Alojzije Stepinac: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Ceha (razgovor | doprinosi)
Dodano u kategorije
Oznake: mobilni uređaj m.wiki napredni alati
Nema sažetka uređivanja
Redak 51:
Alojzije Viktor Stepinac rodio se kao peto od osmero [[djeca|djece]] Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare. Josip je već imao četvero preživjele djece iz svoga prvog braka s mladom udovicom, koja je umrla ubrzo nakon rođenja posljednjeg djeteta. Josip je bio napredan poljoprivrednik, koji je svu zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Bio je član velike [[obitelj]]i koja je do godine [[1878]]. živjela kao zadruga u Brezariću, zapadno od [[Zagreb]]a.
 
Alojzije je završio četiri razreda u mjesnoj osnovnoj [[škola|školi]], nakon čegaječega je [[1909]]. poslan u [[Zagreb]] u [[Klasična gimnazija u Zagrebu|Klasičnu gimnaziju]]<ref>Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007. {{ISBN|978-953-95772-0-7}}</ref> kao učenik koji plaća školovanje. Maturirao je [[1916]]., a nekoliko dana nakon toga, upravo uoči 18. rođendana, pozvan je u [[Austro-ugarska vojska|austrougarsku vojsku]], te je [[29. lipnja]] stupio u 96. Karlovačku pukovniju i otišao na šestomjesečnu obuku u [[Rijeka|Rijeku]]. U vojsci nije podnosio da se pred njim psuje - to ga je zaokupljalo cijelog života - a nedjeljom poslije [[Euharistija|mise]], kad su drugi kadeti odlazili u javne kuće ili tražili slične zabave, on se penjao uz 561 stubu do [[Trsat|svetišta Majke Božje na Trsatu]] kako bi slušao drugu [[misa|misu]].
 
U [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom ratu]] borio se na talijanskom bojištu; u srpnju [[1918]]. ranjen je u nogu, zarobljen te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora (u [[Mestre|Mestrama]] kod [[Venecija|Venecije]], zatim u [[Ferrara|Ferrari]] i na kraju u [[Nocera|Noceri]] u [[Umbrija|Umbriji]])<ref name="Ljubo Boban">Ljubo Boban, ''Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 2'', Školska knjiga-Stvarnost, Zagreb, 1989., {{ISBN|86-03-99598-2}}, str. 339.-340.</ref>, gdje se prihvatio učenja [[talijanski jezik|talijanskog jezika]]. [[Austro-Ugarska|Austrougarsko carstvo]] se raspadalo, u [[Zagreb]]u se formiralo [[Narodno vijeće SHS|Narodno vijeće]], rađale su se nove nacionalne države, car [[Karlo IV. Austrijski|Karlo IV.]] razriješio je vojsku zakletve vjernosti, stvorena je [[Jugoslavenska legija]], koja je poslana na [[Solunska fronta|Solunsku frontu]]. Stepinac se javio kao dragovoljac u Jugoslavensku legiju, te je uz posredovanje [[Jugoslavenski odbor|Jugoslavenskog odbora]] otpušten je iz zarobljeničkog logora [[6. prosinca]] [[1918.]] godine ([[Austro-Ugarska]] je bila kapitulirala još 3. studenog 1918.) i poslan u [[Solun]] gdje je proveo [[Božić]] u karanteni. U Jugoslavenskoj legiji mu nisu priznali čin poručnika iz austrijske vojske već samo čin potporučnika .<ref name="Ljubo Boban" />
 
Solunska fronta je bila probijena u rujnu iste godine (Bugarska i Turska su potom kapitulirale u rujnu, odnosno listopadu 1918.) i borbe su u vrijeme Stepinčevog dolaska u Solun već bile okončane: Jugoslavenska legija je trebalo pripomoći konsolidiranju stanja na širokom balkanskom području. Stepinac je nakon premještanja iz Soluna u [[Vranje]], [[Gnjilane]] i [[Priština|Prištinu]] demobiliziran te se u [[proljeće]] [[1919]]. godine vratio kući u časničkom činu [[Poručnik|potporučnika]] redovne vojske; [[1920.]] godine će biti promaknut u čin pričuvnog [[poručnik]]a.<ref name="Ljubo Boban" />
 
=== Studiji i prosidba ===
Redak 62:
Godine [[1922.]] u [[Brno|Brnu]] na međunarodnom skupu katoličke mladeži s još 1500 drugih mladih [[Hrvati|Hrvata]] nosio je veliku [[Hrvatska zastava|hrvatsku zastavu]] na čelu hrvatske skupine, gdje je stekao i nekoliko doživotnih prijatelja. U to vrijeme mu je otac rekao kako mu je vrijeme da se ženi, te je i znatan posjed u Kamenarevu prenio na Alojzija, kako bi imao dom za buduću nevjestu.
 
Alojzije se odlučio udvarati Mariji Horvat, kćerki svog učitelja iz osnovne škole. Udvaranje se obavilo [[pošta|poštom]] i oni su razmijenili mnogo pisama. S vremenom je Stepinac pisao sve rjeđe i sa sve manje interesa. Marija mu je vratila [[prsten (nakit)|prsten]], a Stepinac je nije ni pokušavao navesti da se predomisli. Vratio joj je njezina pisma i zamolio je da uništi njegova, poželivšipoželjevši joj svako dobro u budućem životu.
 
