Henrik IV., kralj Engleske: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m lektura (budući da -> jer) |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
{{Infookvir kraljevska osoba
| ime =
| image = Illumination of Henry IV (cropped).jpg
| opis = Oslikana rukopisna minijatura Henrika IV., c. 1402{{sfn|Mortimer|2007|p=176}}
| nasljedna_titula = Engleski kralj
| vladavina =
| krunidba =
| prethodnik = [[Rikard II.]]
| nasljednik = [[Henrik V., kralj Engleske|Henrik V.]]
| datum_rođenja = travanj 1367.<ref name="Mortimer2006">{{cite journal |last=Mortimer |date=6 December 2006 |first=I. |title=Henry IV's date of birth and the royal Maundy |journal=Historical Research |volume=80 |issue=210 |pages=567–576 |doi=10.1111/j.1468-2281.2006.00403.x |issn=0950-3471 }}</ref>
| mjesto_rođenja = dvorac Bolingbroke, Lincolnshire, [[Engleska]]
|
|
|
| supruga = Katarina od Valoisa<br>({{abbr|vj.|vjenčani}} {{abbr|1381.|1381.}})<br>Ivana Navarska ({{abbr|vj.|vjenčani}} {{abbr|1403.|7. veljače 1403.}})
| potomstvo =
[[Henrik V., kralj Engleske]]<br>Thomas, vojvoda od Clarencea<br>John, vojvoda od Bedforda<br>Humphrey, vojvoda od Gloucestera<br>Blanche<br>Philippa
| dinastija = [[Dinastija Lancaster|Lancaster]]
| otac = [[John od Gaunta, 1. vojvoda od Lancastera|John od Gaunta]]
| majka = Blanche od Lancastera
}}
'''Henrik IV.''' (travanj 1367. - 20. ožujka 1413.), bio je [[Popis engleskih i britanskih vladara|engleski kralj]] od 1399. do 1413. godine. Nastavio je polagati pravo na [[Kraljevina Francuska|Francusko kraljevstvo]], preko svoga djeda kralja [[Eduard III.|Eduarda III.]], unuka [[Filip IV., kralj Francuske|Filipa IV.]] Henrik je bio prvi engleski vladar još od [[Normansko osvajanje Engleske|normanskih]] osvajanja čiji je maternji jezik bio [[Engleski jezik|engleski]], a ne [[Francuski jezik|francuski]].<ref>{{cite book |last=Janvrin |date=6 June 2016 |last2=Rawlinson |first=Isabelle |first2=Catherine |title=The French in London: From William the Conqueror to Charles de Gaulle |url={{google books|zKvKDAAAQBAJ|plainurl=yes}} |p=16 |translator=Emily Read |publisher=Wilmington Square Books |isbn=978-1-908524-65-2 }}</ref> Poznat kao Henry Bolingbroke prije nego što je preuzeo prijestolje, bio je sin [[John od Gaunta, 1. vojvoda od Lancastera|Johna od Gaunta, vojvode od Lancastera]], četvrtoga sina Edwarda III., i Blanche, kći [[Henry od Grosmonta, 1. vojvoda od Lancastera|Henryja, vojvode od Lancastera]].
John od Gaunta uživao je značajan utjecaj tijekom većega dijela vladavine svoga prvog rođaka, kralja [[Rikard II.|Rikarda II.]] Henrik je sudjelovao u pobuni lordova žalitelja protiv Rikarda 1388. Kasnije ga je kralj protjerao. Nakon što je John od Gaunt umro 1399., kralj nije dopustio Henriku da naslijedi Gauntovo vojvodstvo. Te je godine Henrik okupio skupinu pristaša, svrgnuo i zatvorio Rikarda II. i zauzeo prijestolje.
Kao kralj, Henrik se suočio s nizom pobuna. Owain Glyndŵr, samoproglašeni vladar [[Wales]]a, pobunio se protiv kralja. Henrik IV. pobijedio je Henryja Percyja, 1. grofa od Northumberlanda, u bitci kod Shrewsburyja 1403. Kralj je bio lošeg zdravlja u drugom dijelu svoje vladavine, a njegov najstariji sin, [[Henrik V., kralj Engleske|Henry od Monmoutha]], preuzeo je vlast 1410. Henrik IV. umro je 1413. godine, a naslijedio ga je njegov sin.
