Tada je [[Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom|Hrvatska]] spala na 37.000 četvornih kilometara površine.
 
HrvatiKatolici, koji su ostali u Bosni nakon turskih osvajanja imali su dvije mogućnosti: ostati vjerni [[Katolička crkva|katoličkoj vjeri]] ili prijeći na [[Islam|islam]]. Dio [[Crkva|crkava]] Turci su porušili, a dio pretvorili u [[Džamija|džamije]] te su u početku zabranili obavljanje bogoslužja. Iako su kršćanske vjere, uz određene ograničenja, kasnije mogle djelovati, niz čimbenika pridonosio je islamizaciji domaćeg kršćanskog stanovništva., Porezna i carinska politika koju je provodila turska vlast brzo se pokazala kao jedan od bitnih razloga za prelazak domaćeg, kršćanskog stanovništva na islam. Porezne obveze muslimana bile su znatno manje od obveza kršćanske raje. Kršćani koji su se islamizirali izjednačavani su s muslimanskim stanovništvom, a njihove su se porezne obveze smanjile za polovicu. Tako carinska uredba iz Sarajeva [[1530.]] svjedoči da su carine za kršćane bile šest puta veće negoli za muslimane. Ovakve poticajne mjere navele su velik broj kršćana na promjenu vjere. Drugi veliki razlog koji je pripomogao širenju islama bio je povlašteni pravni status muslimana. Naime, ne samo da iskazi kršćana protiv muslimana nisu bili pravovaljani, već kršćani protiv muslimana uopće nisu mogli podići tužbu. Islamizaciji Bosne su u znatnoj mjeri pridonijele velike migracije muslimanskog stanovništva s područja koje su [[Turci]] izgubili tijekom [[Veliki turski rat|Velikog rata]]. Pretpostavlja se da je nakon [[1699.]] u Bosnu stiglo oko 130 000<ref>Birin A., Šarlija T., Povijest 2, Zagreb, ALFA, 2009.</ref> muslimanskih izbjeglica. To je bilo tim značajnije što je istovremeno došlo i do masovnog iseljavanja katoličkog stanovništva, koje se bojalo turske osvete.
 
Na kulturno-civilizacijskom planu, u [[15. stoljeće|15.]] i [[16. stoljeće|16. stoljeća]] dolazije doizražena etničko-vjerske diferencijacijediferencijacija između [[islam|muslimana]], [[katolik]]a i [[pravoslavlje|pravoslavaca]], koji stvaraju zasebne nacionalnouljudbene tradicije, te se postupno kristaliziraju (najviše od [[16. stoljeće|16.]] do [[19. stoljeće|19. stoljeća]]) u tri odjelite narodno-konfesionalne skupine iz kojih će nastati moderni Hrvati, [[Srbi]] i [[Bošnjaci]] u BiH. Prema turskim izvorima iz razdoblja od 15. do 17. stoljeća, prije turske okupacije 1463. godine u Bosni je živjelo oko 750 tisuća katolika, oko 90 tisuća bogumila, te oko 25 tisuća pravoslavaca, izbjeglica iz Srbije.<ref>Proslov, Dubravko Horvatić u Stjepan Radić, Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu, Ogranak Matice Hrvatske Sisak i Ljubuški, Zagreb - Sisak - Ljubuški, 1993., str. VIII</ref>
 
Usporedo s uspostavom osmanlijskog državnog ustroja dolazi i do uspostave [[Timarsko-spahijski sustav|timarsko-spahijskog sustava]]. Sultani su za [[Spahija|spahije]] u Bosni dovodili svoje podanike iz drugih krajeva [[Osmansko Carstvo|Osmanskog Carstva]], a spahijama su isprva mogli postati čak i kršćanski [[Feudalizam|feudalci]] koji su stekli povjerenje osmanskih vlasti. Proces raspada timarskog sustava naziva se [[Čitlučenje|čitlučenje]]. Timari, koje su spahije dobivali na korištenje, u [[17. stoljeće|17. stoljeću]] prerastaju u njihove nasljedne posjede, [[Čitluk (imanje)|čitluke]]. Istovremeno se seljacima povećavaju obveze, jer su spahije uz već postojeće namet uvodili i nove nastojeći nadoknaditi gubitak prihoda izazvan prestankom osvajanja. Zbog toga dio seljaka bježi sa zemlje, dok se dio zadužuje. Kako dug obično nosu mogli vratiti, seljaci su gubili vlasništvo nad svojim imanjem, koje bi kao zavisni obrađivači, [[Čiftčija|čiftčije]], dobili nazad pod zakup.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Bosna_i_Hercegovina_u_Osmanskom_Carstvu"