Foča: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci
Nema sažetka uređivanja
Redak 187:
Četrnaest godina poslije pada Bosne, 1477. službeni osmanski defteri bilježe da je u Hotči, sjedištu hercegovačkog sandžaka, bilo 227 kršćanskih kuća, 33 odrasla neoženjena muškarca i 5 udovica, a samo 3 muslimana, dok 1573. francuski veleposlanik bilježi da su "svi kršćani iz ovoga mjesta prešli na tursku vjeru".<ref>Iz knjige Franje Marića. [http://shp.bizhat.com/F.Maric.html Neke procjene o broju i stanju katolika na prostorima današnje Bosne i Hercegovine za vrijeme turske vladavine do 1700. godine prema nekim turskim i drugim izvorima.], Stina hrvatskih pradidova</ref>
1478. Hoča je zabilježena kao varošica ili kasaba koja pripada nahiji Sokolu, no napretkom Hoče odnosi se okreću i uskoro nahija Soko pripada Hoči.
Za osmanske vlasti Hoča je iskoristila svoj važni prometni položaj na križanjima trgovačkih puteva Dubrovnik – Hoča - Srednja Bosna, Hoča - Carigrad. Bila je jako trgovačko središte. Bila je došla na glas po svojim obrtima kao što je izrada predmeta od kože, vune, metala i drveta, velikih handžara, pušaka kremenjača, sjekira, jatagana, dimiskija. Djelovali su majstori terzije, abadžije, bojadžije, svilare i ćilimari. Osim obrta, rudarstva, Hoča je bila stočarski kraj što je bila podloga za obrte kao što su tabaci, sarači, čizmadžije i ćurčijama. Bila je i na glasu po proizvodnji ukrasnih predmeta i nakita, a najpoznatija je bila po svojim kujundžijama i čuvenim fočanskim tokama, kopčama, belenzukama, alalima, broševima i cigarlucima. Fočaci su proizvode prodavali na tržnicama (bazarima), a jedna od glavnih bila je na Suhoj (između Tjentišta i Vratara), gdje su Fočaci trgovali s trgovcima iz Dubrovnika, Carigrada i Beča. Zabilježeno je da je Hoča imala vodovod od gline i drveta 1474., što svjedoči da je postojao i prije. 1504. je harala velika kuga Podrinjem, koja je pobila mnogo stanovnika, a mnoga su djeca posvojena u Dubrovniku. 1530-ih je francuski putopisac Lefevre zabilježio veliki karavansaraj koji je mogao primiti više od 300 konja. Zabilježeno je i postojanje poreza na vinograde, što znači da je u tom kraju nekad rasla vinova loza koja je podnosila klimu i visine. Nestanak te loze vezuje se ili uz promjenu klime i uz tursku odluku o vađenju vinograda koji traže dosta rada, a namjeravali su uvesti šljivu iz Azije i rakiju koju su oni donijeli. [[Evlija Čelebija]] zapisao je 1664. da su u Hoči živjeli i Židovi u svojoj mahali.<ref name="Aškraba">(srpski) [http://www.foca-online.info/kultura/77-istorija-foce-iii-dio Foca-online] Vuk Petrović Aškraba: Istorija Foče (III. dio) - Foča za turske vlasti, 25. ožujka 2013.</ref> Postojanje židovskog življa potvrđuje jaka usmena tradicija koja se održala do danas. Kazivači pripovjedaju da je Židova u Foči nekad bilo mnogo i da je njihova zasebna mahala bila na južnoj periferiji grada, u Rrežinama.<ref name="academia.edu">[http://www.academia.edu/952672/Povijest_i_umjetnost_Fo%C4%8De_na_Drini Academia.edu] Alija Bejtić: ''Povijest i umjetnost Foče na Drini'' (pristupljeno 30. travnja 2016.)</ref><ref>Kod mosta preko Ćehotine danas je ''Jevrejska'' (židovska) ulica.