|
== Kontrolirana revolucija ==
Od [[1916.]] pa nadalje [[Njemačko Carstvo|Njemačkim Carstvom]] iz [[1871.]] uspješno je vladala vojska, vođena od strane Oberste Heeresleitung (OHL, vrhovnog vojnog zapovjedništva) s vrhovnim zapovjednikom [[Paul von Hindenburg|Paulom von Hindenburgom]]. Kada je postalo jasno da je [[Prvi svjetski rat]] izgubljen, vrhovno zapovjedništvo (OHL) je zahtijevalo da se uspostavi civilna vladazapovjedngradovima. Svaki pokušaj da se rat nastavi, nakon što je [[Bugarska]] napustila [[Centralne sile]], samo bi uzrokovao da dijelovi njemačkog teritorija budu okupirani7. Novi Reichskanzler princ Maksimilijan Badenski stoga je ponudio primirje američkom predsjedniku [[Woodrow Wilson|Woodrowu Wilsonustudenog]] [[3. listopada]] [[1918.]] Nadalje [[28. listopada]] 1918., [[ustav]] iz 1871.revolucija je izmijenjenstigla da bi oddo [[ReichMünchen]]a napravio parlamentarnu demokraciju, kojai nijeLudvig postojalaIII. pola stoljeća: ubudućeBavarski je kancelar bio odgovoran [[Reichstag]]u, a ne caru kao do tadapobjegao.
Tadašnji plan da se Njemačka preoblikuje u ustavnu monarhiju, sličnu [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Ujedinjenom Kraljevstvu]], ubrzo je zastario, jer je zemlja klizila u stanje potpunog kaosa. Njemačka je bila preplavljena vojnicima koji su se vraćali s bojišta, mnogi od njih bili su ranjeni, bilo to fizički ili psihički. Nasilje je bilo rašireno, počele su izbijati masovne tučnjave između ekstremno ljevičarsko i desničarsko nastrojenih ljudi i pokreta.
Pobuna je izbila kada je [[29. listopada]] vojska bez suglasnosti vlade naredila pokret njemačkoj floti – pokret koji ne samo da je bio potpuno beskoristan, već je bilo sigurno da bi zaustavio i mirovne pregovore. Kada je vojska uhitila oko 1000 pobunjenih mornara i dala ih prebaciti u [[Kiel]], lokalna buna pretvorila se u globalnu pobunu koja se brzo raširila po većem dijelu Njemačke. Drugi mornari, a onda i radnici, solidarizirali su se s uhićenima te su započeli birati radničke i vojne zapovjednike, po modelu sovjeta iz [[Ruska revolucija|Ruske revolucije]] [[1917.]] i preuzeli su vojnu i civilnu vlast u mnogim gradovima. [[7. studenog]] revolucija je stigla do [[München]]a, i Ludvig III. Bavarski je pobjegao.
U početku su zahtjevi bili skromni. Tražili su da se uhićeni mornari puste. Za razliku od [[Rusija|Rusije]], godinu dana ranije, njemačke radnike nije kontrolirala [[komunizam|komunistička]] partija. Ipak, zbog nastanka [[Sovjetski Savez|Sovjetskog Saveza]], revolucija je veoma zastrašila vrhovnu vlast i srednje klase. Zemlja je bila na rubu da postane [[Socijalizam|socijalistička]] republika.
Ipak, [[9. studenog]] veoma kontroverznim činom državni [[kancelar]] (Reichskanzler) [[princ Maximilian Badenski]] prenio je svoju vlast [[Friedrich Ebert|Friedrichu Ebertu]], vođi MSPD-a. Bilo je jasno da ovaj čin neće biti dovoljan da zadovolji mnoštvo, pa je, dan kasnije, sazvana revolucionarna vlada zvana "Vijeće narodnih predstavnika" (Rat der Volksbeauftragten). Ona se sastojala od po tri člana MCPD-a i USPD-a. Ebert je predvodio MSPD, a [[Hugo Haase]] USPD. Mada je novu vladu priznao berlinski radnički i vojnički savez, suprotstavila joj se Spartakistička liga koju su predvodili [[Rosa Luxemburg]] i [[Karl Liebknecht]]. Ebert je sazvao nacionalni kongres saveza, koji se održao od [[16. prosinca|16.]] do [[20. prosinca]] 1918., i u kome je MSPD imao većinu. Ebert je stoga uspio raspisati brze izbore za nacionalnu skupštinu kako bi napravio ustav za parlamentarni sistem, marginalizirajući pokret koji je pozivao na [[Socijalizam|socijalističku]] republiku.
