Razlika između inačica stranice »Pokolj u Bleiburgu«

m
bez sažetka
Oznake: uređivanje s mobilnog uređaja Wikipedija za mobilne uređaje
m
[[Datoteka:Bleiburg zarobljenici.jpg|mini|300px|Zarobljenici na Bleiburgu]]
'''Pokolj u Bleiburgu''' je [[ratni zločin]] i [[zločin protiv čovječnosti]] koji je počinila [[Jugoslavenska narodna armija|Jugoslavenska armija]]. Početak ove tragedije dogodio se [[15. svibnja]] [[1945.]] kada su se [[Hrvatske oružane snage|hrvatska vojska]] i civili počeli povlačiti (vidi članak [[svibanjska katastrofa]]) prema Britanskoj vojsci kod [[Bleiburg (grad)|Bleiburga]] u austrijskog pokrajini [[Koruška (austrijska savezna država)|Koruškoj]]. Britanci su međutim odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji. Desetak tisuća zarobljenika Britanci su privremeno smjestili u logor što su ga bili osnovali u mjestu Viktringu: međutim su i oni poslije predani Jugoslavenskoj armiji (JA) i skoro svi pobijeni.
 
Prema izvještaju štaba 12. divizije JA sačinjenom odmah nakon događaja, 15. svibnja se na Bleiburgu predalo 93.000 "neprijateljskih vojnika", a njih 27 (ne 27 tisuća: 27 vojnika) je ubijeno. Prema kazivanju partizanskih časnika koji su sudjelovali u događajima na Bleiburgu i koje zapisuje slovenski književnik France Strle u svojoj knjizi iz 1977. godine, međutim, na dio "neprijatelja" koji u 20 - minutnom roku koji su im ostavili Britanci nisu istaknuli bijele zastave - a koje se "neprijateljsko" ljudstvo u velikoj masi nalazilo ispod brežuljaka koje su zaposjeli partizani, otvorena je iz mitraljeza vatra u trajanju od 15 do 20 minuta; očevici, čije iskaze prenosi Strle, nazivaju rezultat te mitraljeske paljbe "masakrom". Podatke o broju žrtava tog masakra Strle ne iznosi.<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=62389 Razmišljanja o broju pogubljenih i stradalih na Bleiburgu i križnom putu], Martina Grahek Ravančić, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.3 Prosinac 2008., str. 856-857</ref>
 
Snage [[Jugoslavenska narodna armija|Jugoslavenske armije]] su zarobljene vojnike i civile s Bleiburga povukle dublje na područje pod svojom kontrolom, te su veliki broj tih ljudi pobili u masovimmasovnim zločinima [[Pokolj u Teznom|kod Teznog]], [[Pokolj na Kočevskom Rogu|na Kočevskom Rogu]], [[Partizanski poslijeratni zločini u Maceljskoj šumi|Maceljskoj šumi]], te na mnogo drugih manjih stratišta.
 
Milan Basta - tada politički komesar 51. vojvođanske divizije (inače podrijetlom s područja [[Lika|Like]], gdje je 1941. godine bio pristupio partizanima) i sudionik pregovora o predaji na Bleiburgu - piše 1980. godine o "predaji 100.000 Pavelićevih vojnika"; još oko 20.000 vojnika NDH da se predalo na drugim mjestima. O ubijanju zarobljenih "Pavelićevih vojnika" Basta ne govori baš ništa: on doduše u svojoj knjizi koja se u prvom redu bavi završnim operacijama u travnju i svibnju 1945. godine na čak 89 mjesta koristi on riječ "pokolj" - ali svaki pojedini put govoreći o zločinima koje su ranije tijekom ratnih godina činili "Pavelićevi vojnici".<ref>[http://www.znaci.net/00003/504.pdf "Rat je završen 7 dana kasnije"], Milan Basta, 1980. god., str. 11 i 356</ref>
Današnja historiografija kao glavnog nalogodavca ovih zločina označuje Josipa Broza Tita, koji je čvrsto kontrolirao cjelokupno djelovanje jugoslavenskih oružanih snaga i snaga sigurnosti uključenih u te događaje, te koji se u vrijeme izvršenja zločina nalazio na području Sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije i mogao je na najdjelotvorniji način nadzirati završne operacije svojih snaga i uspostavu kontrole nad zapadnim granicama Jugoslavije.
 
Izgleda da je prvo djelo s podatcima o Bleiburgu i Križnom putu bila knjiga (391 stranica) "''La tragedia de Bleiburg''" objavljena na španjolskom jeziku 1963. godine kod ''Instituto Croata Latinoamericano de Cultura.''<ref>{{Citiranje weba|url=https://trove.nla.gov.au/work/17137083?q&versionId=20102649|title=La tragedia de Bleiburg : documentos sobre las matanzas en masa de los croatas en Yugoslavia comunista en 1945.|author=Instituto Croata Latinoamericano de Cultura|date=Buenos Aires : Studia Croatica, 1963.|work=|language=španjolski|publisher=|accessdate=20. travnja 2019.}}</ref> U [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|komunističkoj Jugoslaviji]], nije se u principu pričalo o nikakvim masovnim ubojstvima koje bi u II. svjetskom ratu počinile snage pod kontrolom komunista, te je sama ideja da bi propagandno glorificirani ''[[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizani]]'' ikada počinili bilo što ružno, a kamo li zločin - bila potpuni [[tabu]]. O tim se temama nije pisalo, nije ih se istraživalo - službena je politika bila, da se svih žrtava fašizma i "palih u borbi protiv fašizma" treba sjećati, zapisivati njihova imena u razne zbornike i njihove grobove i mjesta pogibije obilježavati spomenicima; dok se naprotiv palih "neprijatelja" (bilo vojnika, bilo civila) ne treba sjećati, ne smije ih se brojiti, te se njihove grobove mora uništavati i prikrivati<ref>[http://www.hic.hr/images/komunisticke-zlocinci-nisu-antifasizma.pdf Naredba Ministra unutrašnjih poslova FederaneFederalne države Hrvatske o postupanju s grobovima pripadnika neprijateljskih vojnih formacija od 6. srpnja 1945.], dokument objavljen u knjizi "Komunistički zločini nisu antifašizam", Hrvatski informativni centar 2008., str. 20</ref>, a njihova imena treba zaboraviti - i do [[Raspad SFRJ|raspada Jugoslavije]] se naprosto o tome moglo čuti samo u šapatom prenošenim svjedočanstvima sudionika.
 
