Thomas More: razlika između inačica

Potom je 1534. godine parlament donio propis kojim je proglašeno izdajom (i kažnjivo smrću; kazna se imala izvršiti uz kastriranje, vađenje crijeva iz utrobe i raščetvoravanje osuđenika) bilo što govoriti protiv doktrine o kraljevoj vlasti nad Crkvom; More je optužen da je (i) to učinio. Na sudu se pokazalo da nema dokaza da je on ikada rekao išta čime bi dovodio u pitanje prava kralja (More je, naime, šutio, i odbijao dati prisegu - što je međutim čitava Engleska i Europa mogla iščitati kao njegovo protivljenje doktrini da Kralj ima zadnju riječ u vjerskim pitanjima i da je u svim stvarima nadređen Crkvi). Naposljetku se kao svjedok javio glavni državni tajnik [[Richard Rich]], koji je pred porotom sastavljenom od najuglednijeg plemstva prisegao da je baš njemu - nakon što je pred svim drugim tužiteljima, sucima i zapravo pred svakom živom dušom More uporno šutio - More izrekao da je šef Crkve [[Papa]], a ne [[Kralj]] (R. Riche je na posve jednaki način svjedočio i protiv sv. Ivana Fishera, koji je također, navodno, jedino Richardu Richu objavio svoje protivljenje Kralju). Temeljeći presudu na tom jedinom dokazu, porota (u njoj su bili otac i brat kraljice Ane, čijem krunjenju More nije htio nazočiti) je proglasila Thomasa Morea krivim. More je nakon izricanje presude i prije izricanja kazne (zakon iz studenog 1534. je za "zlodjelo" osporavanja prava svjetovnom vladaru Engleske da ureduje u duhovnim pitanjima predviđao isključivo smrtnu kaznu) pred sudom iznudio - engleskim zakonom zajamčeno - pravo da se očituje o presudi: kao pravnik, ukazao je da je presuda ništetna, jer je utemeljena na nevaljanim (danas bismo rekli: protuustavnim) zakonima, koji su protivni ''[[Magna charta libertatum|Magna Chartai]]'' (efektivni Ustav Engleske), međunarodnim i Božjim zakonima, kako su u krilu Crkve tumačeni od njenih početaka. Time je, prema prosudbi sudaca, potvrdio da je kriv: naime je osporavati baš taj konkretni ("protuustavni") Zakon o vrhovništvu (engl. ''Act of Supremacy'') bilo (tim istim zakonom) proglašeno izdajom.<ref>{{Citiranje knjige|title=Thomas More's Trial by Jury: A Procedural and Legal Review with a Collection of Documents. str'. 217|author=Henry Ansgar Kelly, Louis W. Karlin, Louis J. Karlin, Gerard Wegemer|authorlink=|coauthors=|origdate=2011|date=|chapter=|chapterurl=|editor=|url=https://books.google.hr/books?id=oj67cj8f-rIC&pg=PR14&dq=thomas+more+refused+to+support+annulment&redir_esc=y&hl=hr&id=oj67cj8f-rIC&q=void#v=onepagesnippet&q=contrarybefore%20judgment&f=false|editor=|url=|format=|edition=|language=engleski|pages=|publisher=|location=|others=|quote=|accessdate=|isbn=|id=}}</ref>

Papa [[Lav XIII.]] ga je kanonizirao zajedno s kardinalom [[Ivan Fisher|Ivanom Fisherom]] [[1886.]] godine. Proglašen je zaštitnikom ljudi iz vlasti i političara, jer je svoje "neotuđivo dostojanstvo savjesti" znao posvjedočiti sve do mučeništva.<ref name="frama">(): [http://www.frama-posusje.com/1308-za-kakvoga-politicara-katolik-ne-smije-glasovati ''Za kakvoga političara katolik ne smije glasovati?''], Frama Posušje, Objavio: Glas Koncila, 5. rujna 2012. Pristupljeno 12. siječnja 2017.</ref> Zajedno sa sv. Ivanom Fisherom, njegov se spomen održava 22. lipnja 2020. god., na dan kada je 1535. godine bilo održano pogubljenje sv. Ivana Fishera.