Aleksije II. Trapezuntski: razlika između inačica

[[Datoteka:Trebizond1300.png|desno|mini|300x300px|Trapezuntsko Carstvo Trebizonda (ružičasta) i okolne države 1300. godine ]]

Na prijestolje je stupio u dobi od 14 godina nakon smrti svog oca. Došao je pod skrb svog ujaka, [[Dodatak:Popis bizantskih careva|bizantskog cara]] [[Andronik II. Paleolog|Andronikosa II Palaiologosa]] . Potonji ga je želio oženiti kćeri visokog dvorskog dužnosnika Nikephorosa Choumnosa, ali jje Aleksije je bez traženja dopuštenja oženio [[Kraljevina Gruzija|iberijsku]] princezu [[Djiadjak Jaqeli|Djiadjaka Jaqeli]], kćer Beka I Jaqeli, [[atabeg]] iz Samtskhea, oko 1300. Andronikos je apelirao na Crkvu da poništi brak, ali patrijarh se odbio obvezati, obrazloženjem da je mladićeva supruga prijavljena da je već trudna. AlexiosovaAleksijeva majka Eudokia, koja se sada vratila u TrebizondTrapezunt pod izgovorom da je natjerala sina da raskine brak, savjetovala ga je da zadrži svoju Iberijsku ženu. <ref>[[William Miller (historianpovjesničar)|William Miller]], ''Trebizondizond: The last Greek Empire of the Byzantine Era: 1204–1461'', 1926 (Chicago: Argonaut, 1969), pp. 32f</ref>

Godine 1301. ili 1302. pobijedio je [[Oguzi|turkomansku]] invaziju, koja je nakon osvajanja provincije [[ Chalybia |Halibije]] prodrla duboko u teritorij TrebizondaTrapezunta da bi srušila Kerasous (današnji Giresun ), drugi najvažniji grad Carstva. Alexiosios je zarobio njihovog generala i sagradio utvrdu s pogledom na more kako bi osigurao svoj posjed grada. <ref>Miller, ''Trebizond'', p. 33</ref>

Drugi problem bili su [[Republika Genova|Đenovljani]], koji su uspostavili virtualni gospodarski monopol na području [[Crno more|Crnog mora]] nakon Nimfejevog ugovora s [[Mihael VIII. Paleolog|Mihaelom VIII Palaiolosom]] 1261. godine. Njihovo je naselje preraslo [[ Daphnous |Daphnous]], obalno predgrađe istočno od Trebizonda, a ĐenovljaniTrapezunta su zahtijevali više prostora; genovski trgovci odbili su dozvoliti carskim carinskim službenicima da pregledaju njihovu robu. Nakon što je Aleksios 1306. odbio zahtjeve Đenovaca za daljnjim ustupcima, zaprijetili su da će u potpunosti napustiti TrebizondTrapezunt. Kad su odbili njegov zahtjev za carinu na bilo koju robu koju su uzeli sa sobom iz TrebizondaTrapezunta, AlexiosAleksije je naredio svojim gruzijskim plaćenicima da ih napadnu. Iako su careve trupe bile uspješne, Đenovljani su zapalili predgrađe TrebizondaTrapezunta i oštetili velik dio vlastite imovine i imovine građana. Na kraju su dvije strane sklopile mir, potvrđen preživjelim sporazumom iz 1314. i drugim iz 1316. godine. <ref>Miller, ''Trebizond'', pp. 33–35</ref>

To nije potpuno okončalo napetosti između Đenovljana i trebizonskogtrapezuntskog cara. On je 1319. godine sklopio ugovor s [[Mletačka Republika|Mlečanima]], glavnim suparnicima Genove, dodijelivši im iste privilegije kao Đenovljani sve dok su plaćali pristojbu. <ref>Miller, ''Trebizond'', pp. 38f</ref> Bikojiizkojiizakojiizankojiizantkojiizantikojiizantiskojiizantiszi Donald Nicol primijetio je da su Aleksios, kao i njegovi nasljednici, "bolje od stranca nego njihovi kolege u Carigradu, jer talijanski trgovci nisu smjeli trgovati bez poreza". <ref>Nicols, ''The last centuries of Byzantium, 1261–1453'', second edition (Cambridge: University Press, 1993), p. 402</ref>