== Prethodno razjašnjenje ==
Premda je na samom Bleiburškom polju počinjeno manje ratnih zločina s obzirom na broj zločina koji su uslijedili kasnije, Bleiburg je bio posljednji plamen vjere i nade u spas - znalo se da snage JA nesmiljeno ubijaju zarobljene domobrane i ustaše<ref>[https://ika.hkm.hr/novosti/komemoracija-uz-otkrivanje-spomen-obiljezja-jakljan-1945/ “Komemoracija uz otkrivanje spomen-obilježja "Jakljan 1945."“], IKA 25. svibnja 2014..</ref> - , a danas je simbol stradavanja Hrvata. Upravo su iz Bleiburga krenule kolone zarobljenih vojnika i civila na stravične marševe smrti. Mnogi su, probijajući se kroz [[Slovenija|Sloveniju]], izginuli, zarobljeni, prisiljeni na preda, svrstani u zarobljeničke kolone i usmjereni u unutrašnjost komunističke [[Demokratska Federativna Jugoslavija|Demokratske Federativne Jugoslavije]], da bi odmah u Sloveniji bili izloženi pljačkanju, mučenju i ubijanju, o čemu svjedoče brojna stratišta od [[Maribor]]a do [[Kočevje|Kočevja]].
 
Okolnosti britanskog izručivanja žrtava kod Bleiburga jugoslavenskim počiniteljima dugo su predstavljale dobro čuvanu tajnu, o čijim neugodnim detaljima najinformiraniji sudionici trajno šute, a dokumentacija - makar je riječ o akciji koja uključuje veliki broj vojnih postrojbi, koje su na dnevnoj bazi stvarale mnogo dokumentacije o vojnim zadatcima, o kretanju postrojbi, o vojnicima, o raspolaganju strjeljivom, gorivom, hranom i drugim sredstvima i drugim aspektima svojeg djelovanja - je izrazito manjkava. Historiografija međutim prepoznaje da su se u zbivanjima 1945. na prostoru [[austrija|Austrije]] dogodile 'dvije kobne pogreške' - izručivanje Kozaka [[Crvena armija|Crvenoj Armiji]], te istovremeno izručivanje "Jugoslavena" snagama JA koje su notorno ubijale zarobljene "[[Kvisling|kvislinge]]". Obje 'kobne pogreške' vezane su uz istu osobu, [[Harold MacMillan|Harolda MacMillana]], opunomoćenog ministra pri glavnom štabu savezničkih snaga (kasnije promoviran u lorda Stocktona; McMillan je 1957. godine postao premijerom Velike Britanije).
 
Knjiga koja je dosad dala najcjelovitiju povijest događaja tijekom svibnja 1945. je "Ministar i pokolji", (1986.). Povodom knjige je u javnosti Velike Britanije nastala ogromna prašina, te je odlukom suda bila ubrzo zabranjena i povučena iz prodaje, pa čak i iz knjižnica. Autor knjige, grof [[Nikolaj Tolstoj|Nikolai Tolstoy]], optužen je za klevetu te je u neobičnom i sumnjivom sudskom procesu, koji je bio zatvoren za javnost, osuđen na iznimno visoku "globu" od milijun i pol funti, k tome još milijun funti za plaćanje sudskih troškova. Bila je to najveća, ikad izrečena takva sankcija u Engleskoj, a vjerojatno i u cijelom svijetu.
]</ref> Skupina viših hrvatskih generala krenula je u pratnji [[Britanci|Britanaca]] na sastanak sa Scottom u Bleiburški dvorac. Scott je u [[Dvorac|dvorcu]] primio i vođu partizanskih gonitelja, komesara Milana Bastu («odlučnog mladića u ranim dvadesetim godinama željnog borbe s loše naoružanim i demoraliziranim Hrvatima» - prisjećao se Scott).
 
