Razlika između inačica stranice »Podrijetlo Hrvata«

Dodano 3.417 bajtova ,  prije 5 mjeseci
bez sažetka
{{izdvojeni članak|ožujak 2015.}}
{{Hrvatska povijest}}
'''Podrijetlo Hrvata''' je tema o kojoj postojije formirano nekolikoviše [[teorija]] i koja već stotinama godina zaokuplja znatan broj stručnjaka i [[amater]]a. Sama je tema višeznačna i na nju vjerojatnomožda nikada neće biti moguće dati jednostavan i definitivan odgovor. Vidi i [[Suradnik:Dnik/in2|pojednostavljeni prikaz članka Podrijetlo Hrvata]].
 
Nova živost i dvojbe o podrijetlu [[Hrvati|Hrvata]], izazvane ostvarenjem [[Hrvatska|samostalne hrvatske države]] sredinom 1991., samo su povod razmatranju njegove naravi kao znanstvenoga problema, a on je sam po sebi višestruko zanimljiv jer je izrazito interdisciplinaran i metodološki vrlo zahtjevan: kad se valjano razmotri, u njemu se očituje spoznajna podloga [[hrvatska historiografija|historiografske sinteze]]. To je osobito zanimljiv primjer metodskih pretpostavki interdisciplinarnoga [[Povijest|povijesnoga]] [[Istraživanje|istraživanja]]. Vrijedno je stoga svakomu tko se načelno zanima za znanost da se malo pozabavi njime.<ref name="Radoslav">Ivan Supičić (ured.): ''Hrvatska i Europa: Rano doba hrvatske kulture'', AGM, Zagreb, 1997.; Radoslav Katičić - O podrijetlu Hrvata</ref>
 
