Thomas More: razlika između inačica

Nakon školovanja u Oxfordu, u dobi od 16 godina je po želji oca, koji je bio sudac, stupio u pripravništvo kod ''New Inn'', jedna od četiri tradicionalne [[Odvjetnička komora|odvjetničke komore]] ("''bar''") u [[Engleska|Engleskoj]]. U dobi od 24 godine je, zodovoljivšizadovoljivši kriterije za samostalno obavljanje odvjetništva, postao ovlašteni odvjetnik ("''barister''").

Za ono vrijeme doista avangardno, osigurao je vrhunsko klasično obrazovanje također i za svoju žensku djecu. Tu je praksu nerijetko morao objašnjavati čak i najprosvjećenijim ljudima svojega doba, koji su redom smatrali neprimjerenim da se ženskoj djeci - u bogatim kućama toga doba njima se davala poduka u finom ručnom radu, poznavanju stranih jezika, u lijepim manirima, te u znanjima potrebnima da se upravlja kuharicama i sluškinjama - daje poduka iyiz klasičnog grčkog i latinskog jezika, i to studiranjem klasičnih djela književnosti, povijesti, filozofije, astronomije i drugih temeljnih znanosti. Njegova kćer Margaret Roper (1505.–1544.) će kasnije postati vrlo priznata prevoditeljica i izdavač, koja je između ostaloga zaslužna za prijevod Povijesti Crkve starokršćanskog (4. stoljeće) autora [[Euzebije Cezarejski|Euzebija Cezarejskog]] s klasičnog grčkog na latinski jezik. Moreova pastorka Margaret Clement (1508.–1570.), je također bila znamenita kao jedna od najobrazovanijih žena svojega doba.

Kao intelektualac u vrijeme rasprave u [[Reformacija|kršćanskoj reformaciji]] - tj. u vrijeme nastanka protestantizma - objavljuje More 1523. godine ''Responsio ad Lutherum'', u kojoj brani proglas engleskog kralja [[Henrik VIII., kralj Engleske|Henrika VIII.]] "''Defence of the Seven Sacraments''" ("Obrana sedam [[Sakrament|sakramenata]]") iz 1521. godine, od kritika iznijetih od [[Martin Luther|Martina Luthera]] u traktatu ''Contra Henricum Regem Anglie'' ("Protiv Henrika kralja Engleske") iz 1522. godine.

U vrijeme kada europske sile uglavnom stale na stranu [[Papa|Pape]], a protiv Henrika VIII. u njegovom nastojanju da podčini crkvene poslove svojoj volji (u to doba, Crkva je obavljala poslove socijalne skrbi, obrazovanja i zdravstva, te je za financiranje tih svrha raspolagala možda trećinom svih zemljišnih posjeda u kraljevstvu: Henrikovi dvorani će kasnije pretvoriti brojne samostane u svoje dvorce, a crkvene posjede u osnove novoproizvedenih [[Grof|grofovskih]] i [[Barun|barunskih]] loza), kralju je bilo izrazito važno da Thomas More prisegne odanost kralju kao poglavaru Engleske crkve, te odanost njegovoj novoj supruzi [[Ana Boleyn|Ani Boleyn]] kao kraljici i djeci A. Boleyn kao legitimnojlegitimnim nasljednicinasljednicima ispred [[Marija Tudor|princeze Marije]], HenrikovojHenrikove kćercikćerke iz braka s Katarinom Aragonskom.

