Ante Moškov: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 4:
|slika_širina =
|slika_opis =
|datum rođenja = [[7. srpnja]] [[1911.]], [[Špiljari]]
|mjesto rođenja = Zagreb |datum smrti = (vjerojatno) listopad [[19481947.]], [[Zagreb]]
|mjesto smrti = Zagreb
|položaj = [[Pukovnik]] Ustaške vojnice i potom General [[Hrvatske oružane snage|Hrvatskih oružanih snaga]] za vrijeme [[Nezavisna Država Hrvatska|NDH]]
Redak 18:
Nakon tromjesečne vojne službe u Sarajevu ("đačke", koju je završio uz proizvođenje u čin narednika) 1931. godine, započeo je studij psihologije na [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu]]. Postaje tajnikom novoformiranog Središnjeg udruženja studenata, te je u dobrim odnosima sa svim političkim grupacijama prisutnima među studentima, dokle god su one prohrvatski orijentirane; Vjekoslav Luburić će kasnije posvjedočiti da je Moškov bio veliki domoljub, koji je politički bio orijentiran više socijalistički. 1932. i 1933. godine povremeno se morao skrivati pred policijom, u selima oko Zagreba, u Sarajevu, te u Boki Kotorskoj.
 
U svibnju 1933. se u Klagenfurtu sastaje s [[Ivo Herenčić|Ivom Herenčićem]], koji ga upućuje da se pridruži ustašama u [[Kraljevina Italija|Kraljevini Italiji]], u njihovim centrima za vojnu obuku. U logoru Olivetto postaje zapovjednikom satnije, ali zbog sukoba sa zapovjednikom logora biva potom smijenjen. Kasnije - nakon popravljanja odnosa između Italije i Jugoslavije sredinom 1930.-ih godina, boravi na [[Lipari (otok)|Liparima]] i drugdje, gdje su ustaše bile u [[Internacija|internaciji]]. Kako vojnička organizacija ostaje, na Liparima ponovo postaje zapovjednikom satnije.

U vrijeme [[Raspad Kraljevine Jugoslavije|raspada Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. god.]] vodi ustašku satniju koja na putu u Hrvatsku prati samog [[Ant Pavelić|Antu Pavelića]]. Nakon uspostave [[Nezavisna Država Hrvatska|Nezavisne Države Hrvatske]], od lipnja 1941. je zapovjednik pripremnih bojni [[Ustaška vojnica|Ustaške vojnice]]. U lipnju postaje postaje 1. zapovjednikom Poglavnikove tjelesne bojne (PTB) s oko 300 pripadnika, koja je osiguravala središnje ustanove vlasti.

11. studenog 1941. dobiva priznanje vojskovođe [[Slavko Kvaternik|Slavka Kvaternik]]<nowiki/>a za junačko držanje u borbama protiv četnika i komunista. Nakon nekoliko unaprjeđenja, na kraju 1941. godine je [[Bojnik|bojnik;]] već u ožujku 1942. je potpukovnik (u tom činu, biva odlikovan ordenom željeznog trolista IV. stupnja, za sudjelovanje u čišćenju Korduna od pobunjenika tijekom 1941. i 1942. godine), a u lipnju iste godine pukovnik.
 
Prijateljuje od tog vremena, te surađuje s [[Vjekoslav Luburić|Vjekoslavom Luburićem]], s kojim je jedno vrijeme zajedno podređen pukovniku [[Tomislav Sertić|Tomislavu Sertiću]]. Narednih godinama će s Luburićem na sličan način napredovati u vojnoj službi.
Line 26 ⟶ 30:
1944. godine dodjeljuje Moškovu A. Pavelić Vojnički red željeznog trolista II. stupnja, u "znak priznanja osobne hrabrosti i pobudnog vodstva odreda PTS-a prigodom pothvata protiv odmetnika u razodblju do listopada 1942. do srpnja 1944. g. u području Žumberka i Hrvatskog Zagorja". Dobio je A. Moškov i neka druga vojna odlikovanja NDH, tako će u rujnu 1944. godine primiti Vojnički red željeznog trolista I. stupnja s pravom na naslov viteza zbog iskazane osobite hrabrosti i uspješnog vođenja borbi na Bilogori, Podravini i Moslavačkoj gori, a kasnije i Veliku srebrnu kolajnu Poglavnika za hrabrost, u znak priznanja za 8-satnu brobu protiv triju partizanskih brigada u noći s 27. na 28. ožujka 1945. godine. Odlikovan je i njemačkim Željeznim križem I. stupnja.
 
