Razlika između inačica stranice »Podrijetlo Hrvata«

Dodana 1.694 bajta ,  prije 1 mjesec
bez sažetka
Nova živost i dvojbe o podrijetlu [[Hrvati|Hrvata]], izazvane ostvarenjem [[Hrvatska|samostalne hrvatske države]] sredinom 1991., samo su povod razmatranju njegove naravi kao znanstvenoga problema, a on je sam po sebi višestruko zanimljiv jer je izrazito interdisciplinaran i metodološki vrlo zahtjevan: kad se valjano razmotri, u njemu se očituje spoznajna podloga [[hrvatska historiografija|historiografske sinteze]]. To je osobito zanimljiv primjer metodskih pretpostavki interdisciplinarnoga [[Povijest|povijesnoga]] [[Istraživanje|istraživanja]]. Vrijedno je stoga svakomu tko se načelno zanima za znanost da se malo pozabavi njime.<ref name="Radoslav">Ivan Supičić (ured.): ''Hrvatska i Europa: Rano doba hrvatske kulture'', AGM, Zagreb, 1997.; Radoslav Katičić - O podrijetlu Hrvata</ref>
 
Prema istraživanjima osobina lubanja sa starih grobišta koja se provode od 1970.-ih godina, te potom antropogenetičkih istraživanja, proizlazi da je od antičkog doba do danas ostao na području koje napučavaju Hrvati prevladavajući isti genotip, ausprkos dokazima o doseljavanju drugačijeg stanovništva. Novija genetska istraživanja otkrivaju da su se nositelji slavenskih genetskih markeraosobina postupno doseljavali s područja euroazijskih stepa, pa u Hrvata ima oko jednu trećinu nositelja "slavenske" [[Haplogrupa R1a|haplogrupe R1a]] a. Daljnja trećina otpada na “dinarsku” [[Haplogrupa I1b|haplogrupu I1b]], a preostalo otpada na haplogrubehaplogrupe koje su karakteristične za područje zapada Europe, ili samo za područje Balkana. Oko 1 posto ima nositelja haplogrupe K (M 9), za koju se smatra da je na područje koje obitavaju Hrvati došla iz jugoistočne Azije, u kasnoantičko doba. [[Ivan Mužić|I. Mužić]] ukazuje da, makar Hrvati u cjelini uzev u genetskom smislu ne nose osobito mnogo slavenskih osobina, izvor državnosti Hrvata s dobrim dokazima možemo naćismjestiti na područjupodručje [[Liburnija|Liburnije]], tj. na širemšire području Like, tes obližnjim primorskim područjima na sjevernom Jadranu - koja su najviše bila naseljena "Sklavinima", čija se vlast potom postepeno širila na područja pretežno nastanjena starosjediocima "Dalmat(in)ima", starosjedilačkim stanovništvom koje pretežno nije bilo romanizirano. S vremenom su se pripadnici obje ove grupe stopili u jedan narod. Takva rekonstrukcija odgovara starom znanju o pitanju etnogeneze Hrvata koješto ga u 13. stoljeću iznosi [[Toma Arhiđakon]], koji navodi da se vodeće pleme (lat. ''tribus nobilum'') koje je sebi potčinilopodčinilo područje Hrvatske doselilo s područja Poljske, a starosjedilačko stanovništvo koje je došlo pod vlast tih došljaka je s njima s vremenom postalo jedan narod s jednim jezikom. Nazivi "Hrvati" ("Horvati") i "Hrvatska" ("Hrobatija") se povezuju s dolaskom "Sklavina" u zapadne krajeve antičke [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmacije]]. Područja sjeverno od Save, to (sada: hrvatsko) stanovništvo postupuno napučava od [[Srednji vijek|Srednjeg vijeka]].<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=120958|title=Nastajanje hrvatskog naroda na Balkanu|author=Ivan Mužić|date=|work=|language=|publisher=Starohrvatska prosvjeta, Vol. III No. 35, 2008.|accessdate=3. kolovoza 2020.}}</ref>
 
== Uvod ==
== Ime Hrvat ==
 
[[Borna]], isprva, nosi naziv kneza Guduskana. Pojam Guduskani dosadranije se poistovjećivao sa [[Gacka (župa)|Gačanima]], stanovnicima sjeverne Like. VjerojatnoPrema jenekim riječautorima, ovjerojatno pogrešnomse prijevodu latinskoga pojma. Vjerojatno seipak radi o stanovnicima uz rječicu Guduču, u blizini Bribira, u samom središnjemu djelu [[Zadar|Zadarskoga]] zaleđa, koji će, kasnije, u izvorima biti poznat ''Vrh Hrvati'', što predstavlja jezgru [[Srednjovjekovna hrvatska država|srednjovjekovne hrvatske države]]. Narod će već dvadesetak godina nakon Bornine smrti (821.) nositi točno određeno ime - [[Hrvati]].<ref>[http://www.youtube.com/watch?v=s9VFU70MGl8 HRT, Hrvatski kraljevi - 1. epizoda]</ref>
 
