Razlika između inačica stranice »Iseljavanje muslimana iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet 1862.-1867.«

bez sažetka
Premda su iz Srbije istjerali muslimane, srpske vlasti nisu rado trpile prisustvo turskih garnizona na njenoj teritoriji, pa su stalno pritiskale Portu da iz Kneževine Srbije napuste otiđu posade tvrđava u Beogradu, Smederevu, Šapcu i Kladovu.<ref name="XVI. konferencija"/>
 
Muslimani iz Srbije raselili su se po Turskom Carstvu. Prvo su išli na jug u okolicu Niša, tad još izvan Kneževine Srbije, poslije i na područje Albanije, Makedonije, Rumunjske, Bosne i Turske, osobito Anadolije. U proces se uključila turska vlast da bi planski upravlja iseljavanjem. Zbog političkih i strateških razloga mnoge je naselila u Bosnu, tada najistureniju tursku provinciju na zapad u Europi. Dosta ih je naselila u sjevernom pograničnom području da bi ojačala brojnost muslimana i tako osnažila pozicija za nadolazeća teritorijalna prekrajanja. Radi ublažavanja posljedica preseljavanja, sultan je naseljenike oslobodio od obveza prema državi i od slanja u vojsku, a mjera je trajala sljedećih 14 godina.<ref name=Postanak/> Tih godina mnogi muslimani kao izbjeglice prelaze u Bosnu ili [[Novopazarski sandžak]], koji još uvijek nije bio u sastavu Srbije. U [[Bosanska Kostajnica|Bosansku Kostajnicu]] krajem 1862. i početkom [[1863.]] godine sele muslimani iz Valjeva, Šapca, Užica, pa se dio u kome su izbjegli muslimani najviše koncentrirani naziva "Užice".<ref name="Iseljavanje muslimana iz Srbije">[http://ibn-sina.net/index.php?option=com_content&task=view&id=32&Itemid=41&limit=1&limitstart=10 Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867), Znakovi vremena, br. 12]</ref> Mnogi muslimani izbjegli iz Srbije 1862. i 1863. godine naseljeni su u [[Zvornik]]u, koji je tada bio u sastavu [[Bosanski pašaluk|Bosanskog pašaluka]].<ref>[http://www.ceeol.com/aspx/issuedetails.aspx?issueid=8d55cd43-da7d-4ba2-b0d7-4c4a30e1783d&articleId=88539465-d660-4914-ac1d-f154a97d721a Šljivo Galib, The Coming of the Muslim Exiles from the Principality of Serbia to the Zvornik Kajmakamluk in 1863]</ref> Protjerani muslimani otišli su u zvornički kraj, Tuzlu, Bijeljinu, Bosanski Šamac (Gornju Aziziju), Gračanicu, Srebrenicu, Donju Aziziju (Orašje), Vlasenicu, Sarajevo, Brezovo Polje... Muslimani Užica protjerani su najviše u Bosnu, Albaniju, Makedoniju i manji broj u Priboj. Iseljeni muslimani iz Užica (blizu 3.000 odraslih muslimana i nešto ispod 1.000 djece), grada Sokola, sela Bučja, Gračanice, Aluge, Zakucani, Male, Donje Poštenje i drugih mjesta naselili su se u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni. U novoj postojbini osnovano je šest kasaba: Kozluk, Šamac, Orašje, Brezove Polje, Kostajnica i Orahovo.<ref name="XVI. konferencija"/> Dio muslimanskih iseljenika iz Beograda je otišao Dunavom na preostale osmanske teritorije u Rumeliji, jedan dio je otišao prema tadašnjem vilajetu Kosovo itd.<ref name=BIR/> U sjevernoj Bosni muslimani se naseljavaju u Gornju i Donju Aziziju – [[Bosanski Šamac]] i [[Orašje]], pa sve uz Savu, do Orahove kod Bosanske Gradiške. U Donju Aziziju dolaze muslimani iz Užica i [[Sokol (Užice, Srbija)|Sokola]], Šapca i Beograda. Tad nastaju naselja [[Kozluk]] kod Zvornika, [[Janja]] kod Bijeljine, [[Brezovo Polje]] kod Brčkog, Kostajnica i [[Orahova]] kod Bosanske Gradiške. Koncentracija muslimana nije pomogla pri austro-ugarskom zauzimanju, ali su u Bosanskoj Posavini stvarno bili centri otpora austro-ugarskom zauzimanju Brčko i Ugljara (Orašje).<ref name=Postanak/> Bošnjačka historiografija naziva istjerane srbijanske muslimane Bošnjacima<ref name="XVI. konferencija"/>, ne vodeći računa da su to islamizirani Srbi. Tragediju srbijanskih muslimana opisali su u radovima [[Safet Bandžović]], [[Nikola Hristić]], [[Vladimir Karić]], [[Sidki Hadžihuseinović Muvekkit]], [[Ibrahim Tepić]], Miladin Radović, S. Ignjić i dr.<ref name="XVI. konferencija"/>
 
