Iseljavanje muslimana iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet 1862. – 1867.: razlika između inačica

Muslimani iz Srbije raselili su se po Turskom Carstvu. Prvo su išli na jug u okolicu Niša, tad još izvan Kneževine Srbije, poslije i na područje Albanije, Makedonije, Rumunjske, Bosne i Turske, osobito Anadolije. U proces se uključila turska vlast da bi planski upravlja iseljavanjem. Zbog političkih i strateških razloga mnoge je naselila u Bosnu, tada najistureniju tursku provinciju na zapad u Europi. Dosta ih je naselila u sjevernom pograničnom području da bi ojačala brojnost muslimana i tako osnažila pozicija za nadolazeća teritorijalna prekrajanja. Radi ublažavanja posljedica preseljavanja, sultan je naseljenike oslobodio od obveza prema državi i od slanja u vojsku, a mjera je trajala sljedećih 14 godina.<ref name=Postanak/> Tih godina mnogi muslimani kao izbjeglice prelaze u Bosnu ili [[Novopazarski sandžak]], koji još uvijek nije bio u sastavu Srbije. U [[Bosanska Kostajnica|Bosansku Kostajnicu]] krajem 1862. i početkom [[1863.]] godine sele muslimani iz Valjeva, Šapca, Užica, pa se dio u kome su izbjegli muslimani najviše koncentrirani naziva "Užice".<ref name="Iseljavanje muslimana iz Srbije">[http://ibn-sina.net/index.php?option=com_content&task=view&id=32&Itemid=41&limit=1&limitstart=10 Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867), Znakovi vremena, br. 12]</ref> Mnogi muslimani izbjegli iz Srbije 1862. i 1863. godine naseljeni su u [[Zvornik]]u, koji je tada bio u sastavu [[Bosanski pašaluk|Bosanskog pašaluka]].<ref>[http://www.ceeol.com/aspx/issuedetails.aspx?issueid=8d55cd43-da7d-4ba2-b0d7-4c4a30e1783d&articleId=88539465-d660-4914-ac1d-f154a97d721a Šljivo Galib, The Coming of the Muslim Exiles from the Principality of Serbia to the Zvornik Kajmakamluk in 1863]</ref> Protjerani muslimani otišli su u zvornički kraj, Tuzlu, Bijeljinu, Bosanski Šamac (Gornju Aziziju), Gračanicu, Srebrenicu, Donju Aziziju (Orašje), Vlasenicu, Sarajevo, Brezovo Polje... Muslimani Užica protjerani su najviše u Bosnu, Albaniju, Makedoniju i manji broj u Priboj. Iseljeni muslimani iz Užica (blizu 3.000 odraslih muslimana i nešto ispod 1.000 djece), grada Sokola, sela Bučja, Gračanice, Aluge, Zakucani, Male, Donje Poštenje i drugih mjesta naselili su se u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni. U novoj postojbini osnovano je šest kasaba: Kozluk, Šamac, Orašje, Brezove Polje, Kostajnica i Orahovo.<ref name="XVI. konferencija"/> Dio muslimanskih iseljenika iz Beograda je otišao Dunavom na preostale osmanske teritorije u Rumeliji, jedan dio je otišao prema tadašnjem vilajetu Kosovo itd.<ref name=BIR/> U sjevernoj Bosni muslimani se naseljavaju u Gornju i Donju Aziziju – [[Bosanski Šamac]] i [[Orašje]], pa sve uz Savu, do Orahove kod Bosanske Gradiške. U Donju Aziziju dolaze muslimani iz Užica i [[Sokol (Užice, Srbija)|Sokola]], Šapca i Beograda. Tad nastaju naselja [[Kozluk]] kod Zvornika, [[Janja]] kod Bijeljine, [[Brezovo Polje]] kod Brčkog, Kostajnica i [[Orahova]] kod Bosanske Gradiške. Koncentracija muslimana nije pomogla pri austro-ugarskom zauzimanju, ali su u Bosanskoj Posavini stvarno bili centri otpora austro-ugarskom zauzimanju Brčko i Ugljara (Orašje).<ref name=Postanak/>

Bošnjačka historiografija naziva istjerane srbijanske muslimane Bošnjacima<ref name="XVI. konferencija"/>, ne vodeći računa da su to islamizirani Srbi. Tragediju srbijanskih muslimana opisali su u radovima [[Safet Bandžović]], [[Nikola Hristić]], [[Vladimir Karić]], [[Sidki Hadžihuseinović Muvekkit]], [[Ibrahim Tepić]], Miladin Radović, S. Ignjić i dr.<ref name="XVI. konferencija"/>

Kolaps muslimana dogodio se 1867. godine a iz jugoistočne Srbije 1882. godine, izravnim kampanjama istjerivanja stanovništva iz njihovih kuća. Muslimani nisu našli mira ni na Sandžaku, koji su pripojile Srbija i Crna Gora nakon balkanskih ratova.<ref name="XVI. konferencija"/> Ipak, nakon osmansko - ruskog rata 1876. - 1878. i balkanskih ratova, usprkos pretrpljenim nasiljima, više se ne govori o obaveznom iseljavanju muslimana s teritorije Srbije nego o njihovom ostanku i jamčenju njihovih građanskih i političkih prava.<ref name=BIR/> 1878. godine Austro-Ugarska je pripojila BiH, i mnogi muslimani već tad nisu htjeli ni pod koju cijenu živjeti pod nemuslimanskim vladarem pa su unatoč zadržanim povlasticama mnogo otišli u Tursku. Izbjegli muslimani u BiH i njihovi potomci koji su ostali, nisu umakli Srbima, jer su uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca došli u izrazito inferioran položaj, vjerske manjine bez političke autonomije. Agrarnom reformom izvedenom 1918. odnosno 1919. godine, izmijenjen je odnos zemljišnog posjeda iz 1910. gdje su muslimani imali 91,1%, pravoslavni Srbi 6%, katolički Hrvati 2,6% i ostali 0,3%, te su mnogi muslimanski zemljoposjednici postali bezemljaši te su mnogi odlučili otići u Tursku. Muslimanima je reformom 1918./1919. godine oduzeto 1.175.305 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta, nekima i okućnice, a zemljište je besplatno dobilo 249.518 srpskih obitelji koji su došli iz drugih dijelova kraljevine (BiH, Crne Gore, Srbije, Hrvatske), a posebno solunski vojnici koje je trebalo nagraditi.<ref name="XVI. konferencija"/>