Razlika između inačica stranice »Thomas More«

Dodana 82 bajta ,  prije 1 mjesec
bez sažetka
Nakon školovanja u Oxfordu, u dobi od 16 godina je po želji oca, koji je bio sudac, stupio u pripravništvo kod ''New Inn'', jedne od četiri tradicionalne [[Odvjetnička komora|odvjetničke komore]] ("''bar''") u [[Engleska|Engleskoj]]. U dobi od 24 godine je, zadovoljivši kriterije za samostalno obavljanje odvjetništva, postao ovlašteni odvjetnik ("''barister''").
 
Pragmatični zahtjevi obrazovanja za potrebe bavljenja pravom nisu ga odvratili od stjecanja najšireg znanja, te je kao iznimni erudit postao intelektualcem europskog glasa. 1516. godine je u [[Leuven|Leuvenu]] u Belgiji objavljena njegova knjiga ''[[Utopija (djelo Tome Morusa)|Utopia]]'' (urednik tog izdanja je bio [[Erazmo Roterdamski]], najugledniji znanstvenik toga doba)'','' gdje je u formi romana raspravio pitanja političke teorije i ideala savršenog društva, polazeći od najboljih europskih tradicija, ali i od kritike svih promašaja tada aktualnih poredaka u kršćanskoj Europi. Kao jedan od ideala je postavio načelo [[Vjerska tolerancija|vjerske tolerancije]], koje u tadašnjoj Europi (i zapravo nigdje) još nije postojalo. To je njegovo djelo postalo [[Klasik|klasikom]] političke misli.
 
Iz prvog braka s Jane Colt, s kojom se oženio 1505. godine, imao je četvero djece: Margaret, Elizabeth, Cicely i Johna. Nakon smrti supruge Jane 1511. god., oženio se s udovicom Alice Middleton, koja je iz prvoga braka imala kćer Margaret.
 
Za ono vrijeme doista avangardno, osigurao je vrhunsko klasično obrazovanje također i za svoju žensku djecu. Tu je praksu nerijetko morao objašnjavati čak i najprosvjećenijim ljudima svojega doba, koji su redom smatrali neprimjerenim da se ženskoj djeci - u bogatim kućama toga doba njima se davala poduka u finom ručnom radu, poznavanju stranih jezika, u lijepim manirima, te u znanjima potrebnima da se upravlja kuharicama i sluškinjama - daje poduka iz klasičnog grčkog i latinskog jezika, i to studiranjem klasičnih djela književnosti, povijesti, filozofije, astronomije i drugih temeljnih znanosti. Njegova kćer Margaret Roper (1505.–1544.) će kasnije postati vrlo priznata prevoditeljica i izdavač, koja je između ostaloga zaslužna za prijevod Povijesti Crkve starokršćanskog (4. stoljeće) autora [[Euzebije Cezarejski|Euzebija Cezarejskog]] s klasičnog grčkog na latinski jezik. Moreova pastorka Margaret Clement (1508.–1570.) je također bila znamenita kao jedna od najobrazovanijih žena svojega doba.
 
Kao intelektualac u vrijeme rasprave u [[Reformacija|kršćanskoj reformaciji]] - tj. u vrijeme nastanka [[Protestantizam|protestantizma]] - objavljuje More 1523. godine ''Responsio ad Lutherum'', u kojoj brani proglas engleskog kralja [[Henrik VIII., kralj Engleske|Henrika VIII.]] "''Defence of the Seven Sacraments''" ("Obrana sedam [[Sakrament|sakramenata]]") iz 1521. godine, od kritika iznijetih od [[Martin Luther|Martina Luthera]] u traktatu ''Contra Henricum Regem Anglie'' ("Protiv Henrika kralja Engleske") iz 1522. godine.
 