{{Quote box|width=100%|align=center|quote=Bilo je mnogo pokušaja etimološkoga tumačenja imena Hrvat, ali do danas nema opće prihvaćenog rješenja. Konstantin Porfirogenet (polovica X. st.) ime ''Χρωβάτος'' dovodi u vezu, očito po pučkoj etimologiji, s grč. riječju ''χώρα'': zemlja i tumači ga kao »onaj koji ima mnogo zemlje«. Toma Arhiđakon srednjovjekovno latinsko ime ''Chroata'' izvodi od imena nekadašnjih stanovnika otoka Krka Curetes ili ''Corybantes/Curibantes'', J. Ratkaj (1652) pak ga dovodi u vezu s glagolom hrvati se. Čini se da nema povijesnog opravdanja da se Hrvat poveže s imenom bugarskoga kana Kuvrata iz VII. st. U doba razvoja poredbenoga indoeuropskog i slavenskoga jezikoslovlja od XIX. st. bila su predložena mnogobrojna etimološka rješenja, pa se to ime izvodilo iz korijena koji dolazi u riječ ''hrev'': stablo (J. Dobrovský), u riječima ''hrib'', ''hrbat'' (''hrъbъtъ''; P. J. Šafařik), iz korijena ''hruv/hrъv-:'' ples (F. Miklošič), ''sar-:'' čuvati (Đ. Daničić), ''sarv-:'' oklopnik (L. V. Geitler) itd. Neki su jezikoslovci to ime izvodili iz germanskoga, npr. od ''heru:'' mač (J. K. Zeuss), iz ''Herudes'' (H. A. Hirt), iz ''hruvat:'' jelen. Ime Hrvat povezuje se s Karpatima (''Harvaða fjöll:'' planine Hrvatâ u opisu langobardskih bojeva u gornjoj Šleskoj u »Hervarsagi«; Richard Heinzel, 1887). K. Oštir povezuje to ime s ilirsko-tračkim ''chъrvata:'' gora, Otto Kronsteiner s avarskim ''cher'' + ''vata'': slobodni bojovnik, a N. Županič dovodi ga u vezu s kavkaskim ''churava-th:'' drugovi, narod, dok N. S. Deržavin drži da je ime Hrvat inačica imena ''Sarmat''. Prema R. Nahtigalu ime Hrvat najvjerojatnije nije slavensko. Otkako je 1901. M. P. Pogodin upozorio na grčke natpise iz II–III. st. s ušća Dona u Azovsko more (Tanais) s iranskim imenima, među kojima je i arhont ''Χορόαϑος/Χορούαϑος'', ime Hrvat sve se češće dovodi u vezu s iranskim. Tako ga S. Sakač Krizin dovodi u vezu s imenom iranskoga plemena ''Harahvatiš'' i njihove zemlje Harahvaiti, a M. Vasmer dovodi ga u vezu s iranskim ''haurvatar:'' stočar (usp. avestički ''haurvaiti:'' čuvati, pásti ili s ''hu-urvatha:'' prijatelj). To bi značilo da je iransko pleme došavši na Don dalo ime jednomu slavenskomu narodu, kao što su i Bugari svoje narodno ime dobili po jednome turkijskom narodu. Iransko podrijetlo hrvatskog imena prihvatili su mnogi vodeći indoeuropeisti i slavisti (A. Meillet, A. Vaillant, K. Jireček, Lj. Hauptmann, F. Ramovš i dr.), a njoj se s novim argumentima vratio i vodeći ruski etimolog O. N. Trubačov, koji ističe potpuni paralelizam imena Hrvati s imenom Sarmati, izvodeći ga od praindoiranskoga ''sar-:'' žena : ''*sarmat-/*sarvat-:'' uz kojega su žene. Iranski glasovni razvoj (h- > s-) omogućava da se ime ''harvat-'' izvede od ''sarmat-'', a to se potkrepljuje time što oko Azovskoga mora ima i drugih iranskih tragova, kao i društvenom i mitološkom podlogom (matrijarhat kod Sarmata, priča o Amazonkama vezana uz to područje).<ref name="Hrvatska" />|source=[[Hrvatska enciklopedija (LZMK)]]}}
Mate Božić 2019. godine ukazuje na osobito važnu okolnost da se sjedište velikog slavenskog vladara u Moravskoj [[Svetopulk I. Moravski|Svetopulka]], koji je vladao od 870. i 894. god zvalo “Ğrwab“, što je blisko nazivu slavenskog utvrđenog "grada" tj. “górdЪ“, što mnogi autori čitaju kao “H.rwat“, pa neki autori i čitavu tu državu koja je obuhvaćala velike dijelove današnje Češke, Slovačke i Poljske nazivaju hrvatskim imenom. Makar Božić podatke o doseljavanju nekih Hrvata s tog područja ne smatra sigurnim, ukazuje da se naziv slavenske župe „(Bijeli) Hrvati“ koja je obuhvaćala šire zaleđe Zadra i Biograda (Biograd je, koliko se zna, prvo izvorno hrvatsko naselje na jadranskoj obali, možda je originalno ime mjesta i bilo “Bijeli Hrvat“, od “hrvat“ kao naziva za utvrđeno mjesto) može sa sigurnošću smjestiti u vrijeme početka 9. stoljeća, kada [[Borna|kneza Bornu]] spominju 818. godine kao manje važnog kneza toga područja, potom 821. kao očito važnijeg "vojvodu Dalmacije", te naposljetku 821. godine kao "vojvodu Dalmacije i Liburnije". Božić dodaje da se može zaključiti da je područje [[Ravni kotari|Ravnih kotara]] - tada pod imenom "Hrvati" (bio taj regionim u nekakvoj vezi s "Hrvatima" kojima na sjeveru vlada Svetopulk ili ne: iz bizantsko diplomatskog priručnika [[O upravljanju carstvom|De administrando imperio]], napisanog stotinjak godina nakon Borne, moglo bi se zaključiti da jest, jer je K. Pofrifogenet prilično dobro izložio da su u ovu Hrvatsku na jugu došli Hrvati iz one Velike Hrvatske na sjeveru, koja je 30 dana hoda daleko od najbližeg mora, i koja za razliku od ove Hrvatske na jugu još nije bila pokrštena) - predstavljalo matično vladavinsko područje [[Trpimir|kneza Trpimira]] i njegove loze još od Bornina vremena; te se regionim "Hrvati" postupno proširio na čitavo područje kojim je uspostavljena vlast te vladarske kuće.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=318010|title=„HRVAT“ I „HRVATI“ – OD TOPONIMA DO ETNONIMA|author=Mate Božić|date=|work=|language=|publisher=Pleter : Časopis udruge studenata povijesti, No. 3., 2019.|accessdate=3. kolovoza 2020.}}</ref>
 
 
T
 
=== Jezik ===
Iako su Hrvati narod različit od okolnih, jezik kojim govore se ne izdvaja nekim skupom posebnosti iz okolnih slavenskih dijalekata<ref name="Matasovic2008">Matasovć 2008.</ref>. Tako su npr. vođene velike rasprave je li kajkavski srodniji [[slovenski jezik|slovenskim govorima]] ili štokavskim, a nije se došlo do konačnog zaključka<ref name="Brozovic1988">Brozović 1988.</ref>.
 