Da bi omogućio svojoj tek nastaloj vladi da održi kontrolu u zemlji, Ebert je sklopio pakt s vrhovnom vojnom komandom, koju je sada vodio Ludendorffov nasljednik general [[Wilhelm Groener]]. Pakt Ebert-Groener je u osnovi propisivao da vlada neće pokušavati reformirati vojsku, dok se vojska zaklinjala da će štititi vladu. S jedne strane, ovaj dogovor je simbolizirao prihvaćenost nove vlade od strane vojske, ublažavajući brige u srednjim klasama; a s druge strane, smatran je izdajom radničkih interesa od strane [[Socijalizam|lijevog krila]], te je uspostavljao vojsku kao nezavisnu i konzervativnu grupu u [[Weimar]]u, koja će imati veliki utjecaj nad sudbinom republike. Ovaj paktpakEberta, jeubojicama predstavljaonije jedansuđeno odpred nekolikocivilnim, korakaveć kojipred suvojnim dovelisudom, što je dovelo do permanentneveoma blagih podjelekazni. međuOvo političkimnaravno predstavnicimanije radničkedoprinijelo klaseEbertovoj upopularnosti [[SPD]]na ilijevom [[komunizam|komuniste]]krilu.
Podjela je postala konačna kada je Ebert pozvao [[OHL]] da pošalje trupe da uguše novu pobunu vojnika u [[Berlin]]u [[23. studenog]] 1918., u kojoj su pobunjeni vojnici zarobili gradonačelnika i zatvorili državnu upravu (Reichskanzlei) u kojoj je boravio savez narodnih predstavnika. Gušenje pobune bilo je oštro, uz nekoliko mrtvih i ranjenih. Pobuna je uzrokovala odvajanje lijevog krila od [[MSPD]], koji je s njihovog stajališta surađivao s kontra-revolucionarnom vojskom kako bi suzbio revoluciju. Zato je [[USPD]] napustio savez narodnih predstavnika poslije samo sedam tjedana. Razdor se produbio kada je u prosincu formirana Komunistička partija Njemačke ([[KPD]]) od strane određenih grupa s lijevog krila, uključujući lijevo krilo USPD-a i grupu Spartakus.
U [[siječanj|siječnju]] su daljnje krvave pokušaje uspostavljanja proleterske diktature od strane radnika na ulicama ugušile [[Paravojska|paravojne]] ''Freikorps''-jedinice (prev. slobodne trupe), sastavljene od vojnika dobrovoljaca. Ovo je kulminiralo ubojstvom Rose Luxemburg i Liebknehta, [[15. siječnja]]. Uz podršku Eberta, ubojicama nije suđeno pred civilnim, već pred vojnim sudom, što je dovelo do veoma blagih kazni. Ovo naravno nije doprinijelo Ebertovoj popularnosti na lijevom krilu.
Izbori za nacionalnu skupštinu (Reichstag) održani su [[19. siječnja]] [[1919.]] U ovo doba nove stranke lijevog krila, uključujući [[USPD]] i [[KPD]], jedva su se bile sposobne organizirati, što je većinu mjesta u parlamentu donijelo umjerenim snagama. Zbog tekućih borbi u Berlinu, nacionalna skupština je zasjedala u Weimaru, što je budućoj republici i dalo neslužbeno ime. [[Weimarski ustav]] je stvorio republiku s polupredsjedničkim sustavom, gdje se Reichstag birao po proporcionalnom predstavljanju.
