Iseljavanje muslimana iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet 1862. – 1867.: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
'''Iseljavanje muslimana iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet 1862.-1867.''' određeno je na međunarodnoj konferenciji velikih sila u Kanlidži na [[Bospor]]u [[22. studenoga]] [[1862.]] godine. Iseljavane su cijele obitelji iz sela i gradova koji su pripali novostvorenoj [[Kneževina Srbija|Kneževini Srbiji]].<ref>[http://www.scribd.com/doc/5486844/- Milivoje Vasiljević, Soko - Grad]</ref>
Prije [[Prvi srpski ustanak|Prvog srpskog ustanka]], u Srbiji je živjela znatna populacija [[Islam u Srbiji|muslimana]] (procjene idu i do nekoliko stotina tisuća<ref name="Muslimani jugoistočne Evrope">{{Citiranje časopisa |url=http://www.bosanskialim.com/rubrike/tekstovi/000400R021.PDF |accessdate=3. svibnja 2018. |title=Ahmet Alibašić, Muslimani jugoistočne Evrope |archiveurl=https://web.archive.org/web/20080908065751/http://www.bosanskialim.com/rubrike/tekstovi/000400R021.PDF |archivedate=8. rujna 2008. }}</ref>).
Nakon povlačenja Osmanlija s ozemlja pod nadzorom Srba, dolazi do uništavanja islamskih bogomolja i iseljavanja muslimana, što je nerijetko poprimalo razmjere vjerskih progona.<ref name="Muslimani jugoistočne Evrope"/> Većinu "turskog", odnosno muslimanskog stanovništva po varošima u Srbiji činili su islamizirani Srbi ili drugi Slaveni i Albanci.<ref>[http://www.kosovo.net/sk/rastko-kosovo/istorija/knjiga_o_kosovu/bogdanovic-kosovo_2.html#2_VI_1 Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu]</ref>
Tijekom više uspješnih etapa oslobađanja Srbije (1793.—1867.), broj muslimana u Srbiji se neprestano smanjivao, praćeno pojačanim iseljavanjem Turaka. Nakon Prvog srpskog ustanka stradale su brojne muslimanske bogomolje rušenjem ili su prenamijenjene.<ref name="Džamije u Beogradu">[http://www.most.ba/085/076.aspx Abdulah Talundžić, Džamije u Beogradu]</ref>
1862. godine izbili su neredi u Beogradu, gdje je bilo puškaranja u četvrtima gdje su stanovali muslimani. Srbi su upadali u turske kuće i pljačkali i ubijali, a muslimanima je bilo nesigurno prenoćiti u svom domu. Poslije tih narod je iz pretežno muslimanske varoši pobjegao u beogradsku tvrðavu. Utočište je našlo oko 600 muslimana. Zatim su u Beograd 13. rujna 1862. stigli parni remorkeri na koje su ukrcani protjerani muslimani iz varoši. Masovno iseljeni muslimani otjerani su zauvijek, prvo u Lom Palanku a onda u Niš, Vidim, Brčko i dalje. Gotovo nije bilo pošteđenih, a ni svjedočenja o lojalnosti nisu pomagala.<ref name="XVI. konferencija"/>
Godine 1862. održana je međunarodna konferencija u carigradskom predgrađu Kanlidži. Francuska i ruska vlada tu su napravile Sporazum o zajedničkom istupanju u korist Srbije. Rezultat Sporazuma je da su se muslimani iz Srbije morali iseliti što je moguće brže, što je značilo da se Srbija vjerski očisti od muslimana. Srbija je odštetu za pokretnu i nepokretnu imovinu odseljenih muslimana trebala isplatiti Turskoj. Iseljeni muslimani tražili su isplatu od srpske vlade ali ju nikad nisu dobili. Muslimani su smjeli ostati, ali su uvjeti bili ponižavajući. Prvi je bio da se vrate pradjedovskoj, pravoslavnoj vjeri. Ako odbiju prvu, imali su drugu mogućnost, a ta je bila da budu Srbi islamske vjere. Ako odbiju i tu, treća je bila da moraju se pisati i voditi kao Cigani. Odbijanjem i ove opcije značilo je da se moraju iseliti iz Srbije. Većina je odlučitla iseliti. Mnogi Srbi osjećali su mržnju prema dojučerašnim gospodarima i jedva su dočekali njihov izgon.<ref name=Postanak>[https://zupanjac.net/postanak-orasja-donje-azizije Županjac.net - Prvi nezavisni portal Grada Županje] Dominković, Mato: Postanak Orašja - Donje Azizije. 15. prosinca 2019. (pristupljeno 14. srpnja 2020.)</ref>▼