=== Svećenički poziv ===
Stepinac je i dalje bio bez određenih nakana, neodlučan što bi učinio u životu. Njegov bivši razrednik u gimnaziji, velečasni Josip Lončarić, rano ga je uočio kao neobičnog dječaka i mogućeg budućeg [[svećenik]]a. Godine [[1924]]. pisao mu je i natuknuo, ne izravno nego u prikrivenoj prispodobi, da svrha njegova života leži u svećeničkom pozivu.
 
I dalje pun sumnja, Stepinac je otputovao u [[Đakovo]] na zbor Orlova, jednog od društava [[Hrvatski katolički pokret|Hrvatskog katoličkog pokreta]]. Tu se upoznao s [[Franjo Šeper|Franjom Šeperom]] (budućim kardinalom), mladićem koji je upravo maturirao i spremao se poći u jedno [[rim]]sko sjemenište. Stepinac mu je povjerio kako i sam razmišlja o svećenićkomsvećeničkom pozivu i kako želi poći u [[Innsbruck]], gdje je studirao njegov stric, kanonik [[Matija Stepinac]], i gdje su se predavanja držala na [[njemački jezik|njemačkom jeziku]]. Nije želio nastaviti studij u [[Zagreb]]u, koji je bio pun njegovih starih prijatelja i gdje bi mu teško bilo učiti na miru.
 
Ponovno je posjetio Lončarića i rekao mu kako je napokon nakanio stupiti u sjemenište, samo što se nije mogao odlučiti kamo bi pošao. Lončarić ga je uputio da pođe u [[Rim]] na Gregorijansko sveučilište kod [[isusovci|isusovaca]]. Otac mu je bio bogat i mogao je plaćati pristojbe i njegovo uzdržavanje, pa je Stepinac prihvatio sugestiju. Stoga je Lončarić napisao sjajnu preporuku za rektora, a činjenica da je Matija Stepinac bio njegov stric pomogla mu je da bude primljen. Napokon je u listopadu [[1924]]. u svojoj 26. godini krenuo u [[Rim]].
 
== Od svećenika do nadbiskupa (1924.-1941.) ==
U [[Rim]]u je na [[Papinsko sveučilište Gregoriana|Gregorijanskom sveučilištu]] Stepinac sedam godina studirao [[teologija|teologiju]]. Zaređen je ujesenu jesen [[1930]]. u [[crkva|crkvi]] svetog Petra Kanizija, a [[mlada misa|mladu je misu]] služio u crkvi [[Bazilika sv. Marije Velike|Santa Maria Maggiore]] na blagdan [[Svi sveti|Svih svetih]]. U srpnju iduće godine položio je posljednje ispite, stekao naslov doktora [[teologija|teologije]] i vratio se u zavičaj.
 
Stepinac je odmah želio prionuti poslu [[župnik]]a, te je podnio molbu da mu se dodijeli [[župa]]. Međutim je [[Antun Bauer|nadbiskup Bauer]] odlučio dovesti ga u Zagreb u svoju [[kurija|kuriju]] te ga je imenovao [[ceremonijar]]om, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. Stepinac je nagovarao nadbiskupa Bauera da u Zagrebu osnuje [[Caritas]]. Nadbiskup je okružnicom od [[25. studenog]] [[1931]]. osnovao ustanovu [[Caritas]] na području [[zagrebačka biskupija|zagrebačke biskupije]] s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac; on se prihvatio posla s oduševljenjem. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog [[Caritas]]a bilo je otvaranje [[pučka kuhinja|pučkih kuhinja]] i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga.
Redak 83:
Stepinac je tada uzeo geslo ''In Te, Domine, speravi'' (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon posvećenja i odlaska u [[Beograd]] da položi prisegu kralju, u svom dnevniku je napisao: ''Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, [[Srbija]] bi za 20 godina bila katolička.'' Ta će rečenica dvadesetak godina kasnije biti korištena kao argument o njegovoj uključenosti u ratne zločine protiv [[Srbija|Srba]].
 
Nakon što je preuzeo upravljanje nadbiskupiojomnadbiskupijom, Stepinac radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a zbog strogosti i naglašenog interesa za socijalna pitanja među nekim svećenicima nazivan je [[boljševizam|boljševičkim]] nadbiskupom.
 
Nakon smrti nadbiskupa Bauera [[7. prosinca]] [[1937]]. Stepinac je ponio puni naslov položaja na kojem je ''de facto'' već bio.
Redak 91:
Svećenik Juraj Lahner proučavao je stare spise [[Hrvatski sabor|Hrvatskog sabora]] i otkrio da postoji zavjet, što ga je Hrvatski sabor još [[1739]]. godine učinio [[Bog]]u, a još nije bio izvršen. Tada je harala [[kuga]], pa je na Hrvatskom saboru u [[Varaždin]]u, u prosincu 1739. odlučeno je, da se u [[Ludbreg]]u izgradi kapela, ako [[Bog|Svevišnji]] zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Izabran je Ludbreg, jer se u njemu dogodilo euharistijsko čudo [[1411]]. godine i u njemu se čuva [[relikvija Krvi Kristove iz Ludbrega|relikvija Krvi Kristove]]. Stepinac je odlučio biti pokrovitelj izvršenja tog dva stoljeća starog zavjeta, te je [[1940]]. godine objavio je poziv hrvatskom narodu da se tijekom proslave 1300. godišnjice [[kršćanstvo|kršćanstva]] u [[Hrvati|Hrvat]]a izvrši zavjet Hrvatskog sabora i izgradi kapela. Zbog teških prilika narednih desetljeća, zavjet je izvršen tek [[1996]]. godine.
 