==Obitelj==
Henrikove starije sestre bile su [[Filipa Lankasterska|Filipa, portugalska kraljica]], i Elizabeth od Lancastera, vojvotkinja od Exetera. Njegova mlađa polusestra, kći druge supruge njegovog oca, Constance Kastiljske, bila je Katherine, kastiljska kraljica. Imao je i četvero polubraće rođene od Katherine Swynford, prvobitno guvernante njegove sestre, zatim dugogodišnje ljubavnice, a kasnije i treće supruge njegova oca. Ta nezakonita djeca dobila su prezime Beaufort po svomu rodnom mjestu u gradu Château de Beaufort u pokrajini [[Champagne (pokrajina)|Champagne u Francuskoj]].<ref name="Armitage-Smith">{{cite book| last=Armitage-Smith |first=Sydney |title=John of Gaunt |url=https://books.google.com/?id=aUutJGyx5EEC&pg=PA318 |year=1905 |publisher=Charles Scribner's Sons |page=318}}<!-- |accessdate=17 July 2018--></ref>
Henrikov odnos s maćehom, Katherine Swynford, bio je pozitivan, ali njegov odnos s Beaufortima bila je različit. Čini se da je u mladosti bio blizak svima, ali rivalstva s Henryjem i Thomasom Beaufortom pokazala su se problematičnim nakon 1406. Ralph Neville, 4. barun Neville, oženio je Henrikovu polusestru Joan Beaufort. Neville je ostao jedan od njegovih najjačih pristaša, isto kao i njegov najstariji polubrat John Beaufort, iako je Henrik ukinuo darovnicu Rikarda II. Thomas Swynford, sin iz Katherinina prvog braka, bio je još jedan odan pratitelj. Thomas je bio zapovjednik dvorca Pontefract, gdje je, kako se tvrdi, umro [[Rikard II.]]
Henrikova polusestra Joan bila je majka Cecily Neville. Cecily se udala za Richarda, 3. vojvodu od Yorka, i imala je nekoliko potomaka, uključujući [[Eduard IV.|Edwarda IV.]] i [[Rikard III., kralj Engleske|Rikarda III.]], što je Joan učinilo bakom dvojice [[Dinastija York|jorkističkih]] kraljeva Engleske.
==Odnos s Rikardom II.==
[[File:HenryBolingbrokeClaimsThrone.jpg|thumb|300px|Henry od Bolingbrokea, okružen duhovnim i svjetovnim lordovima, polaže pravo na prijestolje 1399. Suvremeni rukopis, Britanska knjižnica, zbirka Harleian]]
Henrik je imao znatno neusklađeniji odnos s kraljem Rikardom II., u odnosu na svoga oca. Prvi rođaci i suigrači iz djetinjstva, primljeni su zajedno u [[Red podvezice]] 1377. godine, ali Henrik je sudjelovao u pobuni lordova žalitelja protiv kralja 1387.<ref>B. Bevan, ''Henry IV'', New York, 1994, str. [https://books.google.be/books?id=wsjq_H5uCagC&pg=PA6 6], [https://books.google.be/books?id=wsjq_H5uCagC&pg=PA13 13].</ref> Nakon što je povratio vlast, Rikard nije kaznio Henrika, iako je pogubio ili protjerao mnoge druge buntovne barune. U stvari, Rikard je promaknuo Henrika, od grofa od Derbyja do vojvode od Hereforda.
Henrik je proveo cijelu 1390. godinu podržavajući neuspješnu opsadu [[Vilnius]]a (prijestolnicu [[Velika Kneževina Litva|Velikog vojvodstva Litve]]) od strane [[Teutonski viteški red|Teutonskih vitezova]] sa 70 do 80 dvorskih vitezova.{{sfn|Given-Wilson|2016|pp=66–68}} Tijekom ovog pohoda kupio je zarobljene litvanske žene i djecu i odveo ih natrag u [[Königsberg]] na obraćenje.{{sfn|Given-Wilson|2016|p=69}} Unatoč naporima Henrika i njegovih engleskih križara, dvogodišnji napadi na Vilnius pokazali su se besplodnim. Godine 1392.–1393. Henrik je hodočastio u [[Jeruzalem]], gdje je prinio darove u [[Bazilika Svetoga groba|crkvi Svetoga groba]] i na [[Maslinska gora|Maslinskoj gori]].<ref>{{cite book|last=Bevan|first=Bryan|title=Henry IV|publisher=Macmillan|location=London|year=1994|page=[https://books.google.be/books?id=wsjq_H5uCagC&pg=PA32 32]|isbn=0-948695-35-8}}</ref> Kasnije se zavjetovao da će voditi križarski rat za "oslobađanje Jeruzalema od nevjernika", ali umro je prije nego što se to moglo postići.<ref>B. Bevan, ''Henry IV'', New York, 1994, p. [https://books.google.be/books?id=wsjq_H5uCagC&pg=PA1 1].</ref>
