Ekopčelarstvo: razlika između inačica

}}]]Ekološki [[pčelinjak|pčelinjak]] mora biti pod stalnom kontrolom nadzorne stanice. Prije stavljanja u prodaju med treba proći razne analize. Na eko pčelinjaku zabranjeno je davati lijekove u preventivne svrhe jer postoji velika mogućnost da će se u medu i vosku naći njihove rezidue, uostalom kao i kod konvencionalnog[[konvencionalni pčelinjakapčelinjak|konvencionalni pčelinjak]].

Košnica treba biti izrađena od prirodnih materijala i obojena eko bojom, a pčelinjak dovoljno udaljen od mogućeg onećišćenja nektara (tvornica, cesta, obradivih povrąina) kako bi pčele proizvele što kvalitetniji med. Pčelinje saće koje se upotrebljavaju u eko pčelarstvu također moraju upotrebljavati ekološke satne osnove koje moraju imati potvrdu Ministarstva[[ministarstvo|ministarstva]]. Punione meda i proizvoda također bi trebale imati eko certifikat. Sve to kod eko pčelarstva stvara velik dodatni trošak što se nažalost osjeti i u konačnoj cijeni meda, ali zato potrošač može biti siguran da kupnjom takvog meda dobiva samo ono najbolje iz pčelinje košnice, a ta činjenica u pozadinu stavlja nešto veću [[cijena|cijenu]] eko meda.

Problemi u [[hrvatska|Hrvatskoj ]]nastaju zbog nedostatka pripadajućih eko satnih osnova, nedorečenog odnosno zakona o prodaji pčelinjih proizvoda odnosno zabrane prodaje meda [[pčelar|pčelarima]] iznad 1.000,00kg. a do te količine pčelari smiju prodati med samo u vlastitoj trgovini što je totalno neosnovano i prilagođeno industrijskom lobiju koji vlada ovom specifičnom granom pčelarstva. Čak ni činjenica da ne postoje specijalizirane punionice eko [[med|meda]] u RH taj [[zakon|zakon]] nije stavila izvan upotrebe? Čemu takvi zakoni kad znamo da prije prodaje med prolazi rigorozne kontrole daleko veće i nezamislive u drugim granama poljoprivrede? Može li tona meda koja se prodaje u prostoriama pčelara biti drugačija od ostatka proizvodnje koju je pčelar prisiljen prodati punionicama?