Scott je uspio nagovoriti Bastu kako je najprihvatljivije da uvjeri [[Hrvati|Hrvate]] neka odlože [[oružje]] i dobrovoljno se predaju. Sljedeći je razgovor Scott vodio s hrvatskim zapovjednikom, [[general]]om [[Ivo Herenčić|Herenčićem]], kojeg su Scott i Basta uspjeli prisiliti da prihvati bezuvjetnu predaju (u kojoj vojnici kojima zapovijeda Herenčić ipak dobivaju status ratnih zarobljenika, koje se ne smije mučiti ni ubijati), premda su Britanci sumnjali da će se sve riješiti pravedno kako je i obećano. <ref name=pos/>Basta je pregovore zaključio ovim riječima: »Zahtijevamo bezuvjetnu predaju cijele vojske za jedan sat. Ako prihvatite, žene i djeca mogu se vratiti svojim kućama. Vojnici i časnici ostat će ratni zarobljenici, te ćemo ih povesti u [[Maribor]] gdje će im se suditi. Ako ne prihvatite uvjete za petnaest minuta, započeti će opći napad i vi se nećete imati pravo pozivati na međunarodne konvencije Crvenog križa.» Bitno je napomenuti kako su se pregovori u Bleiburškom dvorcu odvijali samo usmeno. Nije vođen nikakav zapisnik niti je potpisan bilo kakav dokument. General Basta uvjerava brigadira Scotta da će se sa svima koji se vrate u [[Demokratska Federativna Jugoslavija|Jugoslaviju]] postupati ljudski i da se Hrvati nemaju čega bojati.<ref>[http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/tolstoy.htm#bp "Blajburški Pokolj"], Nikolaj Tolstoj, izlaganje na Međunarodnom znanstvenom skupu "Jugoistočna Europa 1918.- 1995., Hrvatska Matica iseljenika i Hrvatski informativni centar (urednik Aleksander Ravlić), Zagreb 1998.</ref>
 
Makar se Herenčiću ta objava ultimatuma činila ciničnom prijevarom, ocijenivši da nema izbora, Herenčić je kapitulirao. Herenčić naređuje svojim trupama da bace oružje; sam uspijeva pobjeći dublje u Austriju, i potom u Italiju.
 
== Harold MacMillan ==
Prema istraživanju grofa Tolstoja, bitnu ulogu u provođenju odluke o izručenju odigrao je [[Harold Macmillan]], tadašnji britanski ministar za [[Sredozemlje]] pri glavnom štabu savezničkih snaga, kojeg je na to mjesto [[1942.]] god. postavio [[Winston Churchill]]. O važnosti te svoje službe Macmillan kasnije govori:
{{Citat|Najznačajniji trenutak moga života bio je dok sam upravljao nepreglednim mnoštvom savezničkih interesa na cijelom Sredozemlju. Družio sam se s kraljevima, feldmaršalima, premijerima, predsjednicima…}}
Macmillan, kako se bližilo proljeće 1945. godine, postaje sve više zaukupljenzaokupljen problemom odnosa s novim režimom maršala [[Tito|Tita]] u Jugoslaviji. [[4. svibnja|Četvrtog je svibnja]] zabilježio u svoj dnevnik da se «naglo razvija nova glavobolja-Jugoslavenske armije prodiru u [[Julijska krajina|Julijsku krajinu]] i [[Austrija|Austriju]] - u žestokoj utrci s Osmom armijom». Macmillan je bio iskusan politički savjetnik [[War Office]]a (Britansko ministarstvo rata),te čovjek u izravnom dodiru s premijerom, kabinetom i [[Foreign Office]]om (Britansko ministarstvo vanjskih poslova).
 
Prije bleiburške krize, britanske su snage su prihvaćale predaju manjih vojnih postrojbi koje su dolazile s jugoslavenskog područja, a britanski su stražari sprječavali [[Partizani|partizane]] u njihovim pokušajima da se dokopaju Hrvata. No, od [[15. svibnja]] nadalje, politika britanskog 5. korpusa prema zarobljenim Hrvatima drastično se promijenila. Politika poštivanja [[ratni zakoni|ratnih zakona]] pretvorila se u politiku suradnje i podrške [[Komunizam u Jugoslaviji|komunističkom režimu]].
 
Zaokret je počeo [[13. svibnja]] kada je Harold Macmillan stigao u Glavni stožer Petog korpusa britanske Osme armije. Macmillan je prije toga 12.svibnja otputovao u sjeveroistočnu Italiju, u sjedište Osme armije, kako bi se s generalom McCreeryjem konzultirao o sve lošijim odnosima s Titom. Namjera mu je, navodno, bila obavijestiti McCreeryja o političkoj situaciji, te od stručnjaka na licu mjesta dobiti vojnu procjenu situacije.
Kirk nije znao da je tog popodneva (14. svibnja) u 14:30 general Robertson već odaslao zapovijed (FX 75383) Petom korpusu, odnosno Keightleyu da se 'Rusi' tj. Kozaci što hitnije predaju Staljinovim snagama. Ni jedna kopija te zapovijedi nije poslana na znanje Kirku, što znači da je cijela akcija provedena bez američkog pristanka. Ta je zapovijed služila kao temelj časnicima Petog korpusa za izvršenje repatrijacije zarobljenika i izbjeglica, koje su se provodile tijekom cijele druge polovice svibnja.
 
State Department nalaže Kirku 16. svibnja da uloži službeni protest AFHQ-u. Od Glavnog je stožera, Alexander tražio daljnje upute i pomoć pri «konačnom raščišćavanju prenatrpanog ljudstva u južnoj Austriji. Hitno tražimo uputstva za konačno razmještanje Jugoslavena i Kozaka. Ako bi ih se vratilo u zemlju podrijetla ,bilo bi fatalno za njihovu dobrobit…» Ministarstva vanjskih poslova Amerike i Velike Britanije potom se usaglašujuusuglašuju da je najbolje da postrojbe koje se žele predati britanskim i američkim snagama budu razoružane i poslane u logore u sjevernoj Italiji u kojima će biti podvrgnuti ispitivanjima. Sukladno tom stavu, upravo je sam Alexander 17.svibnja izdao zapovijed, poznata još pod nazivom 'Distone zapovijed' kojom se nalaže smještanje četnika i drugih jugoslavenskih zarobljenika i 'disidenata' iz Austrije u kampove u sjevernoj Italiji, kod Distonea, naravno ukoliko se oni ne žele sami predati 'svojim' vlastima, tj. Titu. Kirk je smatrao da je sada sve riješeno i da je sve u skladu s odlukama, te da ne postoji mogućnost repatrijacije bjegunaca. Stoga on 18.svibnja javlja američkom Ministarstvu vanjskih poslova da je Alexander izdao zapovijed koja je zamijenila Robertsonovu, te da jugoslavenski zarobljenici više nisu ugroženi.
 