Odnos između Henrika i kralja zapao je u drugu krizu. Godine 1398. primjedbu Thomasa de Mowbraya, 1. vojvode od Norfolka, o vladavini Rikarda II., Henrik je protumačio kao izdaju i prijavio ga kralju.<ref>A. Lyon, ''Constitutional History of the UK'', London – Sydney – Portland, 2003, p. [https://books.google.be/books?id=yiqrD_b_EGkC&pg=PA122 122]</ref> Dvojica vojvoda složili su se da će ići u dvoboj časti (sazvao ga je Rikard II.) u Gosford Greenu blizu dvorca Caludon, Mowbrayeve kuće u Coventryju. Ipak prije nego što se dvoboj mogao dogoditi, Rikard je odlučio protjerati Henrika iz kraljevstva (uz odobrenje Henrikova oca, [[John od Gaunta, 1. vojvoda od Lancastera|Johna od Gaunta]]) kako bi izbjegao daljnje krvoproliće. Sam Mowbray bio je doživotno protjeran.<ref name="Barr 1994 146">H. Barr, ''Signes and Sothe: Language in the Piers Plowman Tradition'', Cambridge, 1994, p. [https://books.google.be/books?id=RPNVlYhWBqEC&pg=PA146 146].</ref>
John od Gaunta umro je u veljači 1399.<ref name="Barr 1994 146"/> Bez objašnjenja, Rikard je poništio pravne dokumente koji bi omogućili Henriku da automatski naslijedi Gauntovu zemlju. Umjesto toga, od Henrika se tražilo da zamoli za zemlje od Rikarda.<ref name="Bevan 1994 51">B. Bevan, ''Henry IV'', New York, 1994, p. 51.</ref> Nakon ponešto oklijevanja, Henrik se susreo s prognanim Thomasom Arundelom, bivšim nadbiskupom Canterburyja, koji je izgubio položaj zbog svoje povezanosti s lordovima žaliteljima.<ref name="Bevan 1994 51"/> Henrik i Arundel vratili su se u Englesku dok je Rikard bio na vojnom pohodu u [[Irska|Irskoj]]. S Arundelom kao savjetnikom, Henrik je započeo vojni pohod, oduzevši zemlju onima koji su mu se suprotstavili i naredivši svojim vojnicima da unište veći dio Cheshirea. Henrik je u početku objavio da mu je namjera povratiti prava kao vojvoda od Lancastera, iako je brzo stekao dovoljno moći i podrške da se sam proglasio kraljem Henrikom IV., zatvorio kralja Rikarda (koji je umro u zatvoru pod tajanstvenim okolnostima) i zaobišao Rikardova sedmogodišnjeg prijestolonasljednika, Edmunda de Mortimera, 5. grofa od Marcha.<ref name="Bevan 1994 66">B. Bevan, ''Henry IV'', New York, 1994, p. 66.</ref> Henrikova krunidba, 13. listopada 1399. u [[Westminsterska opatija|Westminsterskoj opatiji]],<ref>B. Bevan, ''Henry IV'', New York, 1994, p. [https://books.google.be/books?id=IJMYDAAAQBAJ&pg=PA67 67].</ref> bila je možda prva prigoda od [[Normansko osvajanje Engleske|Normanskog osvajanja]] kada je monarh održao govor na engleskom jeziku.
Henrik se često savjetovao s Parlamentom, ali se ponekad nije slagao sa zastupnicima, osobito oko crkvenih pitanja. Po Arundelovu savjetu, Henrik je od Parlamenta dobio zakon o proglašenju ''De heretico comburendo'' 1401. godine kojim je propisano spaljivanje heretika, što je bio zakon koji je donesen uglavnom radi suzbijanja lolardskoga pokreta.<ref name="SomersetHavens2003">{{cite book|author1=Fiona Somerset|author2=Jill C. Havens|author3=Derrick G. Pitard|title=Lollards and Their Influence in Late Medieval England|url=https://books.google.com/books?id=B9yepT96bvoC|year=2003|publisher=Boydell & Brewer|isbn=978-0-85115-995-9}}</ref><ref name="DoddBiggs2008">{{cite book|author1=Gwilym Dodd|author2=Douglas Biggs|title=The Reign of Henry IV: Rebellion and Survival, 1403–1413|url=https://books.google.com/books?id=eoDd6UG7_0oC&pg=PA137|year=2008|publisher=Boydell & Brewer Ltd|isbn=978-1-903153-23-9|pages=137}}</ref> Godine 1410. Sabor je predložio zapljenu crkvenoga zemljišta. Henrik je odbio napasti Crkvu, a Dom pučana molio je da se taj zakon briše iz zapisnika.<ref>T. Jones – A. Ereira, ''Terry Jones' Medieval Lives'', London, 2004, p. [https://books.google.be/books?id=4T909PAV8GkC&pg=PA112 112].</ref>
==Vladavina==
[[File:Henry IV Coronation.jpg|thumb|left|upright|Krunidba Henrika IV. Iz rukopisa ''Froissartove kronike'', XV. stoljeće.]]