Nakon više drugih visokih dužnosti u državnoj vlasti, postaje u listopadu 1529. godine Lord Kancelar (efektivno: premijer) Engleske. Kao izrazito gorljivi katolik, nastojao je onemogućiti razvoj događaja kakav se tih godina dogodio u Švedskoj, gdje je parlament proglasio [[Gustav I. Vasa|Gustava I. Vasu]] poglavarom [[Švedska Crkva|Švedske crkve]], te u [[Prusko Vojvodstvo|Pruskoj]], gdje je parlament slično odlučio za korist [[Albert I. , pruski vojvoda|vojvode Alberta I]]. Niz je protestanata završio u zatvorima (neki su tvrdili da je neke od njih T. More dao fizički kažnjavati, što izgleda nije bilo točno - u svakom slučaju, More je to energično nijekao), a šestorica protestanata je kažnjeno smrću.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.historyextra.com/period/tudor/thomas-more-saint-or-sinner/|title=Thomas More: saint or sinner?|author=BBC|date=svibanj 2016|work=|language=engleski|publisher=HistoryExtra|accessdate=31. srpnja 2020.}}</ref>
U vrijeme kada europske sile uglavnom stale na stranu [[Papa|Pape]], a protiv Henrika VIII. u njegovom nastojanju da podčini crkvene poslove svojoj volji (u to doba, Crkva je obavljala poslove socijalne skrbi, obrazovanja i zdravstva, te je za financiranje tih svrha raspolagala možda trećinom svih zemljišnih posjeda u kraljevstvu: Henrikovi dvorani će kasnije pretvoriti brojne samostane u svoje dvorce, a crkvene posjede u osnove novoproizvedenih [[Grof|grofovskih]] i [[Barun|barunskih]] loza), kralju je bilo izrazito važno da Thomas More prisegne odanost kralju kao poglavaru Engleske crkve, te odanost njegovoj novoj supruzi [[Ana Boleyn|Ani Boleyn]] kao kraljici i djeci A. Boleyn kao legitimnim nasljednicima ispred [[Marija Tudor|princeze Marije]], Henrikove kćerke iz braka s Katarinom Aragonskom.
 
More se o tim zahtjevima - prisegu su pod prijetnjom smrtne kazne (koja se imala izvršiti uz kastriranje, prosipanjevađenje crijeva iz utrobe i raščetvoravanje osuđenika) morali polagati svi ljudi znatnijeg socijalnog statusa u Englesku - nije htio očitovati, zajedno s [[Ivan Fisher|biskupom sv. Ivanom Fisherom;]] uputio je međutim svoju djecu da polože prisegu, zacijelo imajući u vidu da prema katoličkom nauku prisega dana pod prisilom nije važeća. Nakon što nije htio nazočiti na krunidbi Anne Boleyn u svibnju 1533., optužen je zbog korupcije, a poslije i zbog raznih drugih djela; od tih se optužbi More - ugledna osoba čijem karakteru nije bilo prigovora, te jedan od najboljih pravnika svojega vremena - uspješno obranio. Potom je 1534. godine parlament donio propis kojim je proglašeno izdajom (i kažnjivo smrću) bilo što govoriti protiv doktrine o kraljevoj vlasti nad Crkvom; More je optužen da je (i) to učinio. Na sudu se pokazalo da nema dokaza da je on ikada rekao išta čime bi dovodio u pitanje prava kralja (More je, naime, šutio, i odbijao dati prisegu - što je međutim čitava Engleska i Europa mogla iščitati kao njegovo protivljenje doktrini da Kralj ima zadnju riječ u vjerskim pitanjima i u svemu nadređen Crkvi). Naposljetku se kao svjedok javio glavni državni tajnik [[Richard Rich]], koji je pred porotom sastavljenom od najuglednijeg plemstva prisegao da je baš njemu - nakon što je pred svim drugim tužiteljima, sucima i zapravo pred svakom živom dušom More uporno šutio - More izrekao da je šef Crkve [[Papa]], a ne [[Kralj]] (R. Riche je na posve jednaki način svjedočio i protiv sv. Ivana Fishera, koji je također, navodno, jedino Richardu Richu objavio svoje protivljenje Kralju). Temeljeći presudu na tom jedinom dokazu, porota (u njoj su bili otac i brat kraljice Ane, čijem krunjenju More nije htio nazočiti) je proglasila Thomasa Morea krivim. More je nakon izricanje presude i prije izricanja kazne (zakon iz studenog 1534. je za osporavanje prava svjetovnom vladaru Engleske da ureduje u duhovnim pitanjima predviđao isključivo smrtnu kaznu) pred sudom iznudio - engleskim zakonom zajamčeno - pravo da se očituje o presudi: kao pravnik, ukazao je da je presuda ništetna, jer je utemeljena na nevaljanim (danas bismo rekli: protuustavnim) zakonima, koji su protivni ''[[Magna charta libertatum|Magna Chartai]]'' (efektivni Ustav Engleske), međunarodnim i Božjim zakonima. Time je, prema prosudbi sudaca, potvrdio da je kriv: naime je osporavati baš taj konkretni ("protuustavni") Zakon o vrhovništvu (engl. ''Act of Supremacy'') bilo (tim istim zakonom) proglašeno izdajom.<ref>{{Citiranje knjige|title=Thomas More's Trial by Jury: A Procedural and Legal Review with a Collection of Documents. str' 217|author=Henry Ansgar Kelly, Louis W. Karlin, Louis J. Karlin, Gerard Wegemer|authorlink=|coauthors=|origdate=2011|date=|chapter=|chapterurl=https://books.google.hr/books?id=oj67cj8f-rIC&pg=PR14&dq=thomas+more+refused+to+support+annulment&redir_esc=y&hl=hr#v=onepage&q=contrary&f=false|editor=|url=|format=|edition=|language=engleski|pages=|publisher=|location=|others=|quote=|accessdate=|isbn=|id=}}</ref>
 