== Rane godine: Unutrašnji sukob (1919. – 1923.) ==
{{Povijest Njemačke}}
[[Republika]] je od početka bila pod velikim pritiskom ekstremista i s lijevog i s desnog krila. U suštini ljevičari su optuživali [[SPD|socijal-demokrate]] za izdaju ideala radničkog pokreta udruživanjem sa snagama stare države umjesto organiziranja [[komunizam|komunističke]] revolucije, dok se desno krilo protivilo [[demokracija|demokratskomdemokratsk]] sustavuRuhr, jernjemačku senajvažniju zalagaloindustrijsku zaregiju očuvanjetog autoritativnevremena, državei poputpreuzele [[Njemačkokontrolu Carstvo|carstva]]nad izrudarskim i proizvodnim poduzećima u siječnju [[18711922.]] DaU bisiječnju narušilo1923. kredibilitetponovno republike,je desnostigao krilopoziv (posebnona vojska)štrajkove jei optuživalo republiku daohrabrivan je odgovornapasivni za poraz Njemačke u [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom ratu]]otpor. TuŠtrajkovi sesu itrajali stvorilaosam legendamjeseci, o ubodu u leđa kojašto je kasnije često korištena u propagandne svrhe inanijelo odštetu stranenjemačkoj [[Nacizamekonomija|nacistaekonomiji]].
[[13. ožujka]] [[1920.]] se odigrao Kappov puč, kad je grupa pripadnika Freikorpsa zauzela [[Berlin]] i postavila desničarskog novinara [[Wolfgang Kapp|Wolfganga Kappa]] za [[kancelar]]a nove vlade. Nacionalna vlada je morala pobjeći u [[Stuttgart]], odakle je pozvala na generalni štrajk. Štrajk je u potpunosti blokirao [[ekonomija|ekonomiju]] i Kappova je vlada doživjela potpuni slom već [[17. ožujka]].
Inspiriran uspjehom generalnih štrajkova, podignut je komunistički ustanak u regiji [[Ruhr]] 1920., kada je 50.000 ljudi formiralo crvenu armiju i preuzelo kontrolu nad pokrajinom. Regularna vojska i Freikorps su ugušili ustanak, bez da su primili ikakvo naređenje od vlade. Durge komunističke pobune ugušene su u ožujku [[1921.]] u [[Kraljevina Saska|Saskoj]] i [[Hamburg]]u.
[[1923.]] godine republika si više nije mogla priuštiti plaćanje ratne odštete proizišle iz Versajskog sporazuma, te je vlada obustavila isplatu. U odgovoru su [[Francuska|francuske]] i [[Belgija|belgijske]] trupe okupirale Ruhr, njemačku najvažniju industrijsku regiju tog vremena, i preuzele kontrolu nad rudarskim i proizvodnim poduzećima u siječnju [[1922.]] U siječnju 1923. ponovno je stigao poziv na štrajkove i ohrabrivan je pasivni otpor. Štrajkovi su trajali osam mjeseci, što je nanijelo štetu njemačkoj [[ekonomija|ekonomiji]].
Kako je država isplaćivala plaće štrajkašima, tiskan je dodatni [[novac]], što je dovelo do [[inflacija|hiperinflacije]]. Vrijednost [[njemačka marka|marke]] je pala s 4,2 za [[američki dolar]] na 1.000.000 za dolar u kolovozu 1923. i 4.200.000.000.000 za dolar [[20. studenog]] iste godine. [[1. prosinca]] je uspostavljena nova valuta, po tečaju od 1.000.000.000.000. starih maraka za 1 novu marku (Rentenmark). Isplaćivanje reparacija je nastavljeno i Ruhr je vraćen Njemačkoj.