===Prethodni vladar===
Henrikov prvi veliki problem kao monarha bio je što učiniti sa svrgnutim Rikardom. Nakon što je zavjera za atentat na početku vladavine bila spriječena u siječnju 1400., Rikard je umro u zatvoru, u dobi od 33 godine, vjerojatno od izgladnjivanja. Iako se Henrika često sumnjiči za ubojstvo svog prethodnika, nema značajnih dokaza koji bi dokazali tu tvrdnju. Neki su kroničari tvrdili da se Rikard sam izgladnio,<ref name=tuck>Anthony Tuck, 'Richard II (1367–1400)', u Oxford Dictionary of National Biography (Oxford: Oxford University Press, 2004).</ref> što ne bi bilo nemoguće prema onomu što se zna o Rikardovom karakteru. Iako zapisi vijeća govore da su donesene odredbe za prijevoz tijela svrgnutoga kralja već 17. veljače, nema razloga vjerovati da on nije umro 14. veljače, kako donosi nekoliko kronika. Može se zasigurno reći da nije pretrpio nasilnu smrt, jer njegov kostur, nakon pregleda, nije imao znakova nasilja; je li doista gladovao ili je ta glad bila prisilna pitanje je živahnih povijesnih spekulacija.<ref name=tuck/>
[[File:Silver half groat of Henry IV (YORYM 1994 151 102) obverse.jpg|thumb|left|Srebrni polugroš Henrika IV., York Museums Trust]]
Nakon smrti, Rikardovo je tijelo javno izloženo u staroj katedrali svetog Pavla, kako bi se dokazalo njegovim pobornicima da je doista mrtav, kao i da bi se dokazalo da nije pretrpio nasilnu smrt. To nije spriječilo da godinama nakon toga kruže glasine da je i dalje živ i čeka da preuzme svoje prijestolje. Henrik je diskretno pokopao Rikarda u dominikanskom prioratu u Kings Langleyju u Hertfordshireu, gdje je ostao sve dok kralj Henrik V. nije donio njegovo tijelo natrag u London i pokopao ga u grobu koju je Rikard naručio za sebe u Westminsterskoj opatiji.<ref>Joel Burden, 'How Do You Bury a Deposed King?', u Henry IV: The Establishment of the Regime, 1399–1406, ed. Gwilym Dodd and Douglas Biggs (York: York Medieval Press, 2003.), pp. 35–53.</ref>
===Pobune===
Henrik je veći dio svoje vladavine proveo braneći se protiv zavjera, pobuna i pokušaja atentata. Pobune su se nastavile tijekom prvih 10 godina Henrikove vladavine, uključujući pobunu Owaina Glyndŵra, koji se 1400. proglasio [[Princ od Walesa|princom od Walesa]], i pobune koje je predvodio Henry Percy, 1. grof od Northumberlanda, nakon 1402. Prva Percyjeva pobuna završila je bitkom kod Shrewsburyja, 1403. U toj je bitci strijelom u lice ranjen Henrikov najstariji sin, [[Henrik V., kralj Engleske|Henry od Monmoutha]] (kasnije kralj Henrik V.). Zbrinuo ga je kraljevski liječnik John Bradmore. Unatoč tomu, bitka kod Shrewsburyja bila je pobjeda rojalista. Monmouthove vojne sposobnosti pridonijele su kraljevoj pobjedi.
U posljednjoj godini Henrikove vladavine, pobune su uhvatile zamaha. "Stara je bajka o živom Rikardu oživjela", napominje jedan zapis, "a poslanici iz Škotske obišli su sela u Engleskoj, u posljednjoj godini Henrikove vladavine, izjavivši da Rikard prebiva na škotskom dvoru, čekajući samo signal od svojih prijatelja, da se pojavi u [[London]]u i povrati prijestolje."