Kao nadbiskup, javno je zauzimao stavove o mnogim društvenim i političkim pitanjima, te je tako nešto prije objave enciklike "[[Mit brennender Sorge]]" istupio protiv rasističkih politika nacizma.<ref>{{Citiranje weba|url=http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=121100|title=NADBISKUP STEPINAC I NACIONALSOCIJALIZAM U SVJETLU IZVJEŠĆA GESTAPOA|author=Frano Glavina|date=Prosinac 1997.|work=|language=|publisher=Croatica Christiana periodica, Vol.21 No.40|accessdate=}}</ref>
 
== Razdoblje NDH (1941-1945.) ==
Redak 112:
Idila nije dugo trajala, jer je već [[14. svibnja]] Stepinac poslao [[poglavnik]]u prosvjedno pismo: »Ovaj čas primio sam vijest, da su [[ustaše]] u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti.« ''(Krišto 2, dokument br. 15, str. 39–40)'' ''(''Vidjeti ''[[Katolička crkva u NDH#Prosvjedi zbog progona i pogroma|Katolička crkva u NDH - Prosvjedi zbog progona i pogroma]], te članak [[Srbi u NDH]].)''
 
Dana [[22. svibnja]] Stepinac je prosvjedovao protiv odredbe da svi [[Židovi]] moraju nositi židovski znak. U pismu upućenom ministru unutrašnjih poslova [[Andrija Artuković|Andriji Artukoviću]] piše: „Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. (…) Današnje društveno uređenje i opći moralni pojmovi koji vladaju ne udaraju žig sramote ni na robijaše koji su pušteni iz tamnice (…) Nisu obilježeni vidljivim znakom ni konkubinarci, ni poznati preljubnici, pa ni same javne bludnice.« ''(Krišto, 2, dok. br. 30, str. 50–51)'' Da bi odobrovoljio vlasti predložio je, da se od [[Židovi|Židova]] zahtijeva da kupe znak bez obaveze da ga nose, nadoknađujući tako državi troškove izrade. (Međutim, ima u tom pismu i dijelova, koji Stepincu ne idu u prilog. Takve su dijelove onda oni, koji Stepinca osuđuju trgali iz cjeline i tako izopačavali. A neki su pak Stepinčevi branitelji te dijelove izostavljali, što Krišto spominje u fusnoti uz dokument. Pogledajte [[Stepinac i Židovi#Dopis Andriji Artukoviću 22. svibnja 1941|šire o tom dopisu u članku "Stepinac i Židovi"]].)
 
Povodom upućivanja "nearijevaca" u koncentracijske logore, Stepinac je [[21. srpnja]] [[1941]]. poslao [[poglavnik]]u [[Ante Pavelić|Paveliću]] dopis, koji je u [[historiografija|historiografiji]], [[publicistika|publicistici]] i propagandi izazvao brojne kontroverze. ''Vidi o tome: [[Stepinac i Židovi#Dopis Anti Paveliću 21. srpnja 1941.|Dopis Anti Paveliću 21. srpnja 1941.]]
Redak 141:
 
#»Da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine.« Stepinac: mi nismo »bilo čija politička trublja«. Uvijek naglašavamo principe vječnoga zakona Božjega, ali ne možemo nikoga prisiliti da ih vrši. »Zato ne možemo odgovarati ni za koju tu usijanu glavu u svećeničkim redovima.« Nije Crkva ta, koja je huškala na rati, niti »stvarala u dušama nezadovoljstvo i podivljalost, koja je urodila tako žalosnim posljedicama«. Ova opaska upućena je na »stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina«, što se svakako odnosi na [[Srbi|Srbe]], a također možda i na [[Židovi|Židove]].
#Druga vrst optužbi su za filokomunizam. [[Katolička Crkva]] odlučno odbacuje komunistički sustav, iako smatra da socijalne reforme i pravednija razdioba dobara jesu potrebne. Crkva ne može priznati sustav, koji bi htio seljaku oduzeti njegovu zemlju, privatniku poštenom trudom stečenu imovinu, koji negira [[obitelj]] i koji bi htio negirati osobnoga [[Bog]]a i svesti ispovijedanje vjere u četiri zida. »A možda bi ti isti, koji nam stavljaju taj prigovor, bolje učinili, da pokucaju na vrata vlastite savjesti i da se upitaju, nisu li mnogi, koji se skrivaju po [[šuma]]ma, otišli onamo ne iz kakvog uvjerenja o istinitosti komunizma, nego često puta iz očaja radi nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca, koji su mislili da mogu raditi što ih volja, i da za njih ne postoji zakon ni ljudski ni Božji.«
#Optužuju nas također da smo pristaše [[rasizam|rasizma]]; Crkva je međutim svoj stav o tome odavno izrekla. :»Katolička Crkva ne pozna [[rasa]] koje gospoduju, i rasa koje robuju. [[Katolička Crkva]] pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom (...) Sistem strijeljanja stotine talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem, koji nikad nije urodio dobrim plodom.« (objavljeno u ''Stepinac mu je ime'', str. 45–50 ova propovijed nije bila tiskana, jer su ustaške vlasti to zabranile.)
 