No američki politički savjetnik je prevaren. Tek nakon dva mjeseca Kirk će otkriti da su zarobljenici već [[16. svibnja]] 1945. godine predani Titovim snagama.
== Dolazak Feldmaršala ==
{{izvor}}
Operacije repatrijacija koje su krajem svibnja i početkom lipnja stotine tisuća Kozaka i Jugoslavena poslale u smrt, provođene su u uvjetima krajnje užurbanosti i tajnosti. Trupe na terenu ubrzo su počele pokazivati negodovanje zbog nevojničkog zadatka i počele su postavljati neugodna pitanja o glasinama o pokoljima s one strane jugoslavenske granice. Koliko bi još vremena moglo proći prije no što ta neugodna i opasna pitanja dopru do feldmaršala Alexandera? Brzina je bila izuzetno važna ukoliko je Macmillan želio provesti svoju nakanu.
 
U [[Klagenfurt]]u se [[1. lipnja]] doznalo da će vrhovni saveznički zapovjednik Alexander doći u obilazak područja Korpusa. Posjet je bio predviđen za ponedjeljak, [[4. lipnja]]. Tako je i bilo. Alexander u rano popodne pristiže u [[Viktring]]. Svuda oko njega nalazile su se gomile seljanki i njihove djece, očiju prikovanih za čovjeka koji je sam imao moć da im spasi život ili da ih osudi na mučeničku smrt. Nakon kratkog formalnog susreta Alexander se upoznaje sa slovenskim doktorom Mersolom koji je objasnio Alexanderu kako ih «britanske trupe prisilno vraćaju natrag, gdje ih titoisti ubijaju bez suđenja». Očigledno pogođen tom spoznajom, feldmaršal mu je odgovorio:
== Pitanje motiva ==
{{izvor}}
Makar je činjenica da se Bleiburg dogodio nakon kapitulacije Njemačke, valja opaziti da su jugoslavenske komunističke snage i nakon 1945. godine imali teških muka s pripadnicima profašističkih trupa koji su se povukli u šume. Tako se uzima da je tek [[12. ožujka]] [[1946.]] konačno slomljen gerilski četnički otpor, hvatanjem četničkog [[Draža Mihajlović|''đenerala'' Draže Mihajlovića]], pa je možda ispravno reći da je rat na području Jugoslavije trajao sve do tada. Također je i dio ustaša - tzv. [[Križari (gerila)|"križari"]] - na sličan način vodio gerilsku borbu protiv komunista; neki čak do 1950. godine. Jedan od razloga za događaje u Bleiburgu i nakon njega možemo vidjeti u strahu Titove vlade da će tamo zarobljene osobe u slučaju povratka kući pokrenuti slični gerilski pokret.
 
1998. godine istaknuti [[Crna Gora|crnogorski]] komunist i jugoslavenski vojni časnik [[Vlado Dapčević]] u TV intervjuu objašnjavajući o djelovanju NOVJ na kraju rata: “Mi smo jednako štitili Srbe od ustaškog noža i okupatorskog metka, kao i Muslimane od četničkog noža. Štaviše, mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama, nego sa četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a u samo tri dana streljali smo preko 30 hiljada ustaša 45. godine kod Maribora. A uhvatili smo kompletnu Vladu Draže Mihailovića i niko od njih nije bio suđen na smrt, svi su suđeni na vremenske kazne i svi su izašli iz zatvora.” Zašto je vrh Komunističke partije i Josip Broz Tito - koje V. Dapčević u intervjuu spominje kao kreatore takve politike - odlučili tako postupati, može se pripisivati bilo njihovoj osobitoj mržnji prema hrvatskim nacionalistima, bilo prosudbi da baš od Hrvata dolazi osobita opasnost za opstanak njihovog projekta komunističke Jugoslavije.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/partizanski-zlocini-u-tri-dana-strijeljali-smo-30-000-ustasa-cetnike-smo-zarobili-ali-nitko-nije-ubijen/|title=(s ugrađenom video snimkom intervjua V. Dapčevića) PARTIZANSKI ZLOČINI: U tri dana strijeljali smo 30. 000 ustaša, četnike smo zarobili, ali nitko nije ubijen|author=|date=7. listopad 2007. (videosnimka iz 1998. godine)|work=|language=|publisher=Maxportal|accessdate=16. studenog 2018.}}</ref>
Vrijedi međutim opaziti da savezničke jedinice nisu odbijale pružiti zaštitu četničkim jedinicama i nisu njihove pripadnike izručivale Titovim snagama: nije do danas razjašnjeno je li to drugačiji tretman vojnika NDH bio vođen opasnošću za obnovu Jugoslavije koja je od te vojske mogla dolaziti, ili su možda krugovi oko jugoslavenske kraljevske kuće i izbjegličke vlade u Londonu uspjeli u nekim posredovanjima za korist "Kraljevske vojske u otadžbini".
 