Pronađen je prikladan prevarant, a stari je Rikardov konjušar u gradu proširio vijest da je njegov gospodar živ u Škotskoj. "Southwark je bio potaknut na pobunu", a sir Elias Lyvet (Levett) i njegov suradnik Thomas Clark obećali su škotsku pomoć u provedbi ustanka. U konačnici se pobuna srušila. Lyvet je pušten, a Clark bačen u [[Londonski Tower|Toranj]].<ref>{{cite book|url=https://books.google.com/?id=oqMuAAAAMAAJ&pg=PA235&lpg=PA235&dq=lyvet+king#PPA233,M1 |title=The Book of the Princes of Wales, Heirs to the Crown of England, Dr. John Doran, London, Richard Bentley, New Burlington Street, Publisher in Ordinary to Her Majesty, 1860 |accessdate=17 August 2012|year=1860}}</ref>
===Vanjski odnosi===
Početkom svoje vladavine, Henrik je bio domaćin [[Manuel II. Paleolog|Manuela II. Paleologa]], jedinog bizantskog cara koji je ikada posjetio Englesku, od prosinca 1400. do siječnja 1401. u palači Eltham, s viteškim igrama u njegovu čast. Henrik je također poslao novčanu potporu Manuelu nakon odlaska, kako bi mu pomogao protiv Osmanskog carstva.<ref>G. Dennis, ''The Letters of Manuel II Palaeologus'' (Washington DC, 1977) Letter 38.</ref>
Godine 1406. engleski su gusari zarobili budućeg [[Jakov I., kralj Škotske|Jakova I. Škotskoga]], u dobi od jedanaest godina, uz obalu Flamborough Heada dok je plovio prema Francuskoj.<ref>E W M Balfour-Melville, ''James I King of Scots'', London 1936</ref> Jakov je predan Henriku IV. i ostao je zarobljenik do kraja Henrikove vladavine.
===Konačna bolest i smrt===
Kasnije godine Henrikove vladavine obilježene su ozbiljnim zdravstvenim problemima. Imao je izobličujuću kožnu bolest i, još ozbiljnije, pretrpio je akutne napade neke teške bolesti u lipnju 1405. godine, travnju 1406., lipnju 1408., tijekom zime 1408.–1409.; u prosincu 1412., i napokon kobna borba u ožujku 1413. Henrik je 1410. osigurao svom kraljevskom kirurgu Thomasu Morstedeu rentu od 40 funti {{abbr|p.a.|per annum}}, što je potvrdio Henrik V. odmah po nasljeđivanju prijestolja. To je bilo učinjeno da Morstedea "nitko drugi ne bi zadržao". <ref>{{Cite book|title=Cutting Edge: Early History of the Surgeons of London|last=Beck|first=Theodore|publisher=Lund Humphries Publishers Ltd|year=1974|isbn=978-0853313663|location=|pages=57}}</ref> Povjesničari medicine dugo raspravljaju o prirodi ove nevolje ili nevolja. Kožna bolest mogla je biti guba (što u XV. stoljeću nije nužno značilo potpuno istu stvar kao i u modernoj medicini), možda psorijaza ili neka druga bolest. Akutni napadi dobili su širok raspon objašnjenja, od epilepsije do nekog oblika kardiovaskularne bolesti.<ref>Peter McNiven, "The Problem of Henry IV's Health, 1405–1413", ''English Historical Review'', 100 (1985), pp. 747–772</ref> Neki srednjovjekovni pisci smatrali su da ga je pogodila guba kao kazna zbog njegova postupanja s Richardom le Scropeom, nadbiskupom Yorka, koji je pogubljen u lipnju 1405. po Henrikovom nalogu nakon neuspjelog puča.<ref>Swanson ''Religion and Devotion'' p. 298</ref>
Prema Holinshedu predviđalo se da će Henrik umrijeti u [[Jeruzalem]]u, a [[Shakespeare]]ova predstava ponavlja to proročanstvo. Henrik je to shvatio kao da će umrijeti na križarskom pohodu. U stvarnosti, umro je u jeruzalemskom domu u opatovoj kući Westminsterske opatije, 20. ožujka 1413. za vrijeme zasjedanja Parlamenta.{{sfn|Brown|Summerson|2010}} Njegov izvršitelj oporuke, Thomas Langley, bio je uz njega.