Redak 147:
 
=== Spašavanje srpske djece ===
U nizu djela koja glorificiraju Stepinca, navodi se da je on organizirao zbrinjavanja srpske djece koje su se našle nezaštićenom nakon [[Bitka na Kozari|Bitke na Kozari]]. Makar kritičari naglašavaju da je izvorni začetnik i glavni voditelj te akcije bila [[Diana Budisavljević]] - koja u svojem ''Dnevniku'' spominje, da se Stepinac prvo opravdavao da ne može ništa učiniti, a zatim davao velika obećanja koja nije ostvario ''(Dnevnik Diane Budisavljević, str. 54 i 55.)'', da bi tek od siječnja [[1943]]. pružio podršku njenoj udruzi „Dječja akcija“ u spašavanju novih grupa djece i brizi o njima ''(str. 117 i d.)''. - povjesničari okupljeni na Znanstvenom skupu Znanstvenog skupa „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ u priopćenju iz prosinca 2018. godine iznose ocjenu da se iz okolnosti da Stepinac nije odmah pružio podršku udruzi Diane Budisavljević, ne smije zaključivati da on nije htio pomoći djeci s Kozare: "Caritas i prije formalne uspostave NDH već skrbi za oko 2000 siromašne i gladne djece i stvara mrežu privremenih udomitelja. Niz je iskaza župnika i načelnika općina da ljudi jedva preživljavaju te da im partizanski upadi i pljačkaški pohodi onemogućuju prehranu. U tim uvjetima bl. Alojzije Stepinac veže Caritas za državnu Zakladu 'Pomoć', koja skrbi o velikom broju izbjeglica i prognanika s područja NDH (njih 200 000) te organizira i prihvat izbjegličke djece... Dijana Budisavljevic, rođ. Obexer i Marko Vidaković osnivaju organizaciju pod nazivom 'Dječja akcija' s ciljem zbrinjavanja pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja. Partnera u ovom humanitarnom pothvatu vide i pronalaze u liku bl. Alojzija Stepinca koji ih prima i nakon intenzivnog promišljanja vrlo mudro organizacijski veže uz Caritas. Službene ustaške vlasti nisu imale namjeru financirati 'Dječju zakladu', s obzirom na njezin status privatne inicijative. Katolička Crkva ovu organizaciju stavlja pod svoju zaštitu, pronalazi mehanizme financiranja cijelog humanitarnog pothvata i mnogim pokušajima, suradnjom s Crvenim križom Hrvatske, ali i Srbije, upornošću i kršćanskom uljudbom, organizira prihvat za oko ukupno 25 000 djece. U sklopu tih aktivnosti i 'Dječja akcija' i Caritas koriste se već uhodanim modelom kolonizacije djece, ne čineći razlike u vjeroispovijesti i s ciljem da najveći dječji izbjeglički val bude saniran sa što manje žrtava... Djeca su najvećim dijelom na skrbi u privatnim kućama, oko trećina njih vraćena je roditeljima ili obiteljima, a dio izbjegličke i prognaničke djece koji je ostao u dječjim domovima, zbrinjavan je i nakon 1946. na teret Caritasa. Pojedinci, svećenici, časne sestre, osoblje dječjih prihvatilišta, djelatnici Crvenoga križa Hrvatske, djelatnici Ministarstva udružbe NDH jedinstveni su u ideji pokušaja spašavanja, unatoč vrlo teškim općim prilikama kao i činjenici da su djeca bila iznimno bolesna i pothranjena. Bl. Alojzije Stepinac i Dijana Budisavljević brinuli su, uz pomoć povjerenika na terenu, i o preciznom evidentiranju i osiguravanju identiteta izbjegle djece na pouzdan način, kako bi ih prestankom ratnih zbivanja roditelji ili obitelj mogli pronaći. Kada OZNA u svibnju 1945. otima kartoteku s tim podacima Dijani Budisavljević, ona podatke o djeci traži i dobiva u zagrebačkoj nadbiskupiji."<ref>{{Citiranje weba|url=https://ika.hkm.hr/dokumenti/zbrinjavanje-kozaracke-djece-i-djecje-prihvatiliste-u-sisku-1942-1943/|title=„Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“, Priopćenje sa znanstvenog skupa održanog u Velikom kaptolu u Sisku 30. studenoga 2018.|author=|date=1. prosinca 2018.|work=https://ika.hkm.hr/|language=|publisher=IKA|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref> Dr. [[Julije Budisavljević]], Srbin, bio je spreman svjedočiti u korist Stepinca pred komunističkim sudom, ali mu to nije omogućeno. ''(Dnevnik Diane Budisavljević, str. 164)''
 