[[1920.]] Njemačka radnička stranka je postala Nacistička stranka ([[NSDAP]]) i ona će biti glavna snaga koja će dovesti do kolapsa Weimarske Republike. [[Adolf Hitler|Hitler]] je postao predsjednik stranke u srpnju 1921. Jurišni odredi ([[Sturmabteilung]]) su uspostavljeni u studenom 1921. i oni će djelovati kao Hitlerova osobna vojska u njegovoj borbi za vlast. Nadalje je [[8. studenog]] 1923. Hitler u pratnji [[Erich Ludendorff|Ericha Ludendorffa]] i [[Hermann Göring|Hermanna Göringa]] izveo puč u pivnici ''Bürgerbräukeller'' u [[München]]u, gdje se nalazio bavarski premijer Gustav von Kahr zajedno s vodećim bavarskim političarima. HitlerHe iStresemann Ludendorffuporno proglasiliodbijao sutiskati novudodatni vladunovac i– planirališto preuzetije kontrolubio upočetni Münchenuuzrok sljedećeginflatorne danaspirale. NoKako policijabi jedodatno idućegstabilizirao jutraekonomiju, krvavosmanjio zaustavilaje maršpotrošnju 2i birokraciju.000 djelomičnoTijekom naoružanihovog demonstranataperioda predje minhenskomtakođer ''Feldherrenhalle''stvoren iDavisov Hitlerplan, koji je uhićenpovezivao iisplate osuđenodštete nasa 5sposobnošću godinanjemačke zatvoraekonomije da ih isplaćuje. KaznaNjemačka je bilaprimljena minimalnau zaLigu tajNaroda, vidnapravljeni optužbe,su adogovori Hitlero jezapadnoj odležaogranici, svegapotpisan 9sporazum mjesecio prijenenapadanju negosa što[[Rusija|Rusijom]] i zaustavljeno je puštenrazoružavanje.
Poslije neuspjeha Pivskog puča, uhićenja i puštanja na slobodu, Hitler se fokusirao na legalne metode sticanja vlasti.
== Stresemannova zlatna era (1923. – 1929.) ==
[[Gustav Stresemann]] je bio kancelar Njemačke tijekom kratkog perioda [[1923.]], također služio je kao ministar vanjskih poslova od 1923. do [[1929.]] Ovo je bio period relativne stabilnosti za Weimarsku republiku tijekom kojeg je bilo manje pobuna i izgledalo je da se [[ekonomija]] počinje oporavljati.
Stresemannov prvi potez je bilo izdavanje nove valute, zlatne marke, kako bi zaustavio ekstremnu hiperinflaciju koja je gušila njemačko društvo i ekonomiju. Ovaj potez bio je uspješan jer je Stresemann uporno odbijao tiskati dodatni novac – što je bio početni uzrok inflatorne spirale. Kako bi dodatno stabilizirao ekonomiju, smanjio je potrošnju i birokraciju. Tijekom ovog perioda je također stvoren Davisov plan, koji je povezivao isplate odštete sa sposobnošću njemačke ekonomije da ih isplaćuje. Njemačka je primljena u Ligu Naroda, napravljeni su dogovori o zapadnoj granici, potpisan sporazum o nenapadanju sa [[Rusija|Rusijom]] i zaustavljeno je razoružavanje.
Ipak, ovaj proces je financiran pozajmicama iz inozemstva, što je povećavalo državni dug, dok je ukupna trgovina opadala, a nezaposlenost rasla.
Posljednje godine Weimarske republike su bile čak politički nestabilnije nego prethodne godine. [[29. ožujka]] [[1930.]] Paul von Hindenburg je postavio financijskog stručnjaka, Heinricha Brüninga, za nasljednika kancelara [[Hermann Müller|Müllera]] poslije nekoliko mjeseci političkog lobiranja od strane generala [[Kurt von Schleicher|Kurta von Schleichera]] u ime vojske. Od nove vlade se očekivalo da napravi politički zaokret prema konzervatizmu, baziran na izvanrednim povlasticama koje je ustav omogućavao predsjedniku, iako nije imao većinsku podršku u [[Reichstag]]u.
Kako nlnom većinom.
Kako nepopularni financijski zakon nije dobio podršku u Reichstagu, Hindenburg ga je donio kao dekret baziran na članku 48. ustava. [[18. srpnja]] 1930. zakon je ponovo ukinut tankom većinom u parlamentu uz podršku [[SPD]]-a, [[KPD]]-a, tada malih [[NSDAP]]-a i [[DNVP]]-a. Odmah potom je Brüning predao Reichstagu predsjednički dekret u kome se on raspušta.