===Pokop===
[[File:Canterbury Cathedral 26.jpg|thumb|left|Henrik IV. i Ivana Navarska, detalj, [[Katedrala u Canterburyju]]]]
[[File:King Henry IV from NPG (2).jpg|thumb|upright|Slika Henrika IV. iz XVI. stoljeća, Nacionalna portrertna galerija, London]] Unatoč primjeru većine njegovih bližih prethodnika, Henrik i njegova druga supruga Ivana Navarska, nisu sahranjeni u Westminsterskoj opatiji, nego u katedrali u Canterburyju, na sjevernoj strani kapele Presv. Trojstva, i neposredno uz svetište sv. [[Toma Becket|Thomasa Becketta]]. Beckettov kult tada je i dalje rastao, o čemu svjedoče monaški izvještaji i u književnim djelima poput [[Canterburyjske priče]], a Henrik mu se činio posebno odanim ili barem želio biti povezan s njim. O razlozi njegova pokopa u Canterburyju može se raspravljati, ali vrlo je vjerojatno da se Henrik namjerno povezao sa svetim mučenikom iz razloga političke svrsishodnosti, naime, legitimizacijom svoje dinastije nakon što je prijestolje preuzeo od Rikarda II.<ref>Christopher Wilson, 'The Tomb of Henry IV and the Holy Oil of St Thomas of Canterbury', u ''Medieval Architecture and its Intellectual Context'', izd. Eric Fernie and Paul Crossley (London: The Hambledon Press, 1990.), str. 181–190.</ref> Značajno je da je prilikom krunidbe bio pomazan svetim uljem koje je Bl. Djevica Marija navodno dala Beckettu neposredno prije smrti 1170. godine;<ref>Thomas Walsingham, ''The St Albans Chronicle: The Chronica Maiora of Thomas Walsingham, Volume II, 1394–1422'', izd. i prev. John Taylor et al. (Oxford: Clarendon Press, 2011.), str. 237.</ref><ref>'Pope John XXII to King Edward II of England, 2 June 1318', ''English Coronation Records'', ed. L.G.W. Legg (London: Archibald Constable & Co. Ltd., 1901.), pp. 73–75.</ref> ovo je ulje bilo smješteno u poseban zlatni spremnik u obliku orla. Prema jednoj verziji priče, ulje je tada prešlo Henrikovu djedu po majci, [[Henry od Grosmonta, 1. vojvoda od Lancastera|Henryju od Grosmonta, 1. vojvodi od Lancastera]].<ref>Thomas Walsingham, ''The St Albans Chronicle: The Chronica Maiora of Thomas Walsingham, Volume II, 1394–1422'', ed. and trans. John Taylor et al. (Oxford: Clarendon Press, 2011), pp. 237–241.</ref>
Dokaz Henrikove namjerne povezanosti s Becketom djelomično leži u strukturi same grobnice. Na drvenoj ploči na zapadnom kraju njegove grobnice nalazi se slika Becketovog mučeništva, a drveni natkrov iznad grobnice oslikan je Henrikovim osobnim motom, "Soverayne", naizmjence okrunjenim zlatnim orlovima.<ref>Christopher Wilson, 'The Tomb of Henry IV and the Holy Oil of St Thomas of Canterbury', u ''Medieval Architecture and its Intellectual Context'', ed. Eric Fernie and Paul Crossley (London: The Hambledon Press, 1990), pp. 186–189.</ref> Prisutnost takvih motiva orlova upućuje izravno na Henrikovo krunidbeno ulje i njegovu ideološku povezanost s Becketom. Nešto nakon Henrikove smrti sagrađena je impozantna grobnica za njega i njegovu kraljicu, koju je vjerojatno naručila i platila sama kraljica Ivana.<ref>Christopher Wilson, 'The Medieval Monuments', u ''A History of Canterbury Cathedral'', ed. Patrick Collinson et al. (Oxford: OUP, 1995), pp. 451–510</ref> Iznad sanduka na grobnici nalaze se detaljni alabastreni likovi Henrika i Joan, okrunjeni i obučeni u njihove svečane odore. Henrikovo je tijelo očigledno dobro balzamirano, kao što je utvrđeno prigodom ekshumacije 1832. godine, što je omogućilo povjesničarima da s razumnom sigurnošću potvrde da likovi predstavljaju precizan portret.<ref>C. Eveleigh Woodruff and William Danks, ''Memorials of the Cathedral and Priory of Christ in Canterbury'' (New York: E.P. Dutton & Co., 1912), pp. 192–194.</ref><ref>{{cite journal |author=Antiquary |date=10 May 1902 |title=Exhumation of Henry IV |journal=Notes and Queries |series=9th series |volume=9 |issue=228 |p=369 |doi=10.1093/nq/s9-IX.228.369c }}</ref>
==Naslovi i grb==
===Naslovi===
* oslovljavan kao grof od Derbyja (1377.–1397.)<ref>{{cite web |title=Henry IV {{!}} Biography, Accomplishments, & Facts |url=https://www.britannica.com/biography/Henry-IV-king-of-England |website=Encyclopedia Britannica |accessdate=7 November 2019 |language=en}}</ref>
* grof od Northamptona i grof od Hereforda (22. prosinca 1384. – 30. rujna 1399.){{sfn|Complete Peerage|1926|p=477}}
* vojvoda od Hereforda (29. rujna 1397. – 30. rujna 1399.){{sfn|Complete Peerage|1926|p=477}}
* vojvoda od Lancastera (3. veljače – 30. rujna 1399.){{sfn|Complete Peerage|1926|p=477}}
* engleski kralj (30. rujna 1399. – 20. ožujka 1413.)