Voditelj dobrotvorne udruge "Ujedinjeni jugoslavenski front" [[Marko Vidaković]] svjedoči o suradnji s Dianom Budisavljević i Alojzijem Stepince ovim riječima: ».... otišao sam gđi Dijani Budisavljević, ženi profesora dr. Julija Budisavljevića, sa prijedlogom o osnivanju jedne ‘Dječje akcije’ pod svakim uvjetom, što je i učinjeno. Akcija je osnovana, ali bez ikakovih sredstava, tek uz pomoć gradskog stanovništva koje je donašalo sitne pomoći, ili je preuzimalo po neko dijete k sebi, na svoju brigu i odgoj. Brzo smo uvidjeli da ovako nećemo moći naprijed pa sam predložio gđi Budisavljević da pođemo samom nadbiskupu dr. Stepincu, da mu stvar razložimo i zamolimo za pomoć. Nadbiskup nas je odmah primio i prihvatio naš prijedlog, uvrstivši tu akciju u ‘Caritas nadbiskupije Zagrebačke’ s time, da je ‘Dječja akcija’ slobodna u svom djelovanju, no u provedbi svoje pomoći surađivat će s ‘Caritasom’, zato, jer ova ‘Dječja akcija’ nije imala dozvolu rada od same vlasti... kako se vidi, ‘Dječja akcija’ bila je brojem vrlo mala, jer su se kasnije odijelila još dva člana u drugu, iste vrste akciju, ali u času kad je nadbiskup dr. Stepinac pružio svoju pomoć, i kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla. Od 7000 registrirane djece u ‘Caritasu’, 2500 u ‘Dječjoj akciji’ i 133 djeteta sa 73 matere justificiranih očeva (vidi popis 4) sve samo s 4 promila smrtnih slučajeva, uz povratak zdrave djece roditeljima nakon rata, može se smatrati akcija ‘Caritasa’ i ‘Dječja akcija’ potpuno uspjelom... Ja sam kao rukovodioc ‘Dječje akcije’ bio vrlo blizu nadbiskupu dr. Stepincu, dolazeći k njemu po 2-3 puta na tjedan, tražeći od njega pomoć. On me je ovlastio, da svugda gdjegod dolazim za pomoć našoj djeci, mogu reći da sam došao u njegovo ime.... Pošto priliv djece sa terena nije prestajao, ukazala se potreba da se djeca privremeno koloniziraju. U dogovoru s nama dr. Stepinac je odredio da se to provede putem ovdašnjih sela, dakle kod seljaka, pošto je to bilo najzdravije za seljačku djecu. Tu zadaću je dobio ‘Caritas’, i za kratko vrijeme sva naša djeca su bila kolonizirana na selu, predhodno obučena i predana na brigu seljacima. Seljaci su ih rado primali, jer i malo dijete je na selu radna snaga, a ostaje u ovom slučaju i nadalje u urođenom ambijentu, što je pokazalo da je najbolje već s obzirom na 4 promila smrtnosti. Sva ta djeca, pošto su bila kod nas i u ‘Caritasu’ registrirana, vraćena su svojim roditeljima nakon povrataka iz Njemačke ili logora. Kako smo stajali u vezi s predstavništvom Švicarskog Crvenog Križa u Zagrebu dir. Schmidlinom, dobijali smo za našu djecu velike količine hrane i vitamina. A što je najinteresantnije , ustanovila se između nas i ovoga predstavništva tzv. ‘Kumovska akcija’, koja se sastojala u tome, da je neki Švicarac uzeo pod svoje nekoje naše dijete. Naravno, da su mnogi ljudi pitali, otkuda da baš mi imamo tako veliku mogućnost u zbrinjavanju ove djece. Ta mogućnost je nastala samo suradnjom nadbiskupa dr. Stepinca... Kad god sam došao dr. Stepincu, njegov sluga, Pero, odmah me je pripustio k njemu, bez čekanja. Jer bilo je vrlo mnogo kratkih, ali vrlo važnih intervencija, pošto se radilo o mnogim životima i egzistenciji pojedinaca.«<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.glas-koncila.hr/ponos-katolicke-crkve-hrvata-nadbiskup-pomogao-spasavanju-9633-djece/|title=PONOS KATOLIČKE CRKVE U HRVATA Kako je nadbiskup pomogao u spašavanju 9633 djece|author=Stipan Bunjevac|date=23. studenog 2017.|work=|language=|publisher=Glas Koncila|accessdate=13. listopada 2019.}}</ref>
 
=== Vlasti NDH protiv Kaptola i Stepinca ===
Redak 155:
 
Ustaški tajni agenti držali su na oku crkvene veledostojnike i bili nezadovoljni njihovim držanjem. Izvještaj [[Ustaška nadzorna služba|Ustaške nadzorne službe]] od [[1. prosinca]] [[1943]]. navodi:
:»Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…) Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.« Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i »poznati govor nadbiskupa Stepinca«, tj. propovijed od 31. listopada 1943. ''(Krišto 2, dokument br 319, str. 328–341)''
 
==== Pripreme za uhićenja Stepinca 1942. godine ====
Redak 165:
=== Prosvjed zbog angloameričkog bombardiranja hrvatskih gradova ===
Stepinac je osudio [[Saveznici u Drugom svjetskom ratu|savezničko]] bombardiranje hrvatskog kopna [[1944]]., gdje su [[Treći Reich|njemačke]] snage imale jaka uporišta. U pismu upućenom britanskom veleposlaniku pri [[Sveta stolica|Svetoj stolici]] [[7. ožujka]] [[1944]]. navodi:
:»Bez pretjerivanja može se kazati, da nijedan narod za vrijeme ovoga rata nije tako nemilosrdno pogođen kao nesretni hrvatski narod. Pod pokroviteljstvom i po željama stanovitih velikih sila, u zemlji se bore svi protiv sviju. (…) Kroz stoljeća mi smo bili posljednja brana protiv azijske invazije Europe.« Razaranja koja uzrukuju anglo-američka bombardiranja mogla bi dovesti do toga, da hrvatski narod »podlegne razaralačkim elementima«, pa Stepinac upozorava »da svaka akcija ove vrste, nije drugo nego razaranje svijeta, na koji Vaša zemlja može ubuduće računati.« Poziva stoga: »Ne dozvolite, Ekselencijo, da mali narod bude kompletno razoren. Narod koji u svojoj cjelosticijelosti nije odgovoran za ovo što se sada događa na njegovom teritoriju.« ''(Krišto 2, dokument br. 331, str. 344–346. Original na francuskom, engleski prijevod u arhivi britanskog ministarstva vanjskih poslova)''
 
