Dezitijati: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 24:
==Sukobi s Rimom==
 
Svoje vjerojatno skoro trostoljetno neovisno postojanje dezitijatski politički entitet završava kad prvi rimski car [[Oktavijan August]] započinje konačno zaposjedanje zapadnog Balkana i Podunavlja. U provinciju [[Ilirik]] (''Illyricum'') i novouspotavljenu šemu upravne i teritorijalne organizacije Dezitijati su bili uključeni kao jedna oblast sa unutarnjom autonomijom= peregrinsku civitas (''civitas peregrini''). Međutim, rimska vladavina nije bila u dovoljnoj mjeri ni konsolidirana niti prihvaćena od strane domorodačkog stanovništva. Tranzicijski period u kojem se ilirski svijet našao za vrijeme vladavine Oktavijana Augusta neminovno je morao proizvesti čitav niz traumatičnih posljedica po domorodačko stanovništvo, što je u krajnjoj konsenkvenci vodilo ka produbljivanju jaza između rimske vlasti i njenih javnih i privatnih eksponenata i domorodaca. A taj jaz se mogao prebroditi samo radikalnim rješenjem u kome bi jedna od strana bila poražena. Izraženo [[iscrpljivanje resursa|iscrpljivanje]] i [[iskorištavanje ljudi]] i resursa dovelo je u proljeće 6. god. do ustanka koji se pretvorio u jedan surovi i teški trogodišnji rat, za Rimljane najteži rat poslije punskih ([[Batonov ustanak]]). Ustanak su, vjerojatno na samom dezitijatskom području, pokrenuli za planirani markomanski pohod unovačeni domorodci na čijem se čelu našao [[Baton Dezitijatski]], i vrlo brzo je ustankom zahvaćeno golemo područje zapadnog Balkana i panonskog bazena. Kao jednu od svojih glavnih posljedica po rimsku povijest, rat od 6. do 9. god. n. e. imao je i preusmjeravanje Augustove vanjske politike sa ofenzive na defenzivu, što se u ovom pogledu pokazalo i kao prijelomna točka.
 
Udjel Dezitijata ustanku je bio jedan od najveći, radi čega su oni sami podnijeli dosta velike žrtve, a njihov kontinuirani autohtoni razvitak je bio prekinut i preokrenut u pravcu [[romanizacija|romanizacije]] i urbanizacije u [[mediteran]]skom stilu. I pored velikih gubitaka, Dezitijati i njihova politija, sad u formi peregrinske civitas, su preživjeli pa je tako sredinom 1. st. n. e. dezitijatska populaciona masa iznosila oko 20 000 ljudi. Nakon tragičnog iskustva trogodišnjeg ustanka, iako je uspjela opstati, dezitijatska politija više nije imala unutarnjih potencijala niti zaštitnih mehanizama i nastupio je proces postupnog nestajanja koji se polako, ali sigurno odvijao kroz generacije. Radi svoje inferiornosti u odnosu na [[Rimljani|rimsko]] [[građanstvo]] i opći kulturni razvitak grčko-rimske mediteranske civilizacije, Dezitijati su prvo počeli gubiti svoj originalni identitet, a zatim i svoju autohtonu [[politika|političku]] i [[narod]]nosnu svijest. Ali i u okviru antičkog razvitka Dezitijati, sa ili bez rimskog građanstva, su davali i svoj doprinos razvitku u svim svojim segmentima na lokalnom i regionalnim planu. I krajem 2. st. i početkom 3. st. uslijed završetka procesa dodjeljivanja i primanja rimskog građanstva i zaokruživanjem kulturne asimilacije od strane [[antika|antičkog]] svijeta prestaje postojanje dezitijatske politije, a s njom tako i dezitijatskog naroda.