Thomas More: razlika između inačica

U vrijeme kada su europske sile uglavnom stale na stranu [[Papa|Pape]], a protiv Henrika VIII. u njegovom nastojanju da podčini crkvene poslove svojoj volji (u to doba, Crkva je obavljala poslove socijalne skrbi, obrazovanja i zdravstva, te je za financiranje tih svrha raspolagala možda trećinom svih zemljišnih posjeda u kraljevstvu: Henrikovi dvorani će kasnije pretvoriti brojne samostane u svoje dvorce, a crkvene posjede u osnove novoproizvedenih [[Grof|grofovskih]] i [[Barun|barunskih]] loza), kralju je bilo izrazito važno da Thomas More prisegne odanost kralju kao poglavaru Engleske crkve,. teTakođer je kralju bilo važno da More prisegne odanost njegovoj novoj supruzi [[Ana Boleyn|Ani Boleyn]] kao kraljici i djeci A. Boleyn kao legitimnim nasljednicima ispred [[Marija Tudor|princeze Marije]], Henrikove kćerke iz braka s Katarinom Aragonskom.

More se o tim zahtjevima - prisegu su pod prijetnjom smrtne kazne (koja se imala izvršiti uz kastriranje, vađenje crijeva iz utrobe i raščetvoravanje osuđenika) morali polagati svi ljudi znatnijeg socijalnog statusa u Englesku - nije htio očitovati, zajedno s [[Ivan Fisher|biskupom sv. Ivanom Fisherom;]] uputio je međutim svoju djecu da polože prisegu, zacijelo imajući u vidu da prema katoličkom nauku prisega dana pod prisilom nije važeća. Nakon što nije htio nazočiti na krunidbi Anne Boleyn u svibnju 1533., optužen je zbog korupcije, a poslije i zbog raznih drugih djela; od tih se optužbi More - ugledna osoba čijem karakteru nije bilo prigovora, te jedan od najboljih pravnika svojega vremena - uspješno obranio.

Potom je 1534. godine parlament donio propis kojim je proglašeno izdajom (i kažnjivo smrću; kazna se imala izvršiti uz kastriranje, vađenje crijeva iz utrobe i raščetvoravanje osuđenika) bilo što govoriti protiv doktrine o kraljevoj vlasti nad Crkvom; More je optužen da je (i) to učinio. Na sudu se pokazalo da nema dokaza da je on ikada rekao išta čime bi dovodio u pitanje prava kralja (More je, naime, šutio, i odbijao dati prisegu - što je međutim čitava Engleska i Europa mogla iščitati kao njegovo protivljenje doktrini da Kralj ima zadnju riječ u vjerskim pitanjima i da je u svim stvarima nadređen Crkvi). Naposljetku se kao svjedok javio glavni državni tajnik [[Richard Rich]], koji je pred porotom sastavljenom od najuglednijeg plemstva prisegao da je baš njemu - nakon što je pred svim drugim tužiteljima, sucima i zapravo pred svakom živom dušom More uporno šutio - More izrekao da je šef Crkve [[Papa]], a ne [[Kralj]] (R. Riche je na posve jednaki način svjedočio i protiv sv. Ivana Fishera, koji je također, navodno, jedino Richardu Richu objavio svoje protivljenje Kralju). Temeljeći presudu na tom jedinom dokazu, porota (u njoj su bili otac i brat kraljice Ane, čijem krunjenju More nije htio nazočiti) je proglasila Thomasa Morea krivim. More je nakon izricanje presude i prije izricanja kazne (zakon iz studenog 1534. je za "zlodjelo" osporavanja prava svjetovnom vladaru Engleske da ureduje u duhovnim pitanjima predviđao isključivo smrtnu kaznu) pred sudom iznudio - engleskim zakonom zajamčeno - pravo da se očituje o presudi: kao pravnik, ukazao je da je presuda ništetna, jer je utemeljena na nevaljanim (danas bismo rekli: protuustavnim) zakonima, koji su protivni ''[[Magna charta libertatum|Magna Chartai]]'' (efektivni Ustav Engleske), međunarodnim i Božjim zakonima, kako su u krilu Crkve tumačeni od njenih početaka. Time je, prema prosudbi sudaca, potvrdio da je kriv: naime je osporavati baš taj konkretni ("protuustavni") Zakon o vrhovništvu (engl. ''Act of Supremacy'') bilo (tim istim zakonom) proglašeno izdajom.<ref>{{Citiranje knjige|title=Thomas More's Trial by Jury: A Procedural and Legal Review with a Collection of Documents. str' 217|author=Henry Ansgar Kelly, Louis W. Karlin, Louis J. Karlin, Gerard Wegemer|authorlink=|coauthors=|origdate=2011|date=|chapter=|chapterurl=https://books.google.hr/books?id=oj67cj8f-rIC&pg=PR14&dq=thomas+more+refused+to+support+annulment&redir_esc=y&hl=hr#v=onepage&q=contrary&f=false|editor=|url=|format=|edition=|language=engleski|pages=|publisher=|location=|others=|quote=|accessdate=|isbn=|id=}}</ref>

Kralj je odredio da se Morea ne mora pogubiti na način predviđen naza izdajice, nego da je dovoljno da mu se odsiječe glavu. Smrtna kazna je izvršena 6. srpnja 1535. godine.