Razlika između inačica stranice »Podrijetlo Hrvata«

Dodano 1.540 bajtova ,  prije 1 mjesec
 
No upravo zato posežu za njom i ideologije, zasnivajući jednostran pogled na svijet i siromašeći time istančanost snalaženja u prošlosti, a ukalupljujući razmišljanje i osjećanje u sadašnjosti. [[Ideologija]] u povijesti traži svoje argumente i nalazi slike kojima mobilizira i usmjeruje. Njoj, dakako, nije do utemeljenosti povijesnoga suda niti do svestrane mnogoslojnosti povijesne dokumentacije i argumentacije, nego traži dokaze da je bilo upravo onako kako se i bez dokaza osjeća da je moralo biti. Sve to ne može ostati bez posljedica za povijesno rasuđivanje, osobito ako se ne luči jasno između jednoga i drugoga, znanosti i ideologije. Treba stoga u povjesničkom razlaganju i pri sudu o raznim odgovorima što se daju na povijesna pitanja razlikovati znanstveno utemeljene pokušaje da se cjelovito opiše i objasni koji povijesni tijek od ideoloških zahvata kojima se jednostrano odabire i usmjerava mišljenje i osjećanje. Prvi se mogu zvati '''modelima''', a drugi '''ideologemima'''.<ref name="Radoslav" />
 
I u jednom i u drugom slučaju, autor nerijetko pokušava iščitati dokaze kao sukladne svojemu modelu ili ideologiji - imao on za to više ili manje dokaza. Tako će pobornici teze da su Hrvati u prvom redu jedan (južno)slavenski narod zanemarivati mogućnost nekakvog srednjezijskog ili gotskog porijetla Hrvata. Odnose u takvim rasprave naposljetku mijenjaju novi dokazi; tako genetska istraživanja (genetska istraživanja nalaze na području Hrvatske doista oko 1%  haplogrupe K (M 9) koja doista potječe iz jugoistočne Azije, pri čemu se dolazak tog genetskog doprinosa smješta u vrijeme kraja Antike - što valjda potvrđuje da su Hrvati također podrijetlom i s toga područja, makar samo s jednim vrlo malim udjelom. Slično će drugim autorima biti nejasni izvori koji govore o doseljavanju Hrvata s područja današnje Poljske (o čemu govore kako najstarija povijesna djela Konstantina Pofrifogeneta i Tome Arhiđakona, a novija genetska istraživanja potvrđuju da su genetske osobine koje prevladavaju na području Poljske prisutne u Hrvatskoj s približno jednom trećinom), a trećima će biti nejasno jesu li Hrvati ipak nasljednici jednog posve starosjedilačkog stanovništva na području kojega danas obitavaju (istraživanja lubanja na ukopištima i novija genetska istraživanja potvrđuju da u Hrvata zapravo prevladavaju osobine kakve se bilježe kod stanovništva na istom području od najstarijih vremena). Razina znanja se s vremenom očito mijenja, pa će i spoznaja o podrijetlu Hrvata biti potpunija.
 
Svako pitanje o [[podrijetlo|podrijetlu]], i pojedinca, i roda, i [[narod]]a, pobuđuje veliku pozornost. U podrijetlu se, tako se misli i osjeća, očituje prava narav, iz njega se izvodi identitet. Koliko god se narav doista i zasniva na postanku, opet ima u tome što se podrijetlu pridaje tolika važnost dobra mjera iracionalnosti. Nije naime tako da bi za razumijevanje naravi i utvrđivanje identiteta prvotno i najdavnije podrijetlo bilo najvažnije ili čak odlučno. Ipak mnogi osjećaju tako, premda se narav zasniva i identitet određuje svim razvojem i rastom što vodi do njega, a ne samo ili najviše prvim početcima. U europskoj je pak kulturi, još tamo od rasapa [[Rimsko Carstvo|Rimskoga Carstva]], zajedničko podrijetlo naroda, u pravilu fiktivno i utemeljeno samo na legendarnoj predaji, osnovno načelo njegove identifikacije i političke organizacije. Nije dakle čudno što su mnogi i danas skloni tako misliti i osjećati, iako bi svima razumski već davno moralo biti jasno da je važna '''tradicija''' koja se nosi, a ne '''podrijetlo''', i da tu tradiciju ne čine samo neki davni početci nego i sve ono što se s njome zbivalo dok se prenosila s pokoljenja na pokoljenje u dugom nizu mnogih stoljeća.<ref name="Radoslav" />