=== Spomen ===
[[Datoteka:Greda i zabat s natpisom kneza Branimira 879.jpg|mini|Greda i zabat s natpisom [[Branimir]]a, kneza Hrvata (lat. DUX CRUATORVM)]]
Prvi spomen imena ''Hrvat'' u pisanom dokumentu je [[852.]] godine na [[Trpimir]]ovoj darovnici, čiji je original izgubljen, a najstariji je prijepis iz [[1568.]] ([[Lujo Margetić]] je [[2002.]] iznio mišljenje da je to zapravo sudski dokument, i da potječe iz [[840.]]<ref>Antić 2002.</ref>) U kamenu je najstariji natpis na kapitelu iz [[Crkva sv. Marte u Bijaćima|Crkve sv. Marte u Bijaćima]] kraj [[Trogir|Trogira]] koji se datira u kasno 8. ili sam početak 9. stoljeća, a uz njega vremenski blizak je i [[natpis iz Šopota|natpis]] iz [[Šopot]]a (kod [[Benkovac|Benkovca]]), gdje se spominje i [[Branimir]]:
 
:+BRANIMIRO COM ... DUX CRUATORVM COGIT...
Iako su Hrvati narod različit od okolnih, jezik kojim govore se ne izdvaja nekim skupom posebnosti iz okolnih slavenskih dijalekata<ref name="Matasovic2008">Matasovć 2008.</ref>. Tako su npr. vođene velike rasprave je li kajkavski srodniji [[slovenski jezik|slovenskim govorima]] ili štokavskim, a nije se došlo do konačnog zaključka<ref name="Brozovic1988">Brozović 1988.</ref>.
 
Jezično gledano, Hrvati su slavenski narod kao i svaki drugi. Imena hrvatskih vladara ([[Tomislav]], [[Zvonimir]]) su slavenska; prema tome, svakako se doselila određena masa stanovništva u hrvatske krajeve, koja je sa sobom donijela slavenski govor, koji u to doba i nije bio izdiferenciran u odijeljena narječja i jezike.<ref name="Matasovic2008" /> Izuzev što se zna da je dio starosjedilačkog stanovništva bio romaniziran (v. [[dalmatski jezik]]), ne zna se zapravo mnogo o tzv. [[Ilirski jezik|ilirskom jeziku]] kojim je to starosjedilačko stanovništvo govorilo. Određena rekonstrukcija je moguća iz naziva lokaliteta i imena ljudi, te spominjanja izvornih riječi u grčkim i latinskim dokumentima; međutim se s pokušajima rekonstrukcije nije za sada daleko odmaklo. Obzirom da je rekonstrukcijom [[Tračanski jezik|tračanskog jezika]] - koji je u antičko doba bio raširen na širokom području od prostora današnje Rumunjske, do Male Azije - utvrđeno da je on srodan [[Baltički jezici|baltičkim jezicima]] (koji su, pak, srodni slavenskima), ne može se za sada isključiti mogućnost da se na područjima koje danas nastavaju Hrvati govorilo nekim takvim jezikom ili jezicima.
 
== Metodološke premise ==
 
[[Povijest]] ne vodi samo znanju o prošlosti i ne crta nam samo sliku o njoj. Ona uči i snalaziti se u njoj, upućuje na to da se u prošlosti pronalaze uporišta mišljenju i osjećanju u sadašnjosti. Time ona najviše i obogaćuje život.
[[Povijest]] ne vodi samo znanju o prošlosti i ne crta nam samo sliku o njoj. Ona uči i snalaziti se u njoj, upućuje na to da se u prošlosti pronalaze uporišta mišljenju i osjećanju u sadašnjosti. Time ona najviše i obogaćuje život. No upravo zato posežu za njom i ideologije, zasnivajući jednostran pogled na svijet i siromašeći time istančanost snalaženja u prošlosti, a ukalupljujući razmišljanje i osjećanje u sadašnjosti. [[Ideologija]] u povijesti traži svoje argumente i nalazi slike kojima mobilizira i usmjeruje. Njoj, dakako, nije do utemeljenosti povijesnoga suda niti do svestrane mnogoslojnosti povijesne dokumentacije i argumentacije, nego traži dokaze da je bilo upravo onako kako se i bez dokaza osjeća da je moralo biti. Sve to ne može ostati bez posljedica za povijesno rasuđivanje, osobito ako se ne luči jasno između jednoga i drugoga, znanosti i ideologije. Treba stoga u povjesničkom razlaganju i pri sudu o raznim odgovorima što se daju na povijesna pitanja razlikovati znanstveno utemeljene pokušaje da se cjelovito opiše i objasni koji povijesni tijek od ideoloških zahvata kojima se jednostrano odabire i usmjerava mišljenje i osjećanje. Prvi se mogu zvati '''modelima''', a drugi '''ideologemima'''.<ref name="Radoslav" />
 
