Razlika između inačica stranice »Iseljavanje muslimana iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet 1862.-1867.«

bez sažetka
Godine 1862. održana je međunarodna konferencija u carigradskom predgrađu Kanlidži. Francuska i ruska vlada tu su napravile Sporazum o zajedničkom istupanju u korist Srbije. Rezultat Sporazuma je da su se muslimani iz Srbije morali iseliti što je moguće brže, što je značilo da se Srbija vjerski očisti od muslimana. Srbija je odštetu za pokretnu i nepokretnu imovinu odseljenih muslimana trebala isplatiti Turskoj. Iseljeni muslimani tražili su isplatu od srpske vlade ali ju nikad nisu dobili. Muslimani su smjeli ostati, ali su uvjeti bili ponižavajući. Prvi je bio da se vrate pradjedovskoj, pravoslavnoj vjeri. Ako odbiju prvu, imali su drugu mogućnost, a ta je bila da budu Srbi islamske vjere. Ako odbiju i tu, treća je bila da moraju se pisati i voditi kao Cigani. Odbijanjem i ove opcije značilo je da se moraju iseliti iz Srbije. Većina je odlučitla iseliti. Mnogi Srbi osjećali su mržnju prema dojučerašnim gospodarima i jedva su dočekali njihov izgon.<ref name=Postanak>[https://zupanjac.net/postanak-orasja-donje-azizije Županjac.net - Prvi nezavisni portal Grada Županje] Dominković, Mato: Postanak Orašja - Donje Azizije. 15. prosinca 2019. (pristupljeno 14. srpnja 2020.)</ref>
 
Muslimani iz Srbije raselili su se po Turskom Carstvu. Prvo su išli na jug u okolicu Niša, tad još izvan Kneževine Srbije, poslije i na područje Albanije, Makedonije, Rumunjske, Bosne i Turske, osobito Anadolije. U proces se uključila turska vlast da bi planski upravlja iseljavanjem. Zbog političkih i strateških razloga mnoge je naselila u Bosnu, tada najistureniju tursku provinciju na zapad u Europi. Dosta ih je naselila u sjevernom pograničnom području da bi ojačala brojnost muslimana i tako osnažila pozicija za nadolazeća teritorijalna prekrajanja. Radi ublažavanja posljedica preseljavanja, sultan je naseljenike oslobodio od obveza prema državi i od slanja u vojsku, a mjera je trajala sljedećih 14 godina.<ref name=Postanak/> Tih godina mnogi muslimani kao izbjeglice prelaze u Bosnu ili [[Novopazarski sandžak]], koji još uvijek nije bio u sastavu Srbije. U [[Bosanska Kostajnica|Bosansku Kostajnicu]] krajem 1862. i početkom [[1863.]] godine sele muslimani iz Valjeva, Šapca, Užica, pa se dio u kome su izbjegli muslimani najviše koncentrirani naziva "Užice".<ref name="Iseljavanje muslimana iz Srbije">[http://ibn-sina.net/index.php?option=com_content&task=view&id=32&Itemid=41&limit=1&limitstart=10 Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867), Znakovi vremena, br. 12]</ref> Mnogi muslimani izbjegli iz Srbije 1862. i 1863. godine naseljeni su u [[Zvornik]]u, koji je tada bio u sastavu [[Bosanski pašaluk|Bosanskog pašaluka]].<ref>[http://www.ceeol.com/aspx/issuedetails.aspx?issueid=8d55cd43-da7d-4ba2-b0d7-4c4a30e1783d&articleId=88539465-d660-4914-ac1d-f154a97d721a Šljivo Galib, The Coming of the Muslim Exiles from the Principality of Serbia to the Zvornik Kajmakamluk in 1863]</ref> U sjevernoj Bosni muslimani se naseljavaju u Gornju i Donju Aziziju – [[Bosanski Šamac]] i [[Orašje]], pa sve uz Savu, do Orahove kod Bosanske Gradiške. U Donju Aziziju dolaze muslimani iz Užica i [[Sokol (Užice, Srbija)|Sokola]], Šapca i Beograda. Tad nastaju naselja [[Kozluk]] kod Zvornika, [[Janja]] kod Bijeljine, [[Brezovo Polje]] kod Brčkog, Kostajnica i [[Orahova]] kod Bosanske Gradiške. Koncentracija muslimana nije pomogla pri austro-ugarskom zauzimanju, ali su u Bosanskoj Posavini stvarno bili centri otpora austro-ugarskom zauzimanju Brčko i Ugljara (Orašje).<ref name=Postanak/>
 
== Izvori ==
1.564

uređivanja