=== O etničkom čišćenju Hrvata od strane talijanskog okupatora ===
Redak 175:
Vidjevši da se bliži kraj njegovoj vladavini, s [[partizani]]ma na pragu [[Zagreb]]a, Pavelić se obratio Stepincu kao poglavaru Katoličke Crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu. Stepinac je takav prijedlog odbio. Piše : "''Pavelić mi nudi, da preuzmem vlast. Ni čuti o tome. To je Vaša stvar, kome ćete predati vlast, rekao sam mu. U politiku se ne miješam, nego ostajem tu, pa što bilo, da bilo''."<ref>{{Citiranje časopisa|last=Perić|first=Ratko|authorlink=|coauthors=|title=Stepinčevi interventi kod Pavelića|url=https://hrcak.srce.hr/search/?show=results&stype=1&c%5B0%5D=article_search&t%5B0%5D=stepin%C4%8Devi+interventi|date=|year=|month=|journal=Hercegovina : Časopis za kulturno i povijesno naslijeđe, No. 3, 2017.|volume=|issue=|pages=|id=|accessdate=15. veljače 2019.}}</ref>
 
U Zagreb su partizanske snage ušle [[8. svibnja]] [[1945]]. Stepinac je tražio od [[komunizam|komunističkih]] vlasti prekid progona i osvete nad ideološkim protivnicima [[Partizanski poslijeratni zločini u Zagrebu|koji je tih dana bijesniobjesnio u Zagrebu]]. Nekoliko dana nakon toga sam Stepinac je uhićen i protiv njega se vodila istraga. [[Josip Broz Tito]] u Zagrebu se [[2. lipnja]] [[1945]]. sastao s predstavnicima Kaptola. Dan kasnije Stepinac je pušten. Nakon toga su odnosi Crkve i novih vlasti [[Demokratska federativna Jugoslavija|Demokratske federativne Jugoslavije]] nekoliko mjeseci bili na prvi pogled korektni.
 
Međutim [[22. rujna]] [[1945]]. hrvatski biskupi objavlili ''Pastirsko pismo o nasiljima komunističke vlasti'', o kojima se govori o 501 ubijenih i nestalih svećenika - u [[Zagrebačka nadbiskupija|Zagrebačkoj nadbiskupiji]] koja je zapravo bila manje pogođena pobijeno je 18% svećenika, u biskupijama u [[Bosna i Hercegovina|BiH]] je pobijeno pola i više svećenika - (dani su precizni podatci za one za čije se stradanje u to vrijeme sa sigurnošću znalo), te na mnoge koji se i dalje nalaze u različitim logorima, kao i drugi podatci o općenito grubom i nezakonitom postupanju prema crkvi i vjernicima.<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.nsf-journal.hr/Online-Issues/Case-Studies/id/1142/komunistiki-progoni-katolike-crkve-u-bosni-i-hercegovini-1945-1990-brsvezak-9-br-3-2008#.XJj7m1VKgdV|title=Komunistički progoni katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945.-1990.|author=Ivica Lučić|date=|work=http://www.nsf-journal.hr|language=|publisher=National Securitz and the Future, Svezak 9, br. 3, 2008.|accessdate=25. ožujka 2019.}}</ref>
Redak 193:
Naime se pokazalo da biskupi u Jugoslaviji na čelu s Alojzijem Stepincem čvrsto odbijaju nastojanja vlasti [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Titove Jugoslavije]] da odvoje katolike u Jugoslaviji od Rima: stoga se htjelo maknuti najistaknutijeg protivnika tog važnog plana komunističkih vlasti.<ref>{{Citiranje časopisa|last=Akrap|first=Gordan|authorlink=|coauthors=|title=Gordan Akrap, Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e, Udruga sv. Juraj, Glas Koncila – Laser plus, Zagreb, 2016., poglavlje »Nadbiskup Alojzije Viktor Stepinac i komunistička vlast u Jugoslaviji«|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=271412|date=|year=|month=|journal=prezentacija Daniela Patafte: Croatica Christiana periodica, Vol. 41 No. 79, 2017.|volume=|issue=|pages=|id=|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref> U Deklaraciji [[Hrvatski sabor|Hrvatskog sabora]] o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu od 14. veljače 1992. god. se cjelokupni progon Alojzija Stepinca pripisuje tome "što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca, provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu Hrvata od Rima i Vatikana".<ref>{{Citiranje weba|url=https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1992_02_9_140.html|title=Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu|author=Hrvatski sabor|date=21. veljače 1992.|work=|language=|publisher=Narodne Novine br. 9/1992|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref>
 
Vatikan je o zahtjevu jugoslavenskih komunističkih vlasti da on napusti Jugoslaviju obavijestio Stepinca, rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga [[Vatikan]] neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donesena već [[11. listopada]] iste godine. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Unatoč inzistiranjimainsistiranjima poznatih osoba srpske nacionalnosti za svjedočenje na suđenju, koja bi bila Stepincu u korist, tužitelji nisu dopustili, da takvi podatci izađu u javnost.
 