===Grbovi===
Do očeve smrti 1399., Henrik je nosio kraljevski grb s razlikom grede s pet hermelinskih krakova. Nakon očeve smrti, razlika se promijenila u gredu s pet krakova, razijeljnih na hermelin i francuski grb.<ref>{{cite web |author=Francois R. Velde |url=http://www.heraldica.org/topics/britain/cadency.htm |title=Marks of Cadency in the British Royal Family |publisher=Heraldica.org |accessdate=17 August 2012}}</ref> Nakon stupanja na prijestolje, Henrik je ažurirao grb kraljevstva kako bi se poklapao s promjenom u Francuskoj - od polja ispunjenog ljiljanima na tri ljiljana.
<center>
<gallery perrow=4 widths="200px" heights="200px" >>
File:Coat of Arms of Henry IV of England (1399-1413).svg|Henrikov kraljevski grb sa starim francuskim grbom
File:Coat of Arms of Henry IV & V of England (1413-1422).svg|Kraljevski grb
</gallery>
</center>
==
{{ahnentafel top|width=100%}}
<center>{{ahnentafel-compact5
|style=font-size: 90%; line-height: 110%;
|border=1
|boxstyle=padding-top: 0; padding-bottom: 0;
|boxstyle_1=background-color: #fcc;
|boxstyle_2=background-color: #fb9;
|boxstyle_3=background-color: #ffc;
|boxstyle_4=background-color: #bfc;
|boxstyle_5=background-color: #9fe;
|1= 1. '''Henrik IV., kralj Engleske'''
|2= 2. [[John od Gaunta, 1. vojvoda od Lancastera]]
|3= 3. Blanche od Lancastera
|4= 4. [[Eduard III.]]
|5= 5. [[Filipa Hainaultska]]
|6= 6. [[Henry od Grosmonta, 1. vojvoda od Lancastera]]
|7= 7. Isabel od Beaumonta
|8= 8. [[Eduard II.]]
|9= 9. [[Izabela Francuska (1292.-1358.)|Izabela Francuska]]
|10= 10. Vilim od Hainaulta
|11= 11. Ivana od Valoisa
|12= 12. Henry, 3. grof od Lancastera
|13= 13. Maud Chaworth
|14= 14. Henry de Beaumont, 4. grof od Buchana
|15= 15. Alice Comyn
}}</center>
{{Ahnentafel bottom}}
==Ženidbe i potomstvo==
===Prva ženidba: Mary de Bohun===
Datum i mjesto Henrikova prvog braka Mary de Bohun (umrla 1394.) nisu sigurni, no njezina dopusnica za brak, koju je u lipnju 1380. kupio Henrikov otac John od Gaunta, čuva se u Nacionalnom arhivu. Prihvaćeni datum ceremonije je 5. veljače 1381. godine u Maryjinoj obiteljskoj kući u Rochford Hallu, u Essexu.{{sfn|Brown|Summerson|2010}} Imali su šestero djece:
* Thomas, vojvoda od Clarencea (1387.-1421.)
* John, vojvoda od Bedforda (1389.-1435.)
* Humphrey, vojvoda od Gloucestera (1390.-1447.)
* Blanche (1392.-1409.)
* Philippa (1394.-1430.)
===Druga ženidba: Ivana Navarska===
Mary de Bohun umrla je 1394. godine, a Henrik se 7. veljače 1403. oženio Ivanom, kćeri Karla II. od Navarre, u Winchesteru. Bila je udovica Ivana IV., vojvode od Bretanje<ref>{{cite book|last=Jones|first=Michael|title=The Creation of Brittany|url=https://archive.org/details/creationbrittany00jone|url-access=limited|publisher=Hambledon Press|location=London|year=1988|isbn=090762880X|page=[https://archive.org/details/creationbrittany00jone/page/n137 123]}}</ref> s kojim je imala četiri kćeri i četiri sina; međutim, njezin je brak s engleskim kraljem bio bez djece.