▲Godine 1862. održana je međunarodna [[konferencija u Kanlidži 1862.|konferencija]] u carigradskom predgrađu Kanlidži. Francuska i ruska vlada tu su napravile Sporazum o zajedničkom istupanju u korist Srbije. Rezultat Sporazuma je da su se muslimani iz Srbije morali iseliti što je moguće brže, što je značilo da se Srbija vjerski očisti od muslimana. Srbija je odštetu za pokretnu i nepokretnu imovinu odseljenih muslimana trebala isplatiti Turskoj. Iseljeni muslimani tražili su isplatu od srpske vlade ali ju nikad nisu dobili. Muslimani su smjeli ostati, ali su uvjeti bili ponižavajući. Prvi je bio da se vrate pradjedovskoj, pravoslavnoj vjeri. Ako odbiju prvu, imali su drugu mogućnost, a ta je bila da budu Srbi islamske vjere. Ako odbiju i tu, treća je bila da moraju se pisati i voditi kao Cigani. Odbijanjem i ove opcije značilo je da se moraju iseliti iz Srbije. Većina je odlučitla iseliti. Mnogi Srbi osjećali su mržnju prema dojučerašnim gospodarima i jedva su dočekali njihov izgon.<ref name=Postanak>[https://zupanjac.net/postanak-orasja-donje-azizije Županjac.net - Prvi nezavisni portal Grada Županje] Dominković, Mato: Postanak Orašja - Donje Azizije. 15. prosinca 2019. (pristupljeno 14. srpnja 2020.)</ref> Premda su iz Srbije istjerali muslimane, srpske vlasti nisu rado trpile prisustvo turskih garnizona na njenoj teritoriji, pa su stalno pritiskale Portu da iz Kneževine Srbije napuste otiđu posade tvrđava u Beogradu, Smederevu, Šapcu i Kladovu. Oslabljena osmanska država nije mogla kao nekad silom disciplinirati neposlušnu pokrajinu. Sultan je popustio te 1867. donio [[ferman]] o predaji ovih gradova u srpske ruke.<ref name="XVI. konferencija"/>
Muslimani iz Srbije raselili su se po Turskom Carstvu. Prvo su išli na jug u okolicu Niša, tad još izvan Kneževine Srbije, poslije i na područje Albanije, Makedonije, Rumunjske, Bosne i Turske, osobito Anadolije. U proces se uključila turska vlast da bi planski upravlja iseljavanjem. Zbog političkih i strateških razloga mnoge je naselila u Bosnu, tada najistureniju tursku provinciju na zapad u Europi. Dosta ih je naselila u sjevernom pograničnom području da bi ojačala brojnost muslimana i tako osnažila pozicija za nadolazeća teritorijalna prekrajanja. Radi ublažavanja posljedica preseljavanja, sultan je naseljenike oslobodio od obveza prema državi i od slanja u vojsku, a mjera je trajala sljedećih 14 godina.<ref name=Postanak/> Tih godina mnogi muslimani kao izbjeglice prelaze u Bosnu ili [[Novopazarski sandžak]], koji još uvijek nije bio u sastavu Srbije. U [[Bosanska Kostajnica|Bosansku Kostajnicu]] krajem 1862. i početkom [[1863.]] godine sele muslimani iz Valjeva, Šapca, Užica, pa se dio u kome su izbjegli muslimani najviše koncentrirani naziva "Užice".