Orašje: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m →Vanjske poveznice: brisanje zakomentiranog teksta, removed: <!-- interwiki --> |
|||
Redak 148:
== Povijest ==
Orašje i okolica oduvijek je bila Hrvatima-katolicima. Nakon srpskih ustanaka, rusko-turskih ratova, Osmanlije su bile u uzmaku u Srbiji. Na mirovnoj konferenciji 1862. u Kandidži kod Carigrada velike sile odredile su ponižavajuće mirovne uvjete za muslimane. Većina muslimana iz Srbije izabrala je [[Iseljavanje muslimana iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet 1862.-1867.|iseljavanje]]. Raselili su se po Turskom Carstvu. U proces se uključila turska vlast da bi planski upravlja iseljavanjem. Zbog političkih i strateških razloga mnoge je naselila u Bosnu, tada najistureniju tursku provinciju na zapad u Europi. Dosta ih je naselila u sjevernom pograničnom području da bi ojačala brojnost muslimana i tako osnažila pozicija za nadolazeća teritorijalna prekrajanja. Radi ublažavanja posljedica preseljavanja, sultan je naseljenike oslobodio od obveza prema državi i od slanja u vojsku, a mjera je trajala sljedećih 14 godina. U procesu je zahvaćeno i Orašje.<ref name=Postanak>[https://zupanjac.net/postanak-orasja-donje-azizije Županjac.net - Prvi nezavisni portal Grada Županje] Dominković, Mato: Postanak Orašja - Donje Azizije. 15. prosinca 2019. (pristupljeno 14. srpnja 2020.)</ref>
Do tog iseljavanja muslimana iz Srbije, na mjestu današnjeg Orašja bilo je manje naselje-selište imena Orašje. Budući da je Osmansko Carstvo uspostavilo obrambeni pogranični sustav sličan Vojno – krajiškom graničarskom sustavu s druge strane, vjerovatno je u blizini bila i kakva turska karaula za obranu granice. Orašje i okolica oduvijek je bila Hrvatima-katolicima. Bilo je vrlo malo muslimana. Grupiranjem muslimana u pograničnom području Osmansko Carstvo namjeravalo je ojačati granice. Tako su se muslimanski izbjeglice iselili u Bosansku Posavinu u Gornju Aziziju (Bosanski Šamac) i Donju Aziziju (Orašje). Grupiranje nije spriječilo austro-ugarsko zauzimanje 1878., ali u Bosanskoj Posavini najjača muslimanska mjesta otpora zauzimanju bila su Brčko i Ugljara (Orašje).<ref name=Postanak/>
Muslimani su došli iste 1862. godine i u istoj godini Orašje / Donja Azizija kao varoš, planski je urbanizirana je i naseljena. Projektanti naselja bili su francuski inženjeri. Naselje su projektirali u obliku šahovske ploče. Već 1863. sagrađena je oraška džamija imena Azizija. Naselja odakle su došli srpski muslimani su Užice, Sokol, Šabac i Beograd. Muslimani iz Beograda i Užica bavili su se obrtom i trgovinom, iz Sokola zemljoradnjom i stočarstvom, iz Šapca obrtom, ribarstvom i skeledžijskim poslovima. Tradicija zanimanja kod muslimana zadržala se do danas te i danas većina muslimana potomaka doseljenih u Orašje ne bavi se obradom zemlje.<ref name=Postanak/>
{{stilska dorada}}
Oružanom agresijom na hrvatsko selo [[Ravno]] u Hercegovini, [[2. listopada]] [[1991.]] godine, započeto je rat u Bosni i Hercegovini. S obzirom na velikosrpske apetite, na udaru našla se i [[Bosanska Posavina]], u proljeće 1992. godine. Posavski narod, nedovoljno naoružan i pripremljen za obrambeni rat, nije se u potpunosti mogao suprotstaviti srpskoj okupatorskoj oružanoj sili (jednoj od najjačih u Europi), te su većinu [[Hrvati|hrvatskih]] i [[Bošnjaci|bošnjačkih]] naselja [[Vojska Republike Srpske|Srbi]] osvojili na nekoliko mjeseci. Nakon osvajanja slijedila je bespoštedna [[pljačka]] pokretnih dobara, a zatim ono što nije stradalo prilikom osvajanja, Srbi su uništavali na drugi način, [[miniranje]]m i paljenjem [[obitelj]]skih kuća i zgrada, što je pouzdano i utvrđeno. Osvajajući Posavinu, Srbi su počinili brojne zločine ubijajući i [[masakr]]irajući civilno pučanstvo, koje nije uspjelo napustiti svoja ognjišta, radeći pritom neviđeni [[genocid]], [[kulturocid]], urbicid i ekocid. Most na rijeci [[Save|Savi]], koji povezuje Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku, kod [[Orašje|Orašja]], porušen je [[24. rujna]] [[1991.]] godine.
[[Datoteka:Općina Orašje.svg|mini|Općina Orašje]]
| |||