Bošnjačka historiografija naziva istjerane srbijanske muslimane Bošnjacima<ref name="XVI. konferencija"/>, ne vodeći računa da su to islamizirani Srbi. Tragediju srbijanskih muslimana opisali su u radovima [[Safet Bandžović]], [[Nikola Hristić]], [[Vladimir Karić]], [[Sidki Hadžihuseinović Muvekkit]], [[Ibrahim Tepić]], Miladin Radović, S. Ignjić i dr.<ref name="XVI. konferencija"/>
 
Pravoslavni Srbi dočekali su s radošću odlazak muslimana, koji su ih držali pola tisućljeća potlačene. Srbi su čišćenje Srbije od muslimanskog elementa držali važnim nacionalnim projektom. Uključilo se 700 - 800 najamnih prijevoznika koji su brzo došli iz beogradskog, valjevskog i kragujevačkog okruga. Kažnjavali su rabadžije i kiridžije koji se nisu odzvali na poziv za [[Progon muslimana iz Srbije u Tursku|protjerivanje]] muslimana. Muslimani su organizirano transportirani iz Srbije ka Bosni. Pravoslavni Crnogorci bili su partneri Srba u djelima protiv muslimana, jer su slično otjerani muslimani iz oslobođenih dijelova Crne Gore. Srbima su kao plijen ostale kuće, imanja, zemljišta. Nastala je otimačina muslimanskih posjeda. Zaredale su pljačke privatne imovine. Mnoge kuće protjeranih muslimana Srbi pretežno zapalili. Kuće i turske ograde što su preživjele [[palež]], Srbi su komadali, "odnoseći podove, potkrovlja, vrata itd". Na očišćene teritorije u Srbiji dovođeni su pravoslavni Srbi. <ref name="XVI. konferencija"/>
Oslabljena osmanska država nije mogla kao nekad silom disciplinirati neposlušnu pokrajinu koja je tražila odlazak osmanskih posada iz preostalih gradova. Sultan je popustio te 1867. donio [[ferman]] o predaji ovih gradova u srpske ruke.<ref name="XVI. konferencija"/>
 
Kolaps muslimana dogodio se 1867. godine a iz jugoistočne Srbije 1882. godine, izravnim kampanjama istjerivanja stanovništva iz njihovih kuća. Muslimani nisu našli mira ni na Sandžaku, koji su pripojile Srbija i Crna Gora nakon balkanskih ratova.<ref name="XVI. konferencija"/> Ipak, nakon osmansko - ruskog rata 1876. - 1878. i balkanskih ratova, usprkos pretrpljenim nasiljima, više se ne govori o obaveznom iseljavanju muslimana s teritorije Srbije nego o njihovom ostanku i jamčenju njihovih građanskih i političkih prava.<ref name=BIR/> 1878. godine Austro-Ugarska je pripojila BiH, i mnogi muslimani već tad nisu htjeli ni pod koju cijenu živjeti pod nemuslimanskim vladarem pa su unatoč zadržanim povlasticama mnogo otišli u Tursku. Izbjegli muslimani u BiH i njihovi potomci koji su ostali, nisu umakli Srbima, jer su uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca došli u izrazito inferioran položaj, vjerske manjine bez političke autonomije. Agrarnom reformom izvedenom 1918. odnosno 1919. godine, izmijenjen je odnos zemljišnog posjeda iz 1910. gdje su muslimani imali 91,1%, pravoslavni Srbi 6%, katolički Hrvati 2,6% i ostali 0,3%, te su mnogi muslimanski zemljoposjednici postali bezemljaši te su mnogi odlučili otići u Tursku. Muslimanima je reformom 1918./1919. godine oduzeto 1.175.305 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta, nekima i okućnice, a zemljište je besplatno dobilo 249.518 srpskih obitelji koji su došli iz drugih dijelova kraljevine (BiH, Crne Gore, Srbije, Hrvatske), a posebno solunski vojnici koje je trebalo nagraditi.<ref name="XVI. konferencija"/>
 
== Izvori ==
1.564

uređivanja