[[Povijest]] ne vodi samo znanju o prošlosti i ne crta nam samo sliku o njoj. Ona uči i snalaziti se u njoj, upućuje na to da se u prošlosti pronalaze uporišta mišljenju i osjećanju u sadašnjosti. Time ona najviše i obogaćuje život. No upravo zato posežu za njom i ideologije, zasnivajući jednostran pogled na svijet i siromašeći time istančanost snalaženja u prošlosti, a ukalupljujući razmišljanje i osjećanje u sadašnjosti. [[Ideologija]] u povijesti traži svoje argumente i nalazi slike kojima mobilizira i usmjeruje. Njoj, dakako, nije do utemeljenosti povijesnoga suda niti do svestrane mnogoslojnosti povijesne dokumentacije i argumentacije, nego traži dokaze da je bilo upravo onako kako se i bez dokaza osjeća da je moralo biti. Sve to ne može ostati bez posljedica za povijesno rasuđivanje, osobito ako se ne luči jasno između jednoga i drugoga, znanosti i ideologije. Treba stoga u povjesničkom razlaganju i pri sudu o raznim odgovorima što se daju na povijesna pitanja razlikovati znanstveno utemeljene pokušaje da se cjelovito opiše i objasni koji povijesni tijek od ideoloških zahvata kojima se jednostrano odabire i usmjerava mišljenje i osjećanje. Prvi se mogu zvati '''modelima''', a drugi '''ideologemima'''.<ref name="Radoslav" />
 
Svako pitanje o [[podrijetlo|podrijetlu]], i pojedinca, i roda, i [[narod]]a, pobuđuje veliku pozornost. U podrijetlu se, tako se misli i osjeća, očituje prava narav, iz njega se izvodi identitet. Koliko god se narav doista i zasniva na postanku, opet ima u tome što se podrijetlu pridaje tolika važnost dobra mjera iracionalnosti. Nije naime tako da bi za razumijevanje naravi i utvrđivanje identiteta prvotno i najdavnije podrijetlo bilo najvažnije ili čak odlučno. Ipak mnogi osjećaju tako, premda se narav zasniva i identitet određuje svim razvojem i rastom što vodi do njega, a ne samo ili najviše prvim početcima. U europskoj je pak kulturi, još tamo od rasapa [[Rimsko Carstvo|Rimskoga Carstva]], zajedničko podrijetlo naroda, u pravilu fiktivno i utemeljeno samo na legendarnoj predaji, osnovno načelo njegove identifikacije i političke organizacije. Nije dakle čudno što su mnogi i danas skloni tako misliti i osjećati, iako bi svima razumski već davno moralo biti jasno da je važna '''tradicija''' koja se nosi, a ne '''podrijetlo''', i da tu tradiciju ne čine samo neki davni početci nego i sve ono što se s njome zbivalo dok se prenosila s pokoljenja na pokoljenje u dugom nizu mnogih stoljeća.<ref name="Radoslav" />
=== O upravljanju carstvom ===
 