</ref> Zbog lukavosti Fočaka Židovi su bili dovedeni u situaciju da su morali otići, jer su trgovišni dan pomaknuli na židovski neradni dan. U Hoči i okolici sagrađeni su mnogi [[han]]ovi. Ističu se luksuzni [[han Mehmed-paše Kukavice|han]] [[Mehmed-paša Kukavica|Mehmeda-paše Kukavice]] koji datira od prije 1758. godine te njegova sat-kula (simbol Foče, sagrađena od kamena u obliku četvrtaste prizme, visine 20 metara, a u njoj je ugrađen najstariji spomen-sat iz 1493. godine koji je bio poklon Dubrovčana Foči), te Avdagića han (bio na mjestu današnje Begove kuće).<ref name="Aškraba"/> Danas je u ruševnom stanju.<ref>(boš.) [http://www.klix.ba/vijesti/bih/nestaje-han-mehmed-pase-kukavice-simbol-starog-grada-foce/130622028 Klix.ba] ''Nestaje Han Mehmed-paše Kukavice'', simbol starog grada Foče, 22. lipnja 2013. (pristupljeno 30. travnja 2016.)</ref>
 
Turski popis od 1477. spominje vinograde u nepo­srednoj okolini Foče i porez na proizvodnju vina, što pokazuje razvijenost te gospodarske grane u srednjem vijeku. U osmansko doba ta grana gospodarstva zamire, kao i sama kultura vinove loze, kao i u drugim bosanskim mjestima. Zadnji ju spominje putopisac Evlija Čelebija polovinom 17. stoljeća. Uz to se napušta rudnike željeza iz okoline kao i ribolov, unosna grana još 1477. godine. Sve dovodi do postupnog sporog orijentiranja građana na trgovačku i obrtničku privredu. Još 1477. Foča nije imala nijednog starosjedioca zanatliju. Jedina dva zanata u gradu, drže u rukama muslimani, od kojih je onaj Dogan kovač mogao biti i mještanin renegat. Foča dugo vremena na prijelazu u osmansku vlast nije pokazivala neku naročitu živost. Tome su pridonijele nesigurne prilike u zemlji, osobito na putovima, kojim se vršio prijevoz robe. Ni dolazak Osmanlija nije to ubrzano promijenio, premda su donijeli i onaj levantski smisao za trgovinu. Godinama po dolasku nove vlasti Foča ne generira pojedince gospodarskog života. Dapače i carinu u Foči zakupljuju ljudi koji nisu iz Foče. 1471. od od hercegvačkog sandžakbega Hamzabega zakupio je carine u Foči, Goraždu i Cernici dubrovački trgovac Živan Pripčinović za 70.000 aspri. Uvjet otplate su tromjesečni obroci. Uvidjelo se nužnost obnove veza s Dubro­vnikom i traženja novih puteva privredi. Hercegovački sandžak-bezi sami rad na tome, bilo da se i sami bave trgovinom, bilo da drugim načinom pomažu gospodarski razvoj. Sinan-beg, gospodar Hercegovine, bio je u odličnoj vezi s Dubrovčanima. Godine 1475. izdao je u stolnom mjestu "na Hoči" Dubrovčanima slobodni list, kojim im osigurava punu zaštitu njihovim trgov­cima. Zajamčio im je dobre uvjete zaštite. Nitko od carevih ljudi na području Sinan-begova "vladanja", niti itko od varošana, seljaka i Vlaha ne smije učiniti nijedne "zavrtnice" dubrovačkim trgovcima i ljudima. Dubrovačkim je trgovcima dana puna sloboda kupo­vati za svoje aspre gdje i kod koga žele, gdje im draže bude i gdje cijenu bolju vide. Zajamčio je i oštro kažnjavanje svakog tko ugrozi dubrovačke trgovce. Sinan-beg se u ispravi zaklinje carevom glavom, da će svakoga, tko "uzradi protiv ovoga lista", objesiti pred vlastitom kućom. Rezultati su došli. Gospodarstvo Foče dobila je veći zamah po­četkom sljedećeg, 16. stoljeća. Vrhunac razvitka bio je zadnjih desetljeća toga stoljeća. Tog doba Foča je bila upravno sre­dište hercegovačkog sandžaka, što je samo po sebi umnogome utjecalo na razvitak trgovine i obrtništva u gradu. Prva dva desetljeća 17. stoljeća, prema obračunima vakufa, Foča je imala najmanje 24 vrste zanata. Kapital od vakufa bila je gotovina koja se davala u zajam privrednicima fočanske čaršije.<ref name="academia.edu"/>