<ref name="Iseljavanje muslimana iz Srbije">[http://ibn-sina.net/index.php?option=com_content&task=view&id=32&Itemid=41&limit=1&limitstart=10 Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867), Znakovi vremena, br. 12]</ref> Mnogi muslimani izbjegli iz Srbije 1862. i 1863. godine naseljeni su u [[Zvornik]]u, koji je tada bio u sastavu [[Bosanski pašaluk|Bosanskog pašaluka]].<ref>[http://www.ceeol.com/aspx/issuedetails.aspx?issueid=8d55cd43-da7d-4ba2-b0d7-4c4a30e1783d&articleId=88539465-d660-4914-ac1d-f154a97d721a Šljivo Galib, The Coming of the Muslim Exiles from the Principality of Serbia to the Zvornik Kajmakamluk in 1863]</ref> Protjerani muslimani otišli su u zvornički kraj, Tuzlu, Bijeljinu, Bosanski Šamac (Gornju Aziziju), Gračanicu, Srebrenicu, Donju Aziziju (Orašje), Vlasenicu, Sarajevo, Brezovo Polje... Muslimani Užica protjerani su najviše u Bosnu, Albaniju, Makedoniju i manji broj u Priboj. Iseljeni muslimani iz Užica (blizu 3.000 odraslih muslimana i nešto ispod 1.000 djece), grada Sokola, sela Bučja, Gračanice, Aluge, Zakucani, Male, Donje Poštenje i drugih mjesta naselili su se u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni. U novoj postojbini osnovano je šest kasaba: Kozluk, Šamac, Orašje, Brezove Polje, Kostajnica i Orahovo.<ref name="XVI. konferencija"/> U sjevernoj Bosni muslimani se naseljavaju u Gornju i Donju Aziziju – [[Bosanski Šamac]] i [[Orašje]], pa sve uz Savu, do Orahove kod Bosanske Gradiške. U Donju Aziziju dolaze muslimani iz Užica i [[Sokol (Užice, Srbija)|Sokola]], Šapca i Beograda. Tad nastaju naselja [[Kozluk]] kod Zvornika, [[Janja]] kod Bijeljine, [[Brezovo Polje]] kod Brčkog, Kostajnica i [[Orahova]] kod Bosanske Gradiške. Koncentracija muslimana nije pomogla pri austro-ugarskom zauzimanju, ali su u Bosanskoj Posavini stvarno bili centri otpora austro-ugarskom zauzimanju Brčko i Ugljara (Orašje).<ref name=Postanak/> Bošnjačka historiografija naziva istjerane srbijanske muslimane Bošnjacima<ref name="XVI. konferencija"/>, ne vodeći računa da su to islamizirani Srbi. Tragediju srbijanskih muslimana opisali su u radovima [[Safet Bandžović]], [[Nikola Hristić]], [[Vladimir Karić]], [[Sidki Hadžihuseinović Muvekkit]], [[Ibrahim Tepić]], Miladin Radović, S. Ignjić i dr.<ref name="XVI. konferencija"/>▼
Pravoslavni Srbi dočekali su s radošću odlazak muslimana, koji su ih držali pola tisućljeća potlačene. Srbi su čišćenje Srbije od muslimanskog elementa držali važnim nacionalnim projektom. Uključilo se 700 - 800 najamnih prijevoznika koji su brzo došli iz beogradskog, valjevskog i kragujevačkog okruga. Kažnjavali su rabadžije i kiridžije koji se nisu odzvali na poziv za protjerivanje muslimana. Muslimani su organizirano transportirani iz Srbije ka Bosni. Pravoslavni Crnogorci bili su partneri Srba u djelima protiv muslimana, jer su slično otjerani muslimani iz oslobođenih dijelova Crne Gore. Srbima su kao plijen ostale kuće, imanja, zemljišta. Na očišćene teritorije u Srbiji dovođeni su pravoslavni Srbi. <ref name="XVI. konferencija"/>