===Ljubavnica===
S nepoznatom ljubavnicom, Henrik IV. imao je jedno nezakonito dijete:
* Edmund Le Boorde (1401 – nedugo prije 19. prosinca 1419.)<ref>{{cite book |last=Richardson |year=2011 |first=D. |title=Magna Carta Ancestry |volume=2 |edition=2nd |editor=Kimball G. Everingham |place=Salt Lake City |p=554 |isbn=978-1-4499-6638-6 |ref=harv }}</ref>{{sfn|Mortimer|2007|p=372}}
==Izvori==
{{Izvori|30em}}
==Literatura==
* {{cite web |last=Brown |year=2010 |last2=Summerson |first1=A. L. |first2=H. |title=Henry IV (1367–1413) |url=http://www.oxforddnb.com/view/10.1093/ref:odnb/9780198614128.001.0001/odnb-9780198614128-e-12951 |archive-url=https://archive.today/20190209163634/http://www.oxforddnb.com/view/10.1093/ref:odnb/9780198614128.001.0001/odnb-9780198614128-e-12951 |url-status=dead |archive-date=2019-02-09 |work=Oxford Dictionary of National Biography |type=online |publisher=Oxford University Press |doi=10.1093/ref:odnb/12951 |lastauthoramp=y |ref={{harvid|Brown|Summerson|2010}}}}
* {{cite book |author=Complete Peerage |year=1926 |title=The Complete Peerage |volume=VI |edition=2nd |editor=G. E. Cokayne |editor2=Vicary Gibbs |editor3=H. A. Doubleday |editor4=Duncan Warrand |editor5=Lord Howard de Walden |place=London |publisher=St Catherine Press |editorlink=George Edward Cokayne |editorlink2=Vicary Gibbs (St Albans MP) |editorlink5=Thomas Scott-Ellis, 8th Baron Howard de Walden |ref=harv }}
* {{cite book |last=Given-Wilson |date=26 April 2016 |first=Chris |title=Henry IV |series=[[English Monarchs series]] |publisher=Yale University Press |isbn=978-0-300-15419-1 |url={{Google knjige|QRd8CwAAQBAJ|plainurl=yes}} |ref=harv }}
* {{cite book |last=Mortimer |year=2007 |first=Ian |title=The Fears of Henry IV: The Life of England's Self-made King |publisher=Jonathan Cape |place=London |isbn=978-0-224-07300-4 |url={{Google knjige|d_8WAQAAIAAJ|plainurl=yes}} |ref=harv }}
* {{cite book |title=Historical Dictionary of the British Monarchy |first=Kenneth J. |last=Panton |publisher=Scarecrow Press |year=2011 |ref=harv}}
* {{cite book |last=Watson |year=1896 |first=G. W. |section=The Seize Quartiers of the Kings and Queens of England |title=The Genealogist |series=New Series |volume=12 |editor=H. W. Forsyth Harwood |publisher=William Pollard & Co. |place=Exeter |chapterurl=https://archive.org/details/genealogist1218selb/page/n251 |ref=harv}}
==Vanjske poveznice==
*[https://www.royal.uk/henry-iv Henrik IV.] na službenoj stranici britanske monarhije
*[https://www.bbc.co.uk/history/historic_figures/henry_iv_king.shtml Henrik IV.] na stranici BBC History
{{s-start}}
{{s-hou|[[Dinastija Lancaster]]|15. travnja|1367.|20. ožujka|1413.|[[Dinastija Anjou-Plantagenet|Dinastije Plantagenet]]}}
{{s-reg}}
{{s-bef|before=[[Rikard II.]]|rows=2}}
{{s-ttl|title=Engleski kralj|years=1399.–1413.}}
{{s-aft|rows=2|after=[[Henrik V., kralj Engleske|Henrik V.]]}}
|-
{{s-ttl|title=akvitanski vojvoda|years=1399.–1400.}}
{{s-reg|en}}
{{s-break}}
{{s-bef|before=[[John od Gaunta, 1. vojvoda od Lancastera|John od Gaunta]]}}
{{s-ttl|title=[[Vojvoda od Lancastera]]|years=1399.}}
{{s-aft|after=[[Henrik V., kralj Engleske|Henry od Monmoutha]]}}
{{s-break}}
{{s-vac|abeyance|last=Humphrey de Bohun}}
{{s-ttl|title=grof od Northamptona|years=1384.–1399.}}
{{s-aft|after=Anne od Gloucestera}}
{{s-break}}
{{s-off}}
{{s-break}}
{{s-bef|before=[[John od Gaunta, 1. vojvoda od Lancastera|Vojvoda od Lancastera]]}}
{{s-ttl|title=Lord visoki stjuard|years=1399.}}
{{s-aft|after=Vojvoda od Clarencea}}
{{s-end}}
{{Engleski vladari}}
{{GLAVNIRASPORED:Henrik 4, kralj Engleske}}
[[Kategorija:Engleski vladari]]
[[Kategorija:Vitezovi Reda podvezice]]
| |||