Ante Moškov: razlika između inačica

Kao zapovjednik [[Poglavnikov tjelesni zdrug|Poglavnikovog tjelesnog zdruga]], sudjelovao je u raznim povjerljivim aktivnostima; tako i u gušenju Urote Lorković-Vokić 1944. godine. Na kraju rata je došao u posjed jednog dijela državnog zlata NDH, povodom čega je došao u sukob s Antom Pavelićem. Uhitili su ga Britanci, koji su locirali dio zlata. Potom su ga u svibnju 1947. godine predali jugoslavenskim vlastima, te je Moškov, po svemu sudeći, 1948. godine podlegao torturi kojoj je bio podvrgnut kako bi odao gdje je preostalo zlato.

U svibnju 1933. se u Klagenfurtu sastaje s [[Ivo Herenčić|Ivom Herenčićem]], koji ga upućuje da se pridruži ustašama u [[Kraljevina Italija|Kraljevini Italiji]], te u njihovim centrima za vojnu obuku. U logoru Olivetto postaje zapovjednikom satnije, ali zbog sukoba sa zapovjednikom logora biva potom smijenjen. PotomKasnije - nakon popravljanja odnosa između Italije i Jugoslavije sredinom 1930.-ih godina, boravi na [[Lipari (otok)|Liparima]] i drugdje, gdje su ustaše bile u [[Internacija|internaciji]]. Kako vojnička organizacija ostaje, na Liparima ponovo postaje zapovjednikom satnije. U vrijeme [[Raspad Kraljevine Jugoslavije|raspada Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. god.]] vodi ustašku satniju koja na putu u Hrvatsku prati samog [[Ant Pavelić|Antu Pavelića]]. Nakon uspostave [[Nezavisna Država Hrvatska|Nezavisne Države Hrvatske]], od lipnja 1941. je zapovjednik pripremnih bojni [[Ustaška vojnica|Ustaške vojnice]]. U lipnju postaje postaje 1. zapovjednikom Poglavnikove tjelesne bojne (PTB) s oko 300 pripadnika, koja je osiguravala središnje ustanove vlasti. 11. studenog 1941. dobiva priznanje vojskovođe [[Slavko Kvaternik|Slavka Kvaternik]]<nowiki/>a za junačko držanje u borbama protiv četnika i komunista. Nakon nekoliko unaprjeđenja, na kraju 1941. godine je [[Bojnik|bojnik;]] već u ožujku 1942. je potpukovnik (u tom činu, biva odlikovan ordenom željeznog trolista IV. stupnja, za sudjelovanje u čišćenju Korduna od pobunjenika tijekom 1941. i 1942. godine), a u lipnju iste godine pukovnik.

Prijateljuje od tog vremena i nadalje surađuje s [[Vjekoslav Luburić|Vjekoslavom Luburićem]], s kojim je jedno vrijeme zajedno potčinjepodređen pukovniku [[Tomislav Sertić|Tomislavu Sertiću]],. Narednih godinama će s Luburićem će na sličan način napredovati u vojnoj službi.

Kada u svibnju 1942. PTB postaje [[Poglavnikov tjelesni zdrug|Poglavnikov tjelesnik zdrug]] (rasti će ta postojba brojem, te će 1944. godine imati oko 7.000 pripadnika), A. Moškov je imenovan na dužnost zapovjednika tenjegovog postrojbezapovjednika. PTZ će biti izuzet od nadzora Glavnog ustaškog stana, negote je bio podređen jedinoizravno Anti Paveliću. PTZ te će kasnije ostati jedinom većom postrojbom NDH koja nije bila pod kontrolom zapovjedništava njemačkih divizija koje su djelovale na području NDH.

1944. godine mudodjeljuje Moškovu A. Pavelić dodjeljuje Vojnički red željeznog trolista II. stupnja, u "znak priznanja osobne hrabrosti i pobudnog vodstva odreda PTS-a prigodom pothvata protiv odmetnika u razodblju do listopada 1942. do srpnja 1944. g. u području Žumberka i Hrvatskog Zagorja". Dobio je A. Moškov i neka druga vojna odlikovanja NDH, tako će u rujnu 1944. godine primiti Vojnički red željeznog trolista I. stupnja s pravom na naslov viteza zbog iskazane osobite hrabrosti i uspješnog vođenja borbi na Bilogori, Podravini i Moslavačkoj gori, a kasnije i Veliku srebrnu kolajnu Poglavnika za hrabrost, u znak priznanja za 8-satnu brobu protiv triju partizanskih brigada u noći s 27. na 28. ožujka 1945. godine. Odlikovan je i njemačkim Željeznim križem I. stupnja.