Obzirom da je u svibnju 1945. komunistička Jugoslavija bila potpuno lojalan član sovjetskog bloka - do mjere da je 'istinski vladar Jugoslavije' bio je surovi i oholi generalmajor Kiselov iz sovjetske vojne misije u Beogradu, koji je drsko nadglasavao samog Tita u najsitnijim pitanjima jugoslavenske unutrašnje politike - vrlo je moguće da su sovjetske snage sigurnosti [[NKVD]] (kasnije [[KGB]]) utjecale i na postupanje Britanaca s "Jugoslavenima" koji su se zatekli na teritoriju Austrije. Kako su to otkrili [[Špijunaža|špijunski]] skandali koji su uslijedili kasnijih godina, Sovjetski Savez je u Britaniji i Sjedinjenim Državama imao mnogo pomagača na visokim mjestima. O tom možemo još uvijek samo naslućivati iz izjave sovjetskog ministra državne sigurnosti Merkulova početkom lipnja 1945. o odnosima sa zapadnim savezicimasaveznicima: “…uzeli smo uzde u vlastite ruke. Njima nije drago što smo ih matirali, i sada su prisiljeni plesati na našu melodiju, kao posljednji pijun na ploči“.
 
Uostalom valja uzeti u obzir da je SSSR 1945. godine doista bio na vrhuncu moći, te je njegova golema vojska od sedam milijuna vojnika koja je doprla do Berlina, Praga i Beča bila sposobna smrviti sve pred sobom; zato je Merkulov zacijelo bio u potpunom pravu kada je izjavio da su velike zapadne sile u tom času prisiljene plesati na njihovu melodiju.
Pitanje odgovornosti Josipa Broza Tita - koji je u vrijeme ovih zločina držao čvrstu kontrolu nad svim vojnim snagama koje su izvršile pokolje - ostaje do danas kontroverzno pitanje u javnom mnijenju: naposljetku do danas (2014. god.) središnji trgovi i najznačajnije ulice u mnogim hrvatskim gradovima nose njegovo ime. Kako su tijekom jugoslavenske komunističke vladavine općenito skrivani dokazi o Bleiburgu i pokoljima koji su nakon njega uslijedili, tako tadašnja historiografija baš ništa nije rekla niti o ulozi Josipa Broza Tita u uspostavi brojnih stratišta za na Bleiburgu i drugim obližnjim mjestima zarobljene vojnike poraženih vojski i civile koji su ih slijedili na putu prema zapadu: naprosto jugoslavenski historičari uopće nisu spominjali bilo koji zločin kojega su tijekom rata i u poraću skrivili [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizani]], [[Jugoslavenska narodna armija|Jugoslavenska armija]] ili bilo koja organizacija jugoslavenske vlasti. U [[Propaganda|propagandi]] jugoslavenskog režima, prikazivalo se da je on nastao na moralno besprijekoran način, i da njegovo djelovanje nije okaljano baš nikakvim moralnim negativnostima. Neki od autora skloni J. B. Titu priznaju danas zločine, ali nalaze "dobre razloge" da se pristupi masovnom ubijanju: naime da je postojala "opasnost" da vojne snage NDH prijeđu na stranu zapadnih saveznika, čime bi bila ugrožena obnova Jugoslavije i uspostava komunističke vladavine.<ref>[http://regionalexpress.hr/site/more/to-se-dogodilo-na-bleiburgu/ "Što se zapravo dogodilo na Bleiburgu"], Drago Pilsel, (članak sadrži cjeloviti tekst Drage Ivina "Što se zapravo dogodilo na Bleiburgu" iz 2007.), "Regional Express" 18.4.2012.</ref>
 
Vladimir Geiger u više znanstvenih radova ukazuje na Josipa Broza Tita kao naredbodavca zločina.<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=167311&lang=en "Vladimir GEIGER, Josip Broz Tito i ratni zločini: Bleiburg – Folksdojčeri"] (prikaz knjige), Ana Jura, Časopis za suvremenu povijest, Vol.45 No.3, 2013.</ref> Neki drugi autori analiziraju iskaze očevidaca i literaturu iz "partizanskih" izvora koji smještaju Josipa Broza Tita (koji se prema dnevnim izvještajima iz "[[Vjesnik|Vjesnika]]" nije u vrijeme pokolja nalazio u Beogradu, nego je obilazio gradove i vojne postrojbe na području sjeverozapada Hrvatske i Slovenije) izravno na stratišta i u aktivnosti usmjerene na ubijanje tisuća vojnih i civilnih zarobljenika.<ref>[http://www.hkv.hr/izdvojeno/tribine/zloini/4724-dr-zoran-boi-tito-je-bio-naredbodavac-pokolja-hrvatskog-stanovnitva-u-svibnju-i-lipnju-1945.html "Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945."], dr. Vladimir Božić, web-stranice Hrvatskog kulturnog vijeća, 23.6.2009.</ref> <ref>"[http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=3956 RAZGOVOR: BOSANSKI FRANJEVAC FRA JOSIP ZVONIMIR BOŠNJAKOVIĆ: 'Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini]'", V. Čutura za "Glas Koncila", 15.5.2005.</ref>
 
Da je Josip Broz Tito naložio ubijanja, iznosi i [[Simo Dubajić]], major Jugoslavenske armije koji je neposredno organizirao ubijanje barem 23.000 zarobljenika u [[Pokolj na Kočevskom Rogu|pokolju na Kočevskom Rogu]], te koji je o nizu zločina koje je počinio krajem II. svjetskog rata otvoreno progovorio u svojoj knjizi "Život, grijeh i kajanje" iz 2006. godine, a potom i u više intervjua za TV i pisane medije.<ref>[http://www.dw.de/ko%C4%8Devski-rog-nemate-razloga-biti-spori-u-%C4%8Di%C5%A1%C4%87enju/a-4473804 "Kočevski rog - 'Nemate razloga biti spori u čišćenju'"], "Deutsche Welle", 12.7.2009.</ref>
Tito je 26. svibnja 1945. u govoru pred građanstvom okupljenima na Kongresnom trgu u Ljubljani prilično jasno poručio: „''Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko.''“<ref>[["Simbol svih hrvatskih stradanja"]], Zorislav Lukić za "Vijenac" Matice hrvatske br. 474, 3. svibnja 2012.</ref>
 