Problemi za Carstvo je došao i iz gusara Emirata Sinopa, čiji ciljevi su bili kršćanski trgovci, uključujući Genovežani. Gusari su čak zapalili i sam TrebizondaTrapezunt (1319.); kako bi zaštitio svoj narod od ovih PprerasloPlprerasloPljprerasloPljaprerasloPljacprerasloPljackprerasloPljackaprerasloPljackasprerasloPljackasapljačkaša, AlexiosAkeksije je 1324. godine izgradio morske zidove za gradsku luku. Već je probprobiprobiobio oororgorgaorganorganiorganizorganiziorganizirorganiziraorganiziraoorganizirao policijske snage koje su noću čuvale grad, desetljeće ranije. <ref>Miller, ''Trebizond'', p. 39</ref>

Kao i njegov otac prije njega, Aleksios II je također bio meta papinih nastojanja da pređe u katolicizam. <ref>Miller, ''Trebizond'', pp. 39f</ref> Pismo je poslao [[Ivan XXII.|Ivan XXII]] 1329., ali pet mjeseci kasnije; 3. svibnja 1330. car je umro od bubonske kuge, <ref>Zehiroglu, Ahmet M. ; "Trabzon Imparatorlugu 2" 2016, Trabzon, ({{ISBN|978-605-4567-52-2}}) ; p.148</ref> nakon vladavine od 33 godine, a prijestolje je prešlo na najstarijeg sina [[Andronik III. Trapezuntski|Andronikosa]] . Dva djela preživjeti napisano na temu careve smrti: pogrebnog govoru napisao njegovih ''[[Protonotar|protonotarios]]'' i ''protovestiarios'', Konstantin Loukites ; i kasniju eulogiju Josipa, mitropolita TrebizondaTrapezunta (rođen John Lazaropoulos ). <ref>Miller, ''Trebizond'', p. 41</ref>

U vrijeme Aleksijeve vladavine, pepelnice koje su izdali trebizonskitrapezuntski carevi bili su značajno modificirani po izgledu i težini, što je možda najznačajnija promjena učinjena na ovom novčiću, koji je u suprotnom imao nekoliko promjena između prvog izdanja i kraja carstva. U vrijeme njegove vladavine, sadržaj srebrne boje u novčićima smanjen je za 15%, ali su i stojeće slike cara na prednjoj strani i [[Eugen Trapezuntski|svetog Eugenija]] na reversu zamijenjene slikama obojice na konju. Jan Olof Rosenqvist pruža dokaze da je ovaj motiv konja postao uobičajen na kovanicama u crnomorskom području, počevši od kovanja bugarskog kralja [[Konstantin Tih|Konstantina Asena]] prije generacije. Priznaje kako nije jasno postoji li "neka povezanost s viteškim idealima koji u ovom trenutku prevladavaju u zapadnoj Europi". <ref>Rosenqvist, ''The Hagiographic Dossier of St Eugenios of Trebizondizond in Codex Athous Dionysiou 154'' (Uppsala: University Press, 1996), pp. 79f</ref> Motiv konja nepromijenjen se pojavljivao na kovanicama svih narednih vladara sve do pada TrebizondaTrapezunta 1461. godine.

Međutim, Penelope Vougiouklaki, pišući za internetsku stranicu ''Enciklopedija helenskog svijeta: Mala Azija'', ustvrdila je da je AleksiosAleksije imao tri supruge: Pekai, kćer Bekvu Jaqeli, koju je imao Andronikos, Basil i Eudokia; kći Anachoutlou, vladarica naroda Laza, po kojoj je imao Michaela Anachoutloua i Anu Anachoutlou; i "inače nepoznate Sargale", koju je imao George Achpougas. <ref>Vougiouklaki Penelope, [http://www.ehw.gr/l.aspx?id=7171 "Alexios II Grand Komnenos"], ''Encyclopedia of the Hellenic World: Asia Minor''</ref> {{Izvori|30em}}

* ''VizantijskiBizantski rječnik Oxforda'', Oxford University Press, 1991.

== Vanjske povezniceIzvori ==