[[Datoteka:Adolf Hitler.png|lijevo|mini|250px|[[Adolf Hitler]], glavni krivac za nestanak Weimarske republike]]
Opći izbori za Reichstag koji su uslijedili [[14. rujna]] 1930. donijeli su ogromnu promjenu u političkim snagama: 18,3 % glasova je otišlo [[nacizam|nacistima]], što je pet puta veći postotak nego 1928. Ovo je imalo razorne posljedice po republiku. Nije više bilo većine u Reichstagu, čak ni za veliku koaliciju umjerenih partija, i to je ohrabrilo pristalice [[NSDAP]]-a da iznesu svoje zahtjeve za vlašću, povećavajući nasilje i teror. Poslije 1930. republika je sve više klizila u stanje [[građanski rat|građanskog rata]].
Od [[1930.]] do [[1932.]] Brüning je pokušavao urediti razorenu državu bez većine u [[parlament]]u, vladajući pomoću hitnih predsjedničkih dekreta. U ovo vrijeme je velika depresija dostigla vrhunac. U skladu sa liberalnom ekonomskom teorijom koja tvrdi da će manja javna potrošnja postići ekonomski rast, Brüning je drastično srezao državne troškove, uključujući socijalni sektor. Očekivao je i prihvatio da će ekonomska kriza jedno vrijeme biti pogoršana, prije nego što se stvari poprave. [[Treći Reich]] je, između ostalog, u potpunosti zaustavio sve javne izdatke za obavezno osiguranje za nezaposlene (koje je uspostavljeno [[1927.]]), što je rezultiralo većim doprinosima radnika i manjim beneficijama za nezaposlene. Ovo je naravno bila veoma nepopularna mjera. Ekonomski pad je trajao do 1932. kada su se pojavile prvi indikacije oporavka. Ipak, do tada je Weimarska republika izgubila sav kredibilitet među većinom [[Nijemci|Nijemaca]]. Dok se naučnici ne slažu u ocjeni Brüningove politike, može se reći da je ona dovela do propadanja Republike. Još uvijek je dvojbeno jesu li u tom trenutku postojale alternative. [[30. svibnja]] 1932. Brüning je dao ostavku jer nije više imao Hindenburgovu podršku. Pet tjedana ranije, Hindenburg je opet bio izabran za predsjednika, uz aktivnu Brüningovu podršku, a protukandidat mu je bio [[Adolf Hitler|Hitler]] (predsjednik je, za razliku od kancelara, bio direktno biran).
Hindenburg je tada postavio [[Franz von Papen|Franza von Papena]] za novog kancelara. Von Papen je imao podršku Hitlera, ali po cijenu serije zahtjeva:
*Reichstag morao biti ponovo raspušten kako bi bili raspisani novi izbori.
*Zabrana [[Sturmabteilung|Jurišnih odreda]], donesena nakon uličnih nemira, morala je biti povučena.
*Socijal-demokratska Pruska vlada morala je biti raspuštena hitnim dekretom.
Opći izbori održani [[31. svibnja]] 1932. donijeli su 37,2% glasova [[NSDAP]]-u, što ju je učinilo najvećom strankom u [[Reichstag]]u. Hitler je sada zahtijevao da bude postavljen za [[kancelar]]a, što je Hindenburg odbio [[19. kolovoza]] 1932. Ipak, nije postojala većina u parlamentu ni za jednu vladu, pa je zbog toga parlament opet raspušten i još jednom su raspisani novi izbori u nadi da će rezultirati stabilnom većinom.
No međutim, to se nije dogodilo. Izbori od [[6. studenog]] 1932. su donijeli 33,0% glasova [[nacisti]]ma (dakle izgubili su 4%). [[Franz von Papen]] je dao ostavku i na mjestu premijera ga je naslijedio general von Schleicher [[3. prosinca]]. Njegov smjeli plan je bio da skupi većinu u Reichstagu ujedinivši trgovačke unioniste lijevog krila iz raznih stranaka, uključujući struju [[NSDAP]]-a koju je vodio [[Gregor Strasser]]. Ni ovo nije bilo uspješno.