Dominik Vuletić u radu “Kazenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“ piše: “Odgovornost zapovjednika i ostalih najodgovornijih časnika na terenu poput Baste, Ostojića ili Dubajića nikako se ne smije promatrati izolirano. Oni su bili kotači u velikom represivnom stroju jugoslavenskoga komunističkog aparata. Pritom nisu postupali na svoju ruku, bez obzira što su neki od njih poput Baste imali dosta prostora za autonomiju, već su izvršavali naređenja i slijedili opći režimski smjer najokrutnijeg obračuna s neprijateljem... Organizacija koja je bila zadužena u najvećoj mjeri za provođenje totalitarne i represivne politike jest [[UDBA|OZNA]] odnosno Odjeljenje za zaštitu naroda. Ta organizacija bila je glavni nositelj i provoditelj zločina. OZNA je osnovana odlukom Josipa Broza Tita od 13. svibnja 1944. god. Vrlo brzo stvorena je široka mreža suradnika OZNE sa svim jugoslavenskim postrojbama. Pritom se oslanjalo na vojno ustrojstvo jugoslavenskih snaga gdje je svaka jedinica uz redovnoga vojnog zapovjednika imala i političkog komesara. Takvo ustrojstvo preneseno je iz Staljinova modela reorganizacije Crvene armije tridesetih godina... Na čelu OZNE nalazio se načelnik koji je bio sve od njezina utemeljenja Aleksandar Ranković... Ranković u funkciji načelnika OZNE izravno je podređen Josipu Brozu Titu i između njih nema posrednika. Govoreći o odgovornosti samog Josipa Broza treba spomenuti da je on u vrijeme bleiburških događaja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji. Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom... O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa... 51. divizija, postrojba koja se našla u Bleiburgu dio je III. armije... 51. divizija i Milan Basta zajedno s cijelom III. jugoslavenskom armijom dobili su 17. i 18. svibnja nakon izvršenja bleiburških zločina i sprovođenja izručenih vojnika i civila natrag u Sloveniju od samog Tita nove vojne zadatke (jer je bila riječ o najisturenijim jugoslavenskim postrojbama) glede napetosti sa zapadnim saveznicima te su ih odmah izvršile. Dakle, ne može biti sumnje da je Josip Broz Tito imao punu efektivnu kontrolu nad postrojbama koje su sudjelovale u zločinima.“<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/33854|title=Kazenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina|author=Dominik Vuletić|date=prosinac 2007.|work=https://hrcak.srce.hr|language=|publisher=Pravnik : časopis za pravna i društvena pitanja, Vol.41 No.85 Prosinac 2007.|accessdate=12. svibnja 2018.}}</ref>
 
== Hrvatska stradanja u brojkama ==
[[Slika:Denkmal für kommunistische Nachkriegsverbrechen, Mirogoj, Zagreb.JPG|mini|280px|Spomenik žrtvama na [[Mirogoj]]u u [[Zagreb]]u.]]
General JNA Ivan Dolničar u članku za glasilo [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] "Borba" 1949. god. citira ''Saopštenje'' Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ iz iste godine, prema kojem je u operacijama na kraju rata "zarobljeno 341.405 neprijateljskih vojnika, od kojih je: '221.287 okupatorskih vojnika (zacijelo general Dolničar tu uračunava pripadnike legionarskih njemačkih postrojbi, poput [[369. hrvatska "Vražja" divizija|369. "Vražje" divizije]], [[373. "Tigar" divizija|373. "Tigar" divizije]] i [[392. (hrvatska) pješačka divizija|392. "Plave" divizije Wehrmachta]], koji su uglavnom bili Hrvati) … i 120.150. kvislinških vojnika'.<ref>Martina Grahek Ravančić, op. cit., str. 863</ref>
 
Prema izvješću opunomoćenika OZNA-e Dimitrija Georgijevića načelniku te službe Aleksandru Rankoviću od 12. srpnja 1945. godine, u tada uspostavljenim logorima u Jugoslaviji bilo je vrlo mnogo zarobljenih vojnika poraženih vojski, među kojima bilo 81 tisuća Nijemaca, po nešto manje od tisuću Austrijanaca i Mađara, 12 tisuća Talijana, oko 500 četnika i oko 20 tisuća Hrvata - ustaša i domobrana. Obzirom da nema naznaka da su "zarobljeni neprijatelji" u to vrijeme puštani kućama, može se ocijeniti da je broj do tada pobijenih Hrvata doista drastičan - te se može govoriti o približno 100 tisuća pobijenih samo iz redova vojnika domobrana i ustaša.<ref>[http://www.znaci.net/00003/665.pdf "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, 1944. - 1946. DOKUMENTI: Zagreb i Središnja Hrvatska"], dokument 148., str. 517-524, Hrvatski institut za povijest, 2008.</ref>
 