=== Zatvor i kućni pritvor ===
Redak 202:
Iz zatvora je uvjetno pušten [[5. prosinca]] [[1951.]]<ref name="Batelja2010-436" /> i prebačen u [[Krašić]], gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Bio je to jasan pomirbeni potez vlade prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu. Dani su mu tekli u čitanju, pisanju, prevođenju, [[molitva|molitvi]] i služenju misa. [[ljeto|Ljeti]] se kupao u [[rijeka|rijeci]], a uživao je i u šetnjama. Režim ga je pustio na uvjetnu slobodu, ali je zato u Krašiću uveden strogi policijski nadzor: ''Otkako je došao na izdržavanje (kazne) u sjedište rodne župe, svi su župljani živjeli pod stalnim nadzorom. Posjetitelji koji bi dolazili u Krašić bili su temeljito pregledavani jer se režim bojao da koji od njih ne nosi zasužnjenom Nadbiskupu neko pismo ili neki drugi dokument. Nisu mu se mogli približiti na uobičajen način, već bi se presvukli u krašićku narodnu nošnju ili bi se potajice, na stražarovu oku nedohvatnim vratima, probili u župnu kuću. Autobusi i vozila koja bi prolazila kroz Krašić bili su pod nadzorom i više puta su bili zaustavljani, a putnici pregledavani. Više se puta dogodilo da su takvi posjetitelji bili odvedeni u mjesnu policijsku stanicu, gdje su ih ispitivali o razlogu dolaska u Krašić te o smjeru kretanja.''<ref name="Batelja2010-436-437">Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 436-437</ref>
 
Zdravlje mu nije bilo dobro i liječnik mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. Zatvarao se zatim u ispovijedaonicuispovjedaonicu, gdje je župnik Vraneković instalirao malu električnu grijalicu i svjetlo za čitanje.
 
== Propagandne manipulacije spisom sa suđenja A. Stepincu ==
Redak 217:
 
==Smrt i pogreb==
Još [[1953.]] dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz [[Freiburg]]a, bio je dijagnosticirao Stepincu [[policitemija|policitemiju]], rijetku [[bolest]] [[krv]]i koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, a razvila se i [[tromboza]] u lijevoj nozi. Bolest se s godinama više nije mogla obuzdati i [[10. veljače]] [[1960.]] [[kardinal]] Alojzije Stepinac je preminuo, u Krašiću, svojem rodnom mjestu i mjestu svoje konfinacije. U 14 sati i 15 minuta<ref name="Batelja2010-4440">Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 440</ref> uspio je šapnuti ''fiat voluntas tua'' (budi volja tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.
 
Državne vlasti tek uz oklijevanje dopuštaju da se Nadbiskupovo tijelo pokopa u Zagrebačkoj katedrali. Režimski tisak u Zagrebu je vijest o smrti najprominentnijeg vođe Katoličke Crkve u Jugoslaviji jedva spomenuo,<ref>{{Citiranje weba|url=https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/politika/na-danasnji-dan-prije-60-godina-new-york-times-je-na-naslovnici-objavio-vijest-o-smrti-velikog-hrvata-u-hrvatskim-medijima-ni-ime-mu-nisu-stavili-1002930|title=Na današnji dan, prije 60 godina, New York Times je na naslovnici objavio vijest o smrti velikog Hrvata. U hrvatskim medijima ni ime mu nisu stavili|author=Višnja Starešina|date=10. veljače 2020.|work=|language=|publisher=Slobodna Dalmacija|accessdate=11. veljače 2020.}}</ref> ali je ona objavljena na naslovnici "New York Timesa".<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.nytimes.com/1960/02/11/archives/cardinal-stepinac-dead-at-61-was-imprisoned-by-yugoslavia-prelates.html?searchResultPosition=1|title=Cardinal Stepinac Dead at 61; Was Imprisoned by Yugoslavia; Prelate's Conviction as War Collaborationist Sparred Church-State Conflict STEPINAC IS DEAD AT THE AGE OF 61|author=|date=11. veljače 1960.|work=|language=engleski|publisher=The New York Times|accessdate=11. veljače 2020.}}</ref>
Redak 261:
 
===Osporavanja===
PredsjednikTadašnji predsjednik [[Srbija|Republike Srbije]] (i [[Četnici|četnički]] vojvoda) [[Tomislav Nikolić]] izražava krajem svibnja 2015. godine zabrinutost zbog najave da bi Katolička Crkva mogla Alojzija Stepinca ubrzo mogao proglasiti svetim: u razgovoru s kardinalom Kurtom Kochom (koji je posjetio Srbiju u svojstvu predsjednika Papinskoga vijeća za jedinstvo kršćana i razgovarao s Nikolićem o pripremama za posjet predsjednika Srbije Vatikanu planiranog za rujan 2015.), Nikolić je izrazio zabrinutost da bi takva odluka narušila sve ono što je do sada urađeno na poboljšanju odnosa između Srbije i Hrvatske.<ref>[http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/9/Politika/1932785/Nikoli%C4%87%3A+Zahvalnost+zbog+Kosova%2C+zabrinutost+zbog+Stepinca.html "Nikolić: Zahvalnost zbog Kosova, zabrinutost zbog Stepinca"], Radio televizija Srbije 28. svibnja 2015. god.</ref> Ubrzo potom (02. lipnja 2015. god.) srbijanski mediji prenose kako je [[Srpska pravoslavna Crkva]] odlučila započeti pregovore s Hrvatskom biskupskom konferencijom povodom "kontroverznog nadbiskupa Stepinca"; navodno izvori iz SPC izjavljuju medijima da je to pitanje nametnula (srbijanska) državna politika, ali barem jedan velikodostojnik SPC o Alojziju Stepincu govori: "Mi ga smatramo ustaškim zločincem jer je bio inicijator prekrštavanja pravoslavnih Srba i njih 244.000 do kraja 1943. preveo u katoličanstvo. Hrvati smatraju to dobročinstvom jer ih je spasio sigurne smrti od fašista".<ref>[http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/564117/Za-Srbe-zlocinac-za-Hrvate-idol-Cetiri-tacke-razilazenja-oko-Stepinca "Za Srbe zločinac, za Hrvate idol: Četiri tačke razilaženja oko Stepinca"], Slađana Vukašinović za "Blic", 02. lipnja 2015.</ref>
 
