Ivica Sertić: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Stvorena nova stranica sa sadržajem: »'''Ivica Sertić''' (Zagreb - 19. svibnja 2020.), hrvatski baletni koreograf, solist i pedagog te slikar <ref name="HNKZG In memoriam">[...«.
(Nema razlike inačica)

Inačica od 30. srpnja 2020. u 15:34

Ivica Sertić (Zagreb - 19. svibnja 2020.), hrvatski baletni koreograf, solist i pedagog te slikar [1]

Životopis

Rođen je u Zagrebu gdje je pohađao gimnaziju i Muzičku akademiju, a zatim baletni studio Ane Roje i Oskara Harmoša. Godine 1948. postaje članom baletnog ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu gdje radi do 1955.godine. Ubrzo postaje solist koji se naročito ističe u karakternim ulogama.[1]

Na zagrebačkoj su mu pozornici najzapaženiji uspjesi bili naslovna uloga u baletu Frana Lhotke Đavo u selu, Princ u Baranovićevoj Kineskoj priči, Momak u Hristićevoj Ohridskoj legendi, Tatarski vođa u Lhotkinoj Baladi o jednoj srednjevjekovnoj ljubavi, naslovna uloga u Petruški Stravinskog i Corregidor u de Fallinom Trorogom šeširu.[1]

Godine 1956. postaje baletnim solistom u Frankfurtskoj operi gdje četiri godine surađuje s poznatim koreografima Walterom Goreom i Tatjanom Gsowskom. U Frankfurtu je dao zapažene nastupe u glavnim ulogama u baletima Trnoružici Čajkovskog, Egakovu Abraxsasu, Chabrierovim Marionetama, Fortnerovim Pokretima, Nonovom Don Perlimplinu, Agonu Stravinskog i dr. Balet Don Perlimplin donio mu je osobit uspjeh, smatrao ga je najzanimljivijim baletom u kome je do sada nastupao.[1]

Bio je ravnatelj baleta i koreograf u Heidelbergu i Lübecku, a od 1965. u Wuppertalu. Angažmani i gostovanja na drugim inozemnim, scenama donijeli su Sertiću internacionalnu afirmaciju ne samo kao plesaču već i kao koreografu. Među njegovim se koreografijama ističu i klasična djela, poput Vivaldijeva Concerta grossa i Mozartova Divertimenta, no posebno je uspjehe postigao u suvremenom repertoaru. Od 1973. do mirovine 1985., bio je ravnatelj baleta u teatru Gärtnerplatz, u Münchenu.[1]

Nakon odlaska u mirovinu neko vrijeme radio je na Baletnoj akademiji u Münchenu, a onda se prestao baviti baletom. Posvetio se slikarstvu kojim se također bavio sa puno ljubavi.[1]

Uz njegovo su ime vezane i praizvedbe Malecova Pokušaja o Sizifu, Wittenbachova Okovanog, Tanzmanova Uskrsnuća, Philippeauova Rascjepa i Kelemenovih Napuštenih koje ujedno predstavljaju njegov prvi koreografski rad u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Koreografirao je Crveni mantil Luigia Nona (po Lorci), Čudesnog mandarina Bele Bartoka, Put Ligetya-Beria, Concero B.A.Zimmermana , Romea i Juliju te Pepeljugu Prokofjeva. Od karijere se oprostio upravo u Zagrebu. Postavio je 1999. godine balet Dom Bernarde Albe, modernu koreografiju. To je bio zadnji balet kojeg je osmislio.[1]

Godine 2011. dobio je Nagradu Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika za doprinos baletnoj umjetnosti. Na dodjeli u Foyeru HNK u Zagrebu održana je i izložba njegovih slika. Svojim dugim i plodonosnim radom obogatio je hrvatsku i europsku kulturu, ostvarivši zavidan umjetnički opus.[1]

Izvori

  1. a b c d e f g h Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu In memoriam Ivica Sertić, 19. svibnja 2020. pristup stranicama 30. srpnja 2020. Sadržaj preuzet uz dopusnicu.