U nekim slučajevima postoje temeljitija istraživanja o pobijenima: tako je prigodom izgradnje autoceste kod [[Pokolj u Teznom|stratišta u Teznom]] pronađeni na potezu dužine 70 m posmrtni ostaci 1179 žrtava, za koje se u najvećem dijelu može reći da su vojnici NDH. Stručnjaci utvrđuju da je rov popunjen posmrtnim ostacima u dužini od 940 m, te procjenjuju broj ondje zatrpanih tijela na oko 15.000. Usprkos slabe očuvanosti kostiju, za neke od ostataka se sa sigurnošću može reći da pripadaju osobama ženskog spola. Istraživanjem se ustanovljuje da su u ubijanju zarobljenika sudjelovali vojnici 6. (istočnobosanske) brigade 17. divizije JA.<ref>[http://hrcak.srce.hr/95078 "Tezno – najveće prikriveno grobište u Sloveniji. O istraživanju grobišta u protutenkovskom rovu u Teznom (Maribor)"], Mitja Ferenc, Časopis za suvremenu povijest 3/2012, </ref> U zatvorenom rudničkom oknu [[Huda Jama]] kod Laškog ekshumirano je 726 kostura, koji pretežno pripadaju ratnim zarobljenicima - Hrvatima, koji su bili živi zazidani u rudnik; pretpostavlja se da se ondje nalaze ostaci ukupno oko 3000 žrtava.<ref>[http://narod.hr/eu/dr-mitja-ferenc-hrvatska-nije-ni-trazila-posmrtne-ostatke-iz-hude-jame-70-godina-se-bavimo-osnovnim-civilizacijskim-stvarima "Dr. Mitja Ferenc: Hrvatska nije ni tražila posmrtne ostatke iz Hude jame, 70 godina se bavimo osnovnim civilizacijskim stvarima"] (intervju), Ivana Josipović za narod.hr 19. svibnja 2015.</ref> I za neka druga stratišta poput [[Pokolj na Kočevskom Rogu|Kočevskog Roga]] i [[Partizanski poslijeratni zločini u Maceljskoj šumi|Maceljske šume]] također postoje relativno utemeljene procjene, s visokim brojem žrtva.
 
Na temelju višegodišnjeg istraživanja, prof. dr. [[Mate Šimundić]] iznosi u knjizi "Hrvatski smrtni put" (Zagreb, 2001.) procjenu da je u Dravogradu masakrirano između 50.000 i 70.000 ljudi, u Mariboru je iskopana grobnica u duljini od 3000 metara u kojoj je se (piše Šimundić koji je umro 1998. godine, prije nego su 1999. godine ondje počela iskapanja) nalaze tijela između 40.000 i 70.000 ubijenih, na samom Bleiburgu da je ubijeno oko 30.000 ljudi, a na 'marševima smrti' da je stradalo oko 125.000 civila i zarobljenih vojnika. U taj broj ulaze ljudi stradali na putu, te oni koji su završili u 'manjim, usputnim' logorima. Prema njemu, nakon Drugog svjetskog rata, stradalo je ukupno između 245.000 i 295.000 ljudi. Hrvatski povjesničar [[John Ivan Prcela]] zajedno sa skupinom hrvatskih autora ([[Stanko Guldescu]] i dr.) procjenjuje broj ubijenih Hrvata po svršetku Drugog svjetskog rata na 600.000.<ref>[http://www.pobijeni.info/userfiles/HrvatskiHolokaust%281%29.pdf Hrvatski holokaust - dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji], Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Zagreb, 2001., ur. John Ivan Prcela i [[Dražen Živić]], Poglavlje Rad [[Odbor za istraživanje bleiburške tragedije (Chicago)|Odbora za istraživanje bleib. tragedije]] u Chicagu, autor John Ivan Prcela 1995., str. XXXI</ref>
 
Drugi autori međutim osporavaju ove podatke, smatrajući ih pretjeranim. Neki pak navode i veće brojke. ''Vidi članak [[Križni put (1945)#Procjene ukupnog broja žrtava|Križni put (1945)]], odlomak "Procjene ukupnog broja žrtava".''
Na 6. je znanstvenom skupu [[Dani dr Franje Tuđmana]] održanom 2013. godine, profesor [[Nedjeljko Mihanović]] ocijenio je kako je Bleiburg težak teret za britansku politiku. Tu činjenicu smatra razlogom što je [[Hrvatski sabor]] donio odluku kako više neće biti pokrovitelj obilježavanja spomena na bleiburšku tragediju.<ref name="HINA">[http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/86562-osnivanje-instituta-dr-franje-tudmana-jedini-nacin-da-se-razvije-hrvatsko-drustvo.html'Osnivanje Instituta dr. Franje Tuđmana jedini način da se razvije hrvatsko društvo'], dnevno.hr, autor HINA, 11. svibnja 2013.</ref>
 
2015. godine, pokroviteljstvo nad obilježavanjem 70. obljetnice bleiburške tragedije preuzela je Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović; vjerske obrede u Bleiburgu predvodili su kardinal [[Josip Bozanić]] i zagrebački muftija [[Aziz Hasanović|dr. Aziz ef. Hasanović]]. Političke podjele u Hrvatskoj potaknule su premijera [[Zoran Milanović|Zorana Milanovića]], predsjednik Hrvatskog sabora [[Josip Leko|Josipa Leku]] (svi iz [[Socijaldemokratska partija Hrvatske|SDP]]) i ministra obrane Antu Kotromanovića da dan ranije iskažu počast žrtvama Križnog puta u [[Tezno|Teznom]] kraj Maribora, na mjestu masovne grobnice snaga NDH i civila pobijenih u svibnju 1945. Premijer i predsjednik Hrvatskog sabora su poručili da su zločini koje su komunističke vlasti počinile na kraju Drugoga svjetskog rata, kazali su premijer i predsjednik parlamenta, okaljali su "pravednu borbu", a današnja Hrvatska osuđuje sve zločine počinjene u ime bilo koje ideologije. "Ovdje smo da odamo pijetet žrtvama komunističkog terora."<ref>[http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/pocela-komemoracija-na-bleiburgu---385351.html "Počela komemoracija na Bleiburgu"], dnevnik.hr 16. svibnja 2015.</ref>
 