Moškov je, prema kasnije svjedočenju V. Luburića, bio u uskoj grupi koja je organizirala gušenje [[Urota Lorković-Vokić|Urote Lorković-Vokić]] krajem 1944. godine, zajedno ssa samim [[Vjekoslav Luburić|Vjekoslavom Luburićem]]. Kod saslušavanja kod UDBA-e u Zagrebu 1947. godine, Moškov će prikazivati kako o Uroti nije bio uopće informiran i da nije sudjelovao u njenom gušenju.

Sa zapovjedništvom Poglavnikovog tjelesnog zbora, ali bez postrojbi - to će mu mnogi u emigraciji zamjeritizamjerati kao nevojničko postupanje - povlači se u svibnju 1945. godine u Austriju, a potom u Italiju. Došavši u sukob s Pavelićem, odlučuje krajem 1945. godine preko Mađarske ući u Hrvatsku, kako bi uspostavio kontakt s [[Križari|Križarima]], koji su pokušavali uspostaviti protukomunističku gerilu. Ne uspjevši u tome, vraća se u Italiju, gdje ga u listopadu 1946. godine u [[Venecija|Veneciji]] uhićuju britanske vojne vlasti.

Moškov je u Austriji bio uspio doći do 9 sandučića sa zlatom. Ne želeći predati niti podijeliti to zlato - dao je za brigu o bolesnima i siromašnim emigrantima dao je [[Božidar Kavran|Božidaru Kavranu]] jednom 800, a drugi put 1000 zlatnika - došao je u sukob s mnogima, pa i sa samim A. Pavelićem. Govorio je da on taj novac želi investirati, kako bi se stvorili prihodi za financiranje ustaškog rada.

Nakon saslušavanja kod Britanaca u [[Rim|Rimu]], u vlaku koji ga je prevozio u [[Rimini]] (dakle, u pravcu Jugoslavije) je u travnju 1947. godine pokušao izvesti samoubojstvo rezanjem žila. Britanci ga potom izručuju Jugoslaviji. Ubijen je u Zagrebu 1948. godine, tijekom priprema za njegovo suđenje. U novinama je objavljeno da je pogubljen nakon osude na smrt, ali o suđenju nema zapisa. Sačuvani su međutim neki njegovi iskazi dani kod [[UDBA|Udbe]].<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=310299|title=Ante Moškov-Uloga u stvaranju i propasti NDH|author=Ivica Hrastović|date=|work=|language=|publisher=Časopis za suvremenu povijest, Vol. 31 No. 1, 1999.|accessdate=13. kolovoza 2020.}}</ref>

A. Delić procjenjuje da se kod A. Moškova i njegovog suradnika [[Frane Šarić|Frane Šarića]] našlo 180 kilograma zlata NDH. Britanci su kod jedne banke u Italiji zaplijenili 3.123 zlatnika, 75 dijamanata i 1.494 američkih dolara koje je bio pohranio Moškov; na upit britanskog predstavnika u [[Livorno|Livornu]] što da radi s tim zlatom koje "je izgleda vlasništvo Jugoslavenske vlade", iz Londona je stigla uputa da je zlato "osobna imovina" A. Moškova, koju valja predati jugoslavenskim vlastima kada se bude izručivalo samoga Moškova. Nakon što je Moškov izručen Jugoslaviji, što se izgleda zbilo 8. svibnja 1947. godine (začudo postoje u zapisima koje su pronašli povjesničari čak 3 različita datuma njegove predaje jugoslavenskim vlastima, pri čemu nije sigurno jesu li ga izručili Britanci ili Amerikanci, ali nema podataka o predaji zlata i dokumenata os saznanjimainformacijama britanskih službi o Moškovu), Moškov je vrlo vjerojatno bio mučen kako bi odao gdje je pohranjeno zlato. O tome nisu pronađeni dokumenti, ali dobro informirano Britansko veleposlanstvo u Beogradu u svojem izvješću (pisanom s prilično jasnom namjerom "pranja ruku" od okolnosti da su Britanci predali zatvorenika - zapravo više njih za koje ih pitaju nadređeni u Londonu - komunističkom režimu koji ljude učestalo izvrgava torturi i ubojstvima bez suđenja) od 22. listopada 1947. godine napominje takvu pretpostavku kao razumnu.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=281598|title=THE CASE OF GENERAL ANTE MOŠKOV 1945-1947 OR GENERAL ANTE MOŠKOV AND THE SO CALLED USTASHI GOLD 1945-1947|author=Ante Delić|date=|work=|language=engleski|publisher=Časopis za hrvatsku povijest, Vol. XIII No. 1, 2017.|accessdate=13. kolovoza 2020.}}</ref>