Jezično gledano, Hrvati su slavenski narod kao i svaki drugi. Imena hrvatskih vladara ([[Tomislav]], [[Zvonimir]]) su slavenska; prema tome, svakako se doselila određena masa stanovništva u hrvatske krajeve, koja je sa sobom donijela slavenski govor, koji u to doba i nije bio izdiferenciran u odijeljena narječja i jezike.<ref name="Matasovic2008" /> Izuzev što se zna da je dio starosjedilačkog stanovništva bio romaniziran (v. [[dalmatski jezik]]), ne zna se zapravo mnogo o tzv. [[Ilirski jezik|ilirskom jeziku]] kojim je to starosjedilačko stanovništvo govorilo. Određena rekonstrukcija je moguća iz naziva lokaliteta i imena ljudi, te spominjanja izvornih riječi u grčkim i latinskim dokumentima; međutim se s pokušajima rekonstrukcije nije za sada daleko odmaklo. Obzirom da je rekonstrukcijom [[Tračanski jezik|tračanskog jezika]] - koji je u antičko doba bio raširen na širokom području od prostora današnje Rumunjske, do Male Azije - utvrđeno da je on srodan [[Baltički jezici|baltičkim jezicima]] (koji su, pak, srodni slavenskima - te je većina područja na kojima se u starini govorilo baltičkim jezicima, a čije se stanovništvo miješalo sa Slavenima, s vremenom prešla na naki od relativno srodnih slavenskih jezika), ne može se za sada isključiti mogućnost da se na područjima koje danas nastavaju Hrvati govorilo nekim takvim jezikom ili jezicima.
 
== Metodološke premise ==
No upravo zato posežu za njom i ideologije, zasnivajući jednostran pogled na svijet i siromašeći time istančanost snalaženja u prošlosti, a ukalupljujući razmišljanje i osjećanje u sadašnjosti. [[Ideologija]] u povijesti traži svoje argumente i nalazi slike kojima mobilizira i usmjeruje. Njoj, dakako, nije do utemeljenosti povijesnoga suda niti do svestrane mnogoslojnosti povijesne dokumentacije i argumentacije, nego traži dokaze da je bilo upravo onako kako se i bez dokaza osjeća da je moralo biti. Sve to ne može ostati bez posljedica za povijesno rasuđivanje, osobito ako se ne luči jasno između jednoga i drugoga, znanosti i ideologije. Treba stoga u povjesničkom razlaganju i pri sudu o raznim odgovorima što se daju na povijesna pitanja razlikovati znanstveno utemeljene pokušaje da se cjelovito opiše i objasni koji povijesni tijek od ideoloških zahvata kojima se jednostrano odabire i usmjerava mišljenje i osjećanje. Prvi se mogu zvati '''modelima''', a drugi '''ideologemima'''.<ref name="Radoslav" />
 
I u jednom i u drugom slučaju, autor nerijetko pokušava iščitati dokaze kao sukladne svojemu modelu ili ideologiji - imao on za to više ili manje dokaza. Tako će pobornici teze da su Hrvati u prvom redu jedan (južno)slavenski narod zanemarivati mogućnost nekakvog srednjezijskog ili gotskog porijetla Hrvata. Odnose u takvim rasprave naposljetku mijenjaju novi dokazi; tako genetska istraživanja (genetska istraživanja nalaze na području Hrvatske doista oko 1%  haplogrupe K (M 9) koja doista potječe iz jugoistočne Azije, pri čemu se dolazak tog genetskog doprinosa smješta u vrijeme kraja Antike - što valjda potvrđuje da su Hrvati također podrijetlom i s toga područja, makar samo s jednim vrlo malim udjelom. Slično će drugim autorima biti nejasni izvori koji govore o doseljavanju Hrvata s područja današnje Poljske (o čemu govore kako najstarija povijesna djela Konstantina Pofrifogeneta i Tome Arhiđakona, a novija genetska istraživanja potvrđuju da su genetske osobine koje prevladavaju na području Poljske prisutne u Hrvatskoj s približno jednom trećinom), a trećima će biti nejasno jesu li Hrvati ipak nasljednici jednog posve starosjedilačkog stanovništva na području kojega danas obitavaju (istraživanja lubanja na ukopištima i novija genetska istraživanja potvrđuju da u Hrvata zapravo prevladavaju osobine kakve se bilježe kod stanovništva na istom području od najstarijih vremena, i koje stanovništvo nikada nije nestalo, nego je k sebi primalo nove doseljenike). Razina znanja se s vremenom očito mijenja, pa će i spoznaja o podrijetlu Hrvata biti potpunija.
 