Potom je 1534. godine parlament donio propis kojim je proglašeno izdajom (i kažnjivo smrću) bilo što govoriti protiv doktrine o kraljevoj vlasti nad Crkvom; More je optužen da je (i) to učinio. Na sudu se pokazalo da nema dokaza da je on ikada rekao išta čime bi dovodio u pitanje prava kralja (More je, naime, šutio, i odbijao dati prisegu - što je međutim čitava Engleska i Europa mogla iščitati kao njegovo protivljenje doktrini da Kralj ima zadnju riječ u vjerskim pitanjima i da je u svim stvarima nadređen Crkvi). Naposljetku se kao svjedok javio glavni državni tajnik [[Richard Rich]], koji je pred porotom sastavljenom od najuglednijeg plemstva prisegao da je baš njemu - nakon što je pred svim drugim tužiteljima, sucima i zapravo pred svakom živom dušom More uporno šutio - More izrekao da je šef Crkve [[Papa]], a ne [[Kralj]] (R. Riche je na posve jednaki način svjedočio i protiv sv. Ivana Fishera, koji je također, navodno, jedino Richardu Richu objavio svoje protivljenje Kralju). Temeljeći presudu na tom jedinom dokazu, porota (u njoj su bili otac i brat kraljice Ane, čijem krunjenju More nije htio nazočiti) je proglasila Thomasa Morea krivim. More je nakon izricanje presude i prije izricanja kazne (zakon iz studenog 1534. je za "zlodjelo" osporavanja prava svjetovnom vladaru Engleske da ureduje u duhovnim pitanjima predviđao isključivo smrtnu kaznu) pred sudom iznudio - engleskim zakonom zajamčeno - pravo da se očituje o presudi: kao pravnik, ukazao je da je presuda ništetna, jer je utemeljena na nevaljanim (danas bismo rekli: protuustavnim) zakonima, koji su protivni ''[[Magna charta libertatum|Magna Chartai]]'' (efektivni Ustav Engleske), međunarodnim i Božjim zakonima, kako su u krilu Crkve tumačeni od njenih početaka. Time je, prema prosudbi sudaca, potvrdio da je kriv: naime je osporavati baš taj konkretni ("protuustavni") Zakon o vrhovništvu (engl. ''Act of Supremacy'') bilo (tim istim zakonom) proglašeno izdajom.<ref>{{Citiranje knjige|title=Thomas More's Trial by Jury: A Procedural and Legal Review with a Collection of Documents. str' 217|author=Henry Ansgar Kelly, Louis W. Karlin, Louis J. Karlin, Gerard Wegemer|authorlink=|coauthors=|origdate=2011|date=|chapter=|chapterurl=https://books.google.hr/books?id=oj67cj8f-rIC&pg=PR14&dq=thomas+more+refused+to+support+annulment&redir_esc=y&hl=hr#v=onepage&q=contrary&f=false|editor=|url=|format=|edition=|language=engleski|pages=|publisher=|location=|others=|quote=|accessdate=|isbn=|id=}}</ref>
 
Kralj je odredio da se Morea ne mora pogubiti na način predviđen na izdajice, nego da je dovoljno da mu se odsiječe glavu. Smrtna kazna je izvršena 6. srpnja 1535. godine.
 
Tijekom procesa koji jesu vođenvođeni protiv njega napisao je More ''A Dialogue of Comfort against Tribulation'' (Dijalog o utjehi u nevolji, 1553.) i nekoliko drugih djela koja su zapažena kao dobro duhovno štivo.
 
== Spomen nakon smrti ==
Papa [[Lav XIII.]] ga je kanonizirao zajedno s kardinalom [[Ivan Fisher|Ivanom Fisherom]] [[1886.]] godine. Proglašen je zaštitnikom ljudi iz vlasti i političara, jer je svoje "neotuđivo dostojanstvo savjesti" znao posvjedočiti sve do mučeništva.<ref name="frama">(): [http://www.frama-posusje.com/1308-za-kakvoga-politicara-katolik-ne-smije-glasovati ''Za kakvoga političara katolik ne smije glasovati?''], Frama Posušje, Objavio: Glas Koncila, 5. rujna 2012. Pristupljeno 12. siječnja 2017.</ref> Zajedno sa sv. Ivanom Fisherom, njegov se spomen održava 22. lipnja 2020. god., na dan kada je 1535. godine bilo održano pogubljenje sv. Ivana Fishera.
 