Tek oko polovice X. stoljeća zapisao je bizantski car [[Konstantin VII. Porfirogenet]] vijesti o tome. Iz njegova kazivanja proizlazi da su se doselili u rimsku Dalmaciju u prvoj polovici VII. stoljeća, tamo skršili avarsku vlast i osnovali svoju. U Konstantinovu djelu, kojemu su humanisti dali naslov ''[[De administrando imperio]]'', povjerljivu priručniku za vođenje vanjske politike [[Bizantsko Carstvo|Bizantskoga Carstva]], to se pripovijeda u dvije verzije. U jednoj ([[O upravljanju carstvom#Poglavlja 29-31|u 29. i 31. glavi]]) se kažegovori da se todoseljavanje dogodilo u sporazumu s bizantskim carem [[Heraklije]]m (610.-641.), a u drugoj (u 30. glavi) se taj se sporazum ne spominje, aali se ističu se veze Hrvata s [[Franci]]ma: kako su im u prvo vrijeme bili podložni u [[Bijela Hrvatska|staroj domovini]] i u novoj, a onda se u teškim i krvavim borbama oslobodili njihove vlasti.<ref name="Radoslav" />
[[Datoteka:Porphyrogenetus.jpg|mini|Krist kruni [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina VII. Porfirogenta]]]]
UNeki prvojautori verzijikritičkim potječučitanjem HrvatiKonstantinovog djela nalaze dvije verzije (gdje misle da prepoznaju suprotnost između "prve verzije" sadržane u glavama 29. i 31., kojiod su"druge verzije" sadržane u glavi 30. - makar Konstantin takvu suprotnost zacijelo nije prepoznavao): u prvoj verziji je doseljavanje došlidošlo u Dalmaciju od nekrštenih Hrvata u [[Bijela Hrvatska|velikoj Hrvatskoj]], koja leži sjeverno od Mađarske i u blizini [[Franačka|Franačke]], te oni tamo žive nekršteni još i u doba kada pisac to piše,; a u drugoj verziji dolaze iz zemlje što leži onkraj Bavarske i na području gdje se osjeća franačka moć, a potječu od [[Bijela Hrvatska|Bijelih Hrvata]], što žive u toj zemlji još i dok pisac to piše. Prema "prvoj verziji" pokrstili su se Hrvati "odmah poslije doseljenja", a prema "drugoj verziji" "tek pošto su se otresli franačke vlasti". Po "prvoj verziji" doveo je Hrvate u Dalmaciju [[knez]], a po drugoj "sedmero braće, upravo petorica braće i dvije sestre, koji su se odvojili od svojega roda, poveli u Dalmaciju svatko svoj narod, zapravo puk ili vojsku". <ref name="Radoslav" /> Naravno da se ove "dvije verzije" mogu čitati i kao da nisu u suprotnosti, nego kao dva izvješća s različitim detaljima - kako je to očito smatrao i Konstantin, koji sav taj tekst i zapisuje na istom mjestu.
 
Obje se vijesti nalaze u istoj knjizi, ali ima razloga da se pomišlja na to da su im autori različiti, pa bi prva potjecala od samoga [[Konstantin Porfirogenet|cara Konstantina]], a druga, nešto malo mlađa, bila bi naknadno uvrštena u njegov tekst. Moguće je, međutim, i to da su tu podatci koje je dobivao iz različitih izvora ostali nesređeni i bez usklađivanja preuzeti u konačni tekst. Bio bi to tada samo nedostatak redakcije. Bolje je stoga govoriti o vijestima o [[Dolazak Hrvata|doseobi Hrvata u Dalmaciju]] kakve su kod [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]]. To kazivanje po duhu i stilu ne pripada učenoj bizantskoj historiografiji, nosi nedvojbena obilježja pučke naive i raspoznaju se u tome tragovi usmene predaje. Osim toga se u tom pripovijedanju prepoznaje osobita književna vrsta, koju filolozi zovu ''origo gentis'' (podrijetlo naroda), kazivanje o podrijetlu naroda, kakvima su se u ranom srednjem vijeku novi gentilno organizirani narodi predstavljali obrazovanim baštinicima antičkoga svijeta i time uvrštavali u nj. Odatle se vidi da Konstantin svoje podatke, po svemu se čini, nije crpio iz starijih i danas izgubljenih bizantskih vrela nego, ili preko svojih obavještajaca iz same [[Primorska Hrvatska (kneževina)|zemlje Hrvata]], ili iz najstarijih spisa koji su, i opet oslanjajući se na hrvatsku usmenu predaju, Romanima u gradovima carske Dalmacije predstavljali hrvatsku ''origo gentis''.<ref name="Radoslav" />
 
Odatle proizlazi da je vrijednost tih zapisa za povijest [[Hrvatska književnost|hrvatske književnosti]] izvanredno velika, ali kao vjerodostojno svjedočanstvo o povijesti naroda znatno slabija. Doista se u onom što donosi car Konstantin razabiru protuslovlja i nedosljednosti, koje dolaze odatle što se ''origo gentis'' preoblikovala u raznim verzijama da bi se legitimirala razna stanja, koja su nastajala između VII. i X. stoljeća. Tako smo već u ovom najstarijem vrelu, koje je tri stoljeća mlađe od događaja što ih prikazuje, usred hrvanja oko identiteta i legitimiteta što do naših dana utječe na raspravu o podrijetlu Hrvata.<ref name="Radoslav" />
 
=== Ljetopis popa Dukljanina ===