Svako pitanje o [[podrijetlo|podrijetlu]], i pojedinca, i roda, i [[narod]]a, pobuđuje veliku pozornost. U podrijetlu se, tako se misli i osjeća, očituje prava narav, iz njega se izvodi identitet. Koliko god se narav doista i zasniva na postanku, opet ima u tome što se podrijetlu pridaje tolika važnost dobra mjera iracionalnosti. Nije naime tako da bi za razumijevanje naravi i utvrđivanje identiteta prvotno i najdavnije podrijetlo bilo najvažnije ili čak odlučno. Ipak mnogi osjećaju tako, premda se narav zasniva i identitet određuje svim razvojem i rastom što vodi do njega, a ne samo ili najviše prvim početcima. U europskoj je pak kulturi, još tamo od rasapa [[Rimsko Carstvo|Rimskoga Carstva]], zajedničko podrijetlo naroda, u pravilu fiktivno i utemeljeno samo na legendarnoj predaji, osnovno načelo njegove identifikacije i političke organizacije. Nije dakle čudno što su mnogi i danas skloni tako misliti i osjećati, iako bi svima razumski već davno moralo biti jasno da je važna '''tradicija''' koja se nosi, a ne '''podrijetlo''', i da tu tradiciju ne čine samo neki davni početci nego i sve ono što se s njome zbivalo dok se prenosila s pokoljenja na pokoljenje u dugom nizu mnogih stoljeća.<ref name="Radoslav" />
Imajući sve to na umu, pojedinac se može sada obratiti svojem konkretnom predmetu, podrijetlu Hrvata kao znanstvenom problemu. Budući da se radi o povijesnom pitanju, treba prvo razmotriti kako stoji s pisanim vrelima za nj. Razmjerno su obilna i svakako dovoljna da se na njima zasnuje cjelovita i u glavnim crtama pouzdana povijesna slika za sva razdoblja [[Dalmacija (rimska provincija)|rimske provincije Dalmacije]] sve do sloma antičkoga života. U to doba nema traga [[Hrvati]]ma u njoj. A [[Slaveni]] se javljaju na samom kraju, na prijelazu iz 6. u 7. stoljeće, kao opasan neprijateljski narod koji je počeo prodirati u nju. O tome kako su Slaveni Dalmaciju konačno osvojili razabire se tek nešto malo iz zapisa u španjolskim i etiopskim ranosrednjovjekovnim kronikama. Te slabo određene i u pojedinostima teško razumljive vijesti dolaze dakle iz velike prostorne daljine, dok bizantska vrela šute zabavljena sudbonosnim zbivanjima, a domaćih uopće nema. Tek u 9. stoljeću progovaraju franačka i s njima domaća vrela. Tada je u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji već prisutan gentilno organiziran [[Hrvati|narod Hrvata]] (lat. ''gens Chroatorum''), kojim vlada knez, a zove se još i Slaveni (lat. ''Sclavi'') i Dalmatinci (lat. ''Dalmatini''). O tome kako su se tamo našli nema iz 9. stoljeća nikakve vijesti.<ref name="Radoslav" />
 
=== "O upravljanju carstvom" iz 10. stoljeća ===
 
Tek oko polovice X. stoljeća zapisao je bizantski car [[Konstantin VII. Porfirogenet]] vijesti o tome. Iz njegova kazivanja proizlazi da su se doselili u rimsku Dalmaciju u prvoj polovici VII. stoljeća, tamo skršili avarsku vlast i osnovali svoju. U Konstantinovu djelu, kojemu su humanisti dali naslov ''[[De administrando imperio]]'', povjerljivu priručniku za vođenje vanjske politike [[Bizantsko Carstvo|Bizantskoga Carstva]] se [[O upravljanju carstvom#Poglavlja 29-31|u 29. i 31. glavi]] govori da se doseljavanje dogodilo u sporazumu s bizantskim carem [[Heraklije]]m (610.-641.), a u 30. glavi se taj sporazum ne spominje, ali se ističu veze Hrvata s [[Franci]]ma: kako su im u prvo vrijeme bili podložni u [[Bijela Hrvatska|staroj domovini]] i u novoj, a onda se u teškim i krvavim borbama oslobodili njihove vlasti.<ref name="Radoslav" />
Neki autori kritičkim čitanjem Konstantinovog djela nalaze dvije verzije (gdje misle da prepoznaju suprotnost između "prve verzije" sadržane u glavama 29. i 31., od "druge verzije" sadržane u glavi 30. - makar Konstantin takvu suprotnost zacijelo nije prepoznavao): u prvoj verziji je doseljavanje došlo u Dalmaciju od nekrštenih Hrvata u [[Bijela Hrvatska|velikoj Hrvatskoj]], koja leži sjeverno od Mađarske i u blizini [[Franačka|Franačke]], te oni tamo žive nekršteni još i u doba kada pisac to piše; a u drugoj verziji dolaze iz zemlje što leži onkraj Bavarske i na području gdje se osjeća franačka moć, a potječu od [[Bijela Hrvatska|Bijelih Hrvata]], što žive u toj zemlji još i dok pisac to piše. Prema "prvoj verziji" pokrstili su se Hrvati "odmah poslije doseljenja", a prema "drugoj verziji" "tek pošto su se otresli franačke vlasti". Po "prvoj verziji" doveo je Hrvate u Dalmaciju [[knez]], a po drugoj "sedmero braće, upravo petorica braće i dvije sestre, koji su se odvojili od svojega roda, poveli u Dalmaciju svatko svoj narod, zapravo puk ili vojsku". <ref name="Radoslav" /> Naravno da se ove "dvije verzije" mogu čitati i kao da nisu u suprotnosti, nego kao dva izvješća s različitim detaljima - kako je to očito smatrao i Konstantin, koji sav taj tekst i zapisuje na istom mjestu.
 