Srpski dužnosnici su Blaženog Alojzija Stepinca nakon njegove beatifikacije nazvali "ustaškim vikarom",<ref>[http://www.index.hr/vijesti/clanak/stepinac-je-doista-bio-ustaski-vikar-ali-hrvati-to-ne-vole-cuti/826786.aspx Vučić: Stepinac je Ustaški vikar, ali Hrvati to ne vole čuti], Index.hr, 22. lipnja 2015.</ref> a [[Aleksandar Vučić]] je u svojstvu predsjednika Vlade Republike Srbije izjavio 2016. god. da je Stepinac "bio jedan od ključnih ideologa najgore nacističke vlasti".<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.srbijadanas.com/clanak/vucic-o-presudi-stepincu-trudim-se-da-se-suzdrzim-od-teskih-reakcija-23-07-2016|title=VUČIĆ O PRESUDI STEPINCU: Trudim se da se suzdržim od teških reakcija|author=|date=23. srpnja 2016.|work=|language=srpski|publisher=Srbija danas|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref>
 
==Poništenje presude komunističke vlasti donijete u montiranom postupku==
Redak 301:
 
==== Svijet ====
* Od [[1948.]] godine u New Yorku postoji škola "Archibishop Stepinac High School", White Plains, [[New York (savezna država)|New York]].<ref>{{eng oznaka}} [http://www.stepinac.org/RelId/605977/ISvars/default/History.htm Archibishop Stepinac High School: History] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20111009144912/http://stepinac.org/RelId/605977/ISvars/default/History.htm |date=9. listopada 2011. }} Preuzeto 5. siječnja 2012.</ref>
* Hrvatska škola Kardinal Stepinac - Chicago <ref>http://www.stjeromecroatian.org/eng/shoolcsks.html</ref>
* [[1992]] radi starački dom i njegovalište u St. Johns Parku, [[Australija]], [[Cardinal Stepinac Village]].
* Dječji centar kardinal Stepinac - [[Port-au-Prince]], [[Haiti]]
* Hrvatsko australsko društvo kardinal Alojzije Stepinac - Geelong (Australija) <ref>http://ahdgeelong.com.au/</ref>
* HrvatkaHrvatska katolička škola kardinal Stepinac - [[Toronto]], [[Kanada]] <ref>http://www.torontozupa.com/site/parish-organizations/the-croatian-catholic-school</ref>
 
=== U umjetničkim djelima ===
Redak 326:
== Zanimljivosti ==
* Stepinac je jedini crkveni velikodostojnik, koji se popeo na [[Triglav (vrh)|Triglav]], [[1936.]], dok je bio pomoćni zagrebački nadbiskup. To je obilježeno postavljanjem spomen-obilježja u crkvici na Kredarici, 300 metara ispod vrha, [[5. kolovoza]] [[2006]].<ref>[http://novine.novilist.hr/default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285F2863285F2863285A28582858285E286328A22889288C28962892288928632863285A2858285D2858285C285828632863286328582863K Alojzije Stepinac – jedini crkveni velikodostojnik na Triglavu] Članak u "Novom listu", 7. srpnja 2006. Preuzeto 5. siječnja 2012.</ref>
*Stepinčevog su brata 1943. ubili nacisti "zbog veza s partizanumapartizanima".<ref>{{Citiranje knjige|title=Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal|author=Aleksa Benigar|authorlink=|coauthors=|origdate=1993|date=|chapter=|chapterurl=|editor=|url=|format=|edition=|language=|pages=448|publisher=Glas Koncila|location=Zagreb|others=|quote=|accessdate={{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}.|isbn=|id=}}</ref>
 
== Vidi još ==
Redak 380:
* [http://croative.net/uz-blagdan-stepinceva-kardinalov-govor-na-sudu/ Croative.net] (VIDEO) Uz blagdan Stepinčeva: Kardinalov govor na sudu
* [https://jumbo.iskon.hr/dl/ff76a26f-f001-4df3-8a86-cb9faee23b78 Alojzije Sterpinac: Pisma zaručnici]
*[http://www.unicath.hr/predstavljena-knjiga-alojzije-stepinac-pillar-of-human-rights Predstavljenje knjige Esther Gitman (američka povijesničarkapovjesničarka židovskog podrijetla, koja je preživjela holokaust) “Alojzije Stepinac – Pillar of Human Rights”], Hrvatsko katoličko sveučilište, 2019.
 
{{s-start}}