More se o tim zahtjevima - prisegu su pod prijetnjom smrtne kazne (koja se imala izvršiti uz kastriranje, prosipanje crijeva iz utrobe i raščetvoravanje osuđenika) - morali polagati svi ljudi znatnijeg socijalnog statusa u Englesku - nije htio očitovati, zajedno s [[Ivan Fisher|biskupom sv. Ivanom Fisherom;]] uputio je međutim svoju djecu da polože prisegu, zacijelo imajući u vidu da prema katoličkom nauku prisega dana pod prisilom nije važeća. Nakon što nije htio nazočiti na krunidbi Anne Boleyn u svibnju 1533., optužen je zbog korupcije, a poslije i zbog raznih drugih djela; od tih se optužbi More - ugledna osoba čijem karakteru nije bilo prigovora, te jedan od najboljih pravnika svojega vremena - uspješno obranio. Potom je 1534. godine parlament donio propis kojim je proglašeno izdajom (i kažnjivo smrću) bilo što govoriti protiv doktrine o kraljevoj vlasti nad Crkvom; More je optužen da je (i) to učinio. Na sudu se pokazalo da nema dokaza da je on ikada rekao išta čime bi dovodio u pitanje prava kralja (More je, naime, šutio, i odbijao dati prisegu - što je međutim čitava Engleska i Europa mogla iščitati kao njegovo protivljenje doktrini da Kralj ima zadnju riječ u vjerskim pitanjima i u svemu nadređen Crkvi),. aliNaposljetku se kao svjedok naposljetku javio glavni državni odvjetniktajnik [[Richard Rich]], koji je pred porotom sastavljenusastavljenom od najuglednijeg plemstva prisegao da je baš njemu - nakon što je pred svim drugim tužiteljima, sucima i zapravo pred svakom živom dušom More uporno šutio - More izrekao da je šef Crkve [[Papa]], a ne [[Kralj]] (R. Riche je na posve jednaki način svjedočio i protiv sv. Ivana Fishera, koji je također, navodno, jedino Richardu Richu objavio svoje protivljenje Kralju). Temeljeći presudu na tom jedinom dokazu, porota (u njoj su bili otac i brat kraljice Ane, čijem krunjenju More nije htio nazočiti) je proglasila Thomasa Morea krivim. More je nakon izricanje presude i prije izricanja kazne (obziromzakon naiz djelo,studenog gdje1534. je kažnjivoza biloosporavanje osporitiprava dasvjetovnom svjetovnivladaru vladarEngleske imada ovlastiureduje u duhovnim pitanjima, kazna jepredviđao moralaisključivo bitismrtnu smrtnakaznu) pred sudom iznudio - engleskim zakonom zajamčeno - pravo da se očituje o presudi: kao pravnik, ukazao je da je presuda ništetna, jer je utemeljena na nevaljanim (danas bismo rekli: protuustavnim) zakonima, koji su protivni ''[[Magna charta libertatum|Magna Chartai]]'' (efektivni Ustav Engleske), međunarodnim i Božjim zakonima. Time je, prema prosudbi sudaca, potvrdio da je kriv: naime je osporavati baš tetaj konkretnekonkretni ("protuustavneprotuustavni") zakoneZakon o vrhovništvu (engl. ''Act of Supremacy'') bilo (tim istim zakonom) proglašeno izdajom.<ref>{{Citiranje knjige|title=Thomas More's Trial by Jury: A Procedural and Legal Review with a Collection of Documents. str' 217|author=Henry Ansgar Kelly, Louis W. Karlin, Louis J. Karlin, Gerard Wegemer|authorlink=|coauthors=|origdate=2011|date=|chapter=|chapterurl=https://books.google.hr/books?id=oj67cj8f-rIC&pg=PR14&dq=thomas+more+refused+to+support+annulment&redir_esc=y&hl=hr#v=onepage&q=contrary&f=false|editor=|url=|format=|edition=|language=engleski|pages=|publisher=|location=|others=|quote=|accessdate=|isbn=|id=}}</ref>

Engleska crkva do danas nije u zajedništvu s Katoličkom crkvom, i s vremenom je poprimila dosta protestantskih značajki. U procesu oduzimanja imanja Crkvi i zabranjivanja veza katolika Engleske i [[Wales|Walesa]] s Rimom, pogubile su državne vlasti - polazeći od istog Zakona o vrhovništvu, koji je donesen kao odgovor na neobični zahtjev Henrika VIII. za poništenje njegovog braka koji je trajao desetljećima - mnogo stotina katolika, od kojih je Katolička Crkva 285 [[Beatifikacija|proglasila blaženima]], a [[Kanonizacija|kanonizirala]] njih 43.<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.vatican.va/content/john-paul-ii/en/homilies/1987/documents/hf_jp-ii_hom_19871122_martiri-inglesi.html|title=RITE OF BEATIFICATION OF 85 ENGLISH MARTYRS, HOMILY OF JOHN PAUL II|author=|date=22. studenog 1987.|work=|language=engleski|publisher=Sveta Stolica|accessdate=31. srpnja 2020.}}</ref> Pretežni dio njih je bio ubijen na najokrutniji način, tako da ih se najprije vješalo, potom još žive davilo u vodi i na kraju raščetvorilo.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.cambridge.org/core/journals/british-catholic-history/article/canonisation-of-the-forty-english-martyrs-an-ecumenical-dilemma/9E26C6BE82BA7628CA7DEC0438337111|title=The Canonisation of the Forty English Martyrs: An Ecumenical Dilemma|author=Andrew Atherstone|date=2011|work=|language=|publisher=Recusant History, 30(4), 573-587|accessdate=31. srpnja 2020.}}</ref> Zakon o vrhovništvu je 1554. godine stavila izvan snage kraljica [[Marija Tudor|Marija I.]], ali je zakon odgovarajućeg sadržaja ponovo donijet za kraljice [[Elizabeta I.|Elizabeta I]]. 1558. god., te je nominalno još uvijek na snazi.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.legislation.gov.uk/aep/Eliz1/1/1/contents|title=Act of Supremacy 1558|author=|date=|work=|language=engleski|publisher=Legislation.gov.uk|accessdate=31. srpnja 2020.}}</ref> U Škotskoj je odgovarajući zakon donesen 1560. godine pod imenom Papal Jurisdiction Act.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.legislation.gov.uk/aosp/1560/2|title=Papal Jurisdiction Act 1560|author=|date=|work=|language=engleski|publisher=Legislation.gov.uk|accessdate=31. srpnja 2020.}}</ref> Obzirom da je katolička hijerarhija obnovljena u [[Velika Britanija (otok)|Velikoj Britaniji]] obnovljena tijekom 19. stoljeća bez pribjegavanja državnih vlasti tome zakonu, jasno je da zakon više nije u primjeni. U Engleskoj ima danas preko 4 milijuna pripadnika Katoličke crkve.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.oxfordreference.com/view/10.1093/acref/9780192802903.001.0001/acref-9780192802903-e-5922|title=Roman Catholic Church in England and Wales after the Reformation|author=F. L. Cross and E. A. Livingstone|date=2009.|work=|language=|publisher=Oxford Reference|accessdate=31. srpnja 2020.}}</ref>