U ovom kontekstu, [[Versajski ugovor]] su Nijemci smatrali kažnjavajućim (što je u određenoj mjeri i bio) i degradirajućim dokumentom, koji ih je prisilio da predaju zone bogate resursima i da plate veliku odštetu. Ove kaznene naknade su uzrokovale veliko zaprepaštenje i bijes njemačkog naroda. Stvarnu ekonomsku štetu koju je Versajski ugovor nanio Njemačkoj nije baš lako utvrditi. Iako su službene naknade koje je Njemačka morala platiti bile značajne, u stvarnosti je ona platila samo mali dio svoga duga{{Nedostaje izvor}}. Ustvari, više je novca ušlo u Njemačku od savezničkih zajmova, nego što je Njemačka platila putem naknada{{Nedostaje izvor}}. Ipak, naknade su štetile Njemačkoj ekonomiji, jer su obeshrabrivale zajmove, i stoga primoravale Weimarsku vladu da financira deficit tiskajući novac – što je dovelo do hiperinflacije.
InstitucijaDanas predsjednikase državevećina (''Reichspräsident'')povjesničara jeslaže čestoda bilasu nazivanamnoge terminomindustrijskeerminom republikanski car (''Ersatzkaiser'') – pokušaj da se zamijeni car koji je abdcirao [[1918.]] sa autoritarnom institucijom slične snage. Ovo je najvidljivije u članku 48. ustava koji je predsjedniku davao ovlaštenja da "poduzme sve neophodne korake" ako su "javni red i sigurnost ozbiljno narušeni ili u opasnosti". Iako je planiran samo kao izvanredna klauzula, ovaj član je korišten u mnogo prilika, čak i prije [[1933.]] kako bi se izdali dekreti bez podrške [[parlament]]a; i učinio je ''Gleichschaltung'' lakšim. Na primjer, dekret o požaru u [[Reichstag]]u je izdan na bazi članka 48. ▼Danas se većina povjesničara slaže da su mnoge industrijske vođe poistovjećivale republiku sa radničkim sindikatima i [[SPD|socijal-demokratima]], jer su oni uspostavili socijalne nagodbe iz [[1918.]]/[[1919.]] Ali iako su neki vidjeli [[Hitler]]a kao sredstvo da se ovo prekine, ipak nisu svi oni podržavali [[nacizam]] u cjelosti, te su [[Hitler]]a smatrali samo prelaznim rješenjem u njihovom nastojanju da se ukine republika. Sama Njemačka je bila nestabilna i prije nego što su određene industrijske vođe podržale Hitlera. Dalje, podrška industrijalaca, sama po sebi, nije bila dovoljna da se objasni podrška koju je Hitler imao u velikim dijelovima populacije, što je podrazumijevalo i mnoge radnike koji su se okrenuli od lijevih stranaka.
=== Institucionalni problemi ===
Opće je stajalište da je ustav iz [[1919.]] imao veliki broj fundamentalnih slabosti, koje su uspostavljanje diktature učinile suviše lakim. Pitanje je je li bi drugačiji ustav spriječio [[Treći Reich]] je još uvijek dvojbeno, no u svakom slučaju [[Zapadna Njemačka|zapadnonjemački]] ustav iz [[1949.]] je prihvatio ovaj prigovor, i može se u velikoj mjeri posmatrati kao snažna reakcija na ove mane.
▲Institucija predsjednika države (''Reichspräsident'') je često bila nazivana terminom republikanski car (''Ersatzkaiser'') – pokušaj da se zamijeni car koji je abdcirao [[1918.]] sa autoritarnom institucijom slične snage. Ovo je najvidljivije u članku 48. ustava koji je predsjedniku davao ovlaštenja da "poduzme sve neophodne korake" ako su "javni red i sigurnost ozbiljno narušeni ili u opasnosti". Iako je planiran samo kao izvanredna klauzula, ovaj član je korišten u mnogo prilika, čak i prije [[1933.]] kako bi se izdali dekreti bez podrške [[parlament]]a; i učinio je ''Gleichschaltung'' lakšim. Na primjer, dekret o požaru u [[Reichstag]]u je izdan na bazi članka 48.
Upotreba gotovo čistog proporcionalnog predstavljanja je značila da je bilo koja stranka sa malom podrškom mogla ući u [[Reichstag|državni parlament]]. Ovo je dovelo do velikog broja malih stranaka, od kojih su neke imale ekstremističke ideologije te im je dozvoljeno im da izgrade političku bazu unutar sustava.
| 