U ožujku 2019. godine je katolička biskupija u Klangenfurtu otkazala gostoprimstvo hrvatskim biskupima, koji godinama predvode misna slavlja prigodom godišnjih komemoracija na Bleiburškom polju, uz objašnjenje da "ukupna slika ove manifestacije šteti ugledu Katoličke crkve i mogla bi s pravom poslužiti kao osnova da se, u slučaju da se izda dozvola za održavanje mise, Katoličkoj crkvi u Koruškoj predbaci instrumantalizacija jedne mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru“.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/koruska-katolicka-crkva-zabranila-misu-na-bleiburgu-u-opsirnom-pismu-obrazlozili-svoju-odluku-ova-manifestacija-steti-ugledu-crkve/8465219/|title=KORUŠKA KATOLIČKA CRKVA ZABRANILA MISU NA BLEIBURGU U opširnom pismu obrazložili svoju odluku: 'Ova manifestacija šteti ugledu Crkve'|author=HINA|date=8. ožujka 2019.|work=|language=|publisher=Jutarnji list|accessdate=20. travnja 2019.}}</ref> [[Hrvatska biskupska konferencija]] reagirala je na taj čin priopćenjem, u kojem iznosi da je "sa žaljenjem je primila tu odluku i izražava svoje duboko neslaganje s razlozima koji se navode za takvu odluku i u cijelosti ih odbacuje."<ref>{{Citiranje weba|url=https://ika.hkm.hr/novosti/priopcenje-hrvatske-biskupske-konferencije-povodom-zabrane-mise-na-bleiburskom-polju/|title=Priopćenje Hrvatske biskupske konferencije povodom zabrane mise na bleiburškom polju|author=|date=8. ožujka 2019.|work=|language=|publisher=Hrvatska biskupska konferencija|accessdate=20. travnja 2019.}}</ref>
:Najopsežnija studija o žrtvama Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije, na temelju statističkih izračunavanja i dokumenata.
 
* [[Anđelko Mijatović]], Prof. dr. [[Šimun Šito Ćorić]]: [http://www.crocc.org/books/Bleiburg%201945.pdf ''Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda godine 1945''.], [[Hrvatski svjetski kongres]], Zagreb, 2007.
 
:'''Članci'''
:U ovom članku autor odgovara nekim kritičarima njegovih izračunavanja iznesenih u gore navedenoj knjizi.
* {{ cite journal | author=Tatjana Šarić | title=Bleiburške žrtve na stranicama 'Hrvatske revije' | journal=Časopis za suvremenu povijest | year=2004 | volume=2 | pages=505-521 | url=http://www.ceeol.com/aspx/issuedetails.aspx?issueid=4716e899-6c58-40c3-8c45-8876f6d39027&articleId=bfb40bda-99a9-41f0-ac10-0878b6e08b21 }}
* [http://www.glas-koncila.hr/feljtoni/index.php?title=Bleiburg_-_svjedo%C4%8Denje_dominikanca_o._Drage_Kolimbatovi%C4%87a Svjedočenje dominikanca o. Drage Kolimbatovića o blajburškom zločinu]: '': »Umjesto utočišta, u Englezima nađosmo krvnike« '', u: ''Glas Koncila 19/07'', str. 25
* Mr. Martina Grahek-Ravančić : [http://www.glas-koncila.hr/feljtoni/index.php?title=Na_kri%C5%BEnom_putu_po_Hrvatskoj_%281%29 Na križnom putu po Hrvatskoj]: ''Masovne grobnice - svjedočanstva o »opreznosti i predostrožnosti«'', u: ''Glas Koncila 30/09'', str. 25
* Izlaganje prof. dr. Branimira Lukšića u Splitu 22. svibnja 2007. : [http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=11670 Bleiburg - mrlja na britanskoj savjesti] u: ''Glas Koncila 22/07'', str. 25
 
== Vanjske poveznice ==
 
*[http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/tolstoy.htm Nikolaj Tolstoj:Bleiburški pokolj]
*"[http://hrcak.srce.hr/48011?lang=en Izručenja i sudbine zarobljenika smještenih u savezničkim logorima u svibnju 1945.]", Martina Grahek Ravančić, "Časopis za suvremenu povijest" br. 2/2009, str. 391.-416
* [http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/19990912/novosti.htm U deželi grob do groba...]
* "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946." - Dokumenti: Zagreb i Središnja Hrvatska, Hrvatski institut za povijest 2008
*[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=62389 Martina Grahek Ravančić: Razmišljanja o broju pogubljenih i stradalih na Bleiburgu i križnom putu, Hrvatski institut za povijest, Zagreb]
*[http://www.hic.hr/books/manipulations/ V. Žerjavić: Manipulacije brojem žrtava 2. svjetskoga rata (engleski)]
*[http://www.taivaansusi.net/historia/slaughter.html Operation Slaughterhouse - Bleiburški masakarmasakr kroz oči svjedoka (engleski)]
* [http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=53823 "Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina"], "Pravnik" Vol 41. Br. 85/2007, Dominik Vuletić, Sveučilište u Zagrebu, 2007.