Od 1980. godine, Thomasa Morea, kao "mučenika reformacije", zajedno sa sv. Ivanom Fisherom spominje se kao "mučenika reformacije" i Anglikanska crkva, na obljetnicu Moreove smrti 6. srpnja.<ref>{{Citiranje weba|url=https://archive.is/20120629005446/http://www.churchofengland.org/prayer-worship/worship/texts/the-calendar/holydays.aspx|title=The Church of England:Holy Days|author=|date=|work=|language=engleski|publisher=|accessdate=31. srpnja 2020.}}</ref>
 
Engleska crkva do danas nije u zajedništvu s Katoličkom crkvom, i s vremenom je poprimila dosta protestantskih značajki. U procesu oduzimanja imanja Crkvi i zabranjivanja veza katolika Engleske i [[Wales|Walesa]] s Rimom, pogubile su državne vlasti - polazeći od istog Zakona o vrhovništvu, koji je donesen kao odgovor na neobični zahtjev Henrika VIII. za poništenje njegovog braka koji je trajao desetljećima - mnogo stotina katolika, od kojih je Katolička Crkva 285 [[Beatifikacija|proglasila blaženima]], a [[Kanonizacija|kanonizirala]] njih 43.<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.vatican.va/content/john-paul-ii/en/homilies/1987/documents/hf_jp-ii_hom_19871122_martiri-inglesi.html|title=RITE OF BEATIFICATION OF 85 ENGLISH MARTYRS, HOMILY OF JOHN PAUL II|author=|date=22. studenog 1987.|work=|language=engleski|publisher=Sveta Stolica|accessdate=31. srpnja 2020.}}</ref> Pretežni dio njih je bio ubijen na najokrutniji način, tako da ih se najprije vješalo, potom još žive davilo u vodi i na kraju raščetvorilo.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.cambridge.org/core/journals/british-catholic-history/article/canonisation-of-the-forty-english-martyrs-an-ecumenical-dilemma/9E26C6BE82BA7628CA7DEC0438337111|title=The Canonisation of the Forty English Martyrs: An Ecumenical Dilemma|author=Andrew Atherstone|date=2011|work=|language=|publisher=Recusant History, 30(4), 573-587|accessdate=31. srpnja 2020.}}</ref> Zakon o vrhovništvu je 1554. godine stavila izvan snage kraljica [[Marija Tudor|Marija I.]], ali je zakon odgovarajućeg sadržaja ponovo donijet za kraljice [[Elizabeta I.|Elizabeta I]]. 1558. god., te je još uvijek na snazi; engleski monarh je još uvijek šef Anglikanske crkve - makar je u međuvremenu dana sloboda djelovanja i drugim vjerskim zajednicama.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.legislation.gov.uk/aep/Eliz1/1/1/contents|title=Act of Supremacy 1558|author=|date=|work=|language=engleski|publisher=Legislation.gov.uk|accessdate=31. srpnja 2020.}}</ref> U Škotskoj je odgovarajući zakon donesen 1560. godine pod imenom ''Papal Jurisdiction Act''.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.legislation.gov.uk/aosp/1560/2|title=Papal Jurisdiction Act 1560|author=|date=|work=|language=engleski|publisher=Legislation.gov.uk|accessdate=31. srpnja 2020.}}</ref> Obzirom da je katolička hijerarhija obnovljena u [[Velika Britanija (otok)|Velikoj Britaniji]] obnovljena tijekom 19. stoljeća bez pribjegavanja državnih vlasti tome zakonu, jasno je da odredbe zakona koje zabranjuju i propisuju kazne zbog poslušnosti vjerskom vodstvu Pape više nisu u primjeni. U Engleskoj ima danas preko 4 milijuna pripadnika Katoličke crkve.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.oxfordreference.com/view/10.1093/acref/9780192802903.001.0001/acref-9780192802903-e-5922|title=Roman Catholic Church in England and Wales after the Reformation|author=F. L. Cross and E. A. Livingstone|date=2009.|work=|language=|publisher=Oxford Reference|accessdate=31. srpnja 2020.}}</ref>
 
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
{{wikicitat}}
 
{{mrva-biog-filozof}}
 
{{Predložak:Povijest katoličke teologije}}