Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 32:
Katolici, koji su ostali u Bosni nakon turskih osvajanja imali su dvije mogućnosti: ostati vjerni [[Katolička crkva|katoličkoj vjeri]] ili prijeći na [[Islam|islam]]. Iako su kršćanske vjere, uz određene ograničenja, kasnije mogle djelovati, niz čimbenika pridonosio je islamizaciji domaćeg kršćanskog stanovništva., Porezna i carinska politika koju je provodila turska vlast brzo se pokazala kao jedan od razloga za prelazak domaćeg, kršćanskog stanovništva na islam. Porezne obveze muslimana bile su znatno manje od obveza kršćanske raje. Kršćani koji su se islamizirali izjednačavani su s muslimanskim stanovništvom, a njihove su se porezne obveze smanjile za polovicu. Tako carinska uredba iz Sarajeva [[1530.]] svjedoči da su carine za kršćane bile šest puta veće negoli za muslimane. Ovakve poticajne mjere navele su velik broj kršćana na promjenu vjere. Drugi veliki razlog koji je pripomogao širenju islama bio je povlašteni pravni status muslimana. Naime, ne samo da iskazi kršćana protiv muslimana nisu bili pravovaljani, već kršćani protiv muslimana uopće nisu mogli podići tužbu. Islamizaciji Bosne su u znatnoj mjeri pridonijele velike migracije muslimanskog stanovništva s područja koje su [[Turci]] izgubili tijekom [[Veliki turski rat|Velikog rata]]. Pretpostavlja se da je nakon [[1699.]] u Bosnu stiglo oko 130 000<ref>Birin A., Šarlija T., Povijest 2, Zagreb, ALFA, 2009.</ref> muslimanskih izbjeglica. To je bilo tim značajnije što je istovremeno došlo i do masovnog iseljavanja katoličkog stanovništva, koje se bojalo turske osvete.
 
Na kulturno-civilizacijskom planu, u [[15. stoljeće|15.]] i [[16. stoljeće|16. stoljeća]] je izražena etničko-vjerske diferencijacija između [[islam|muslimana]], [[katolik]]a i [[pravoslavlje|pravoslavaca]]. Prema turskim izvorima iz razdoblja od 15. do 17. stoljeća, prije turske okupacije 1463. godine u Bosni je živjelo oko 750 tisuća katolika, oko 90 tisuća bogumila, te oko 25 tisuća pravoslavaca, izbjeglica iz Srbije.<ref>Proslov, Dubravko Horvatić u Stjepan Radić, Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu, Ogranak Matice Hrvatske Sisak i Ljubuški, Zagreb - Sisak - Ljubuški, 1993., str. VIII</ref>
 
Usporedo s uspostavom osmanlijskog državnog ustroja dolazi i do uspostave [[Timarsko-spahijski sustav|timarsko-spahijskog sustava]]. Sultani su za [[Spahija|spahije]] u Bosni dovodili svoje podanike iz drugih krajeva [[Osmansko Carstvo|Osmanskog Carstva]], a spahijama su isprva mogli postati čak i kršćanski [[Feudalizam|feudalci]] koji su stekli povjerenje osmanskih vlasti. Proces raspada timarskog sustava naziva se [[Čitlučenje|čitlučenje]]. Timari, koje su spahije dobivali na korištenje, u [[17. stoljeće|17. stoljeću]] prerastaju u njihove nasljedne posjede, [[Čitluk (imanje)|čitluke]]. Istovremeno se seljacima povećavaju obveze, jer su spahije uz već postojeće namet uvodili i nove nastojeći nadoknaditi gubitak prihoda izazvan prestankom osvajanja. Zbog toga dio seljaka bježi sa zemlje, dok se dio zadužuje. Kako dug obično nosu mogli vratiti, seljaci su gubili vlasništvo nad svojim imanjem, koje bi kao zavisni obrađivači, [[Čiftčija|čiftčije]], dobili nazad pod zakup.