Kolaps muslimana dogodio se 1867. godine a iz jugoistočne Srbije 1882. godine, izravnim kampanjama istjerivanja stanovništva iz njihovih kuća. Muslimani nisu našli mira ni na Sandžaku, koji su pripojile Srbija i Crna Gora nakon balkanskih ratova.<ref name="XVI. konferencija"/> 1878. godine Austro-Ugarska je pripojila BiH, i mnogi muslimani već tad nisu htjeli ni pod koju cijenu živjeti pod nemuslimanskim vladarem pa su unatoč zadržanim povlasticama mnogo otišli u Tursku. Izbjegli muslimani u BiH i njihovi potomci koji su ostali, nisu umakli Srbima, jer su uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca došli u izrazito inferioran položaj, vjerske manjine bez političke autonomije. Agrarnom reforomm izvedenom 1918. odnosno 1919. godine, izmijenjen je odnos zemljišnog posjeda iz 1910. gdje su muslimani imali 91,1%, pravoslavni Srbi 6%, katolički Hrvati 2,6% i ostali 0,3%, te su mnogi muslimanski zemljoposjednici postali bezemljaši te su mnogi odlučili otići u Tursku. Muslimanima je reformom 1918./1919. godine oduzeto 1.175.305 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta, nekima i okućnice, a zemljište je besplatno dobilo 249.518 srpskih obitelji koji su došli iz drugih dijelova kraljevine (BiH, Crne Gore, Srbije, Hrvatske), a posebno solunski vojnici koje je trebalo nagraditi.<ref name="XVI. konferencija"/>
▲Muslimani iz Srbije raselili su se po Turskom Carstvu. Prvo su išli na jug u okolicu Niša, tad još izvan Kneževine Srbije, poslije i na područje Albanije, Makedonije, Rumunjske, Bosne i Turske, osobito Anadolije. U proces se uključila turska vlast da bi planski upravlja iseljavanjem. Zbog političkih i strateških razloga mnoge je naselila u Bosnu, tada najistureniju tursku provinciju na zapad u Europi. Dosta ih je naselila u sjevernom pograničnom području da bi ojačala brojnost muslimana i tako osnažila pozicija za nadolazeća teritorijalna prekrajanja. Radi ublažavanja posljedica preseljavanja, sultan je naseljenike oslobodio od obveza prema državi i od slanja u vojsku, a mjera je trajala sljedećih 14 godina.<ref name=Postanak/> Tih godina mnogi muslimani kao izbjeglice prelaze u Bosnu ili [[Novopazarski sandžak]], koji još uvijek nije bio u sastavu Srbije. U [[Bosanska Kostajnica|Bosansku Kostajnicu]] krajem 1862. i početkom [[1863.]] godine sele muslimani iz Valjeva, Šapca, Užica, pa se dio u kome su izbjegli muslimani najviše koncentrirani naziva "Užice".<ref name="Iseljavanje muslimana iz Srbije">[http://ibn-sina.net/index.php?option=com_content&task=view&id=32&Itemid=41&limit=1&limitstart=10 Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867), Znakovi vremena, br. 12]</ref> Mnogi muslimani izbjegli iz Srbije 1862. i 1863. godine naseljeni su u [[Zvornik]]u, koji je tada bio u sastavu [[Bosanski pašaluk|Bosanskog pašaluka]].<ref>[http://www.ceeol.com/aspx/issuedetails.aspx?issueid=8d55cd43-da7d-4ba2-b0d7-4c4a30e1783d&articleId=88539465-d660-4914-ac1d-f154a97d721a Šljivo Galib, The Coming of the Muslim Exiles from the Principality of Serbia to the Zvornik Kajmakamluk in 1863]</ref> U sjevernoj Bosni muslimani se naseljavaju u Gornju i Donju Aziziju – [[Bosanski Šamac]] i [[Orašje]], pa sve uz Savu, do Orahove kod Bosanske Gradiške. U Donju Aziziju dolaze muslimani iz Užica i [[Sokol (Užice, Srbija)|Sokola]], Šapca i Beograda. Tad nastaju naselja [[Kozluk]] kod Zvornika, [[Janja]] kod Bijeljine, [[Brezovo Polje]] kod Brčkog, Kostajnica i [[Orahova]] kod Bosanske Gradiške. Koncentracija muslimana nije pomogla pri austro-ugarskom zauzimanju, ali su u Bosanskoj Posavini stvarno bili centri otpora austro-ugarskom zauzimanju Brčko i Ugljara (Orašje).<ref name=Postanak/>
== Izvori ==
| |||