Obje se vijesti nalaze u istoj knjizi, ali ima razloga da se pomišlja na to da su im autori različiti, pa bi prva potjecala od samoga [[Konstantin Porfirogenet|cara Konstantina]], a druga, nešto malo mlađa, bila bi naknadno uvrštena u njegov tekst. Moguće je, međutim, i to da su tu podatci koje je dobivao iz različitih izvora ostali nesređeni i bez usklađivanja preuzeti u konačni tekst. Bio bi to tada samo nedostatak redakcije. Bolje je stoga govoriti o vijestima o [[Dolazak Hrvata|doseobi Hrvata u Dalmaciju]] kakve su kod [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]]. To kazivanje po duhu i stilu ne pripada učenoj bizantskoj historiografiji, nosi nedvojbena obilježja pučke naive (autor izrijekom govori da se odlučio koristiti jednostavnim svakodnevnim jezikom) i raspoznaju se u tome tragovi usmene predaje (koja je narodima koji o svojoj povijesti nisu još imali pisanih dokumenata, bila važna, pa se o kvaliteti usmene predaje ipak vodilo brigu). Osim toga se u tom pripovijedanju prepoznaje osobita književna vrsta, koju filolozi zovu ''origo gentis'' (podrijetlo naroda), kazivanje o podrijetlu naroda, kakvima su se u ranom srednjem vijeku novi gentilno organizirani narodi predstavljali obrazovanim baštinicima antičkoga svijeta i time uvrštavali u nj. Odatle se vidi da Konstantin svoje podatke, po svemu se čini, nije crpio iz starijih i danas izgubljenih bizantskih vrela nego, ili preko svojih obavještajaca iz same [[Primorska Hrvatska (kneževina)|zemlje Hrvata]], ili iz najstarijih spisa koji su, i opet oslanjajući se na hrvatsku usmenu predaju, Romanima u gradovima carske Dalmacije predstavljali hrvatsku ''origo gentis''.<ref name="Radoslav" />
 
Odatle proizlazi da je vrijednost tih zapisa za povijest [[Hrvatska književnost|hrvatske književnosti]] izvanredno velika, ali kao vjerodostojno svjedočanstvo o povijesti naroda znatno slabija. Doista se u onom što donosi car Konstantin razabiru protuslovlja i nedosljednosti, koje dolaze odatle što se ''origo gentis'' preoblikovala u raznim verzijama da bi se legitimirala razna stanja, koja su nastajala između VII. i X. stoljeća. Tako smo već u ovom najstarijem vrelu, koje je tri stoljeća mlađe od događaja što ih prikazuje, usred hrvanja oko identiteta i legitimiteta što do naših dana utječe na raspravu o podrijetlu Hrvata.<ref name="Radoslav" />
 
Teuta Serreqi Jurić nalazi da - makar su razna poglavlja u DAI očito pisana različitim stilom, takva različitotost stilova može biti pripisana odluci jednog te istog autora da piše u šest stilskih razina; koje međutim imaju dovoljno stilskih poveznica da se sve mogu pripisati jednom jedinom autoru.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=335529|title=Stilske razine u djelima Konstantina Porfirogeneta|author=Teuta Serreqi Jurić|date=|work=|language=|publisher=Hum : časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Vol. 14 No. 21, 2019.|accessdate=3. kolovoza 2020.}}</ref>
 
=== Ljetopis popa Dukljanina ===