Moškova su brajali u ustaške tzv. rasove, ustaše koje su objedinjavale visoki vojni čin s političkim utjecajem, uz sklonost prema provođenju agresivnih akcija; s tom je grupom bio u sukobu s umjerenijim ustašama poput [[Mladen Lorković|Mladena Lorkovića]]. Kao osoba vrlo bliska A. Paveliću, sudjelovao je u mnogim diplomatskim i važnim političkimpovjerljivim aktivnostima, koje su uključivale pregovore s [[Vladko Maček|dr. Vladkom Mačekom]] i [[Blaženi Alojzije Stepinac|nadbiskupom A. Stepincem]].
 
Moškov je, prema kasnije svjedočenju V. Luburića, bio u uskoj grupi koja je organizirala gušenje [[Urota Lorković-Vokić|Urote Lorković-Vokić]] krajem 1944. godine, zajedno sa samim [[Vjekoslav Luburić|Vjekoslavom Luburićem]]. Kod saslušavanja kod [[UDBA|UDBA-e]] u Zagrebu 1947. godine, Moškov će prikazivati kako o Uroti nije bio uopće informiran i da nije sudjelovao u njenom gušenju.
 
U studenom 1944. godine je kod uspostave [[Hrvatske oružane snage|Hrvatskih oružanih snaga]] (koje su u jedno tijelo obuhvatile [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|Domobranstvo]] i [[Ustaška vojnica|Ustašku vojnicu]]) postavljen na dužnost zapovjednika I. Hrvatske udarne divizije sa sjedištem u Zagrebu, koja stoga - kao jedina od divizija Hrvatskih oružanih snaga - nije bila pod zapovijedanjem nijednoga od zapovjedništava njemačkih divizija koje su djelovale na području NDH. U prosincu 1944. je Moškov promaknut u čin generala.
Line 36 ⟶ 40:
Početkom svibnja 1945. godine A. Pavelić povjerava Moškovu uspostavljanje kontakta sa Saveznicima, kako bi se pokušao dogovoriti prelazak NDH na njihovu stranu. Ta akcija nije bila uspješna.
 
Sa zapovjedništvom Poglavnikovog tjelesnog zbora, ali bez postrojbi - to će mu mnogi u emigraciji zamjerati kao nevojničko postupanje - povlači se Moškov u svibnju 1945. godine u Austriju, a potom u Italiju. Došavši u sukob s Pavelićem, odlučuje krajem 1945. godine preko Mađarske ući u Hrvatsku, kako bi uspostavio kontakt s [[Križari|Križarima]], koji su pokušavali uspostaviti protukomunističku gerilu. Ne uspjevši u tome, ali uspostavivši neke kontakte koji bi omogućavali pristizanje informacija iz Hrvatske, vraća se u Italiju, gdje ga u listopadu 1946. godine u [[Venecija|Veneciji]] uhićuju britanske vojne vlasti.
 
Moškov je u Austriji bio uspio doći do 9 sandučića sa zlatom. Ne želeći predati niti podijeliti to zlato - prema Pavelićevom nalogu dao je [[Božidar Kavran|Božidaru Kavranu]] za brigu o bolesnima i siromašnim emigrantima jednom 800, a drugi put 1000 zlatnika - došao je u sukob s mnogima, pa i sa samim A. Pavelićem. Govorio je da on taj novac želi investirati, kako bi se stvorili prihodi za financiranje ustaškog rada.
 
Nakon saslušavanja kod Britanaca u [[Rim|Rimu]], u vlaku koji ga je prevozio u [[Rimini]] (dakle, u pravcu Jugoslavije) je u travnju 1947. godine pokušao izvestiizvršiti samoubojstvo rezanjem žila. Britanci ga potom izručuju Jugoslaviji. Ubijen je u Zagrebu 1948. godine, tijekom priprema za njegovo suđenje. U novinama je objavljeno da je pogubljen nakon osude na smrt, ali o suđenju nema zapisa. Sačuvani su međutim neki njegovi iskazi dani kod [[UDBA|Udbe]].<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=310299|title=Ante Moškov-Uloga u stvaranju i propasti NDH|author=Ivica Hrastović|date=|work=|language=|publisher=Časopis za suvremenu povijest, Vol. 31 No. 1, 1999.|accessdate=13. kolovoza 2020.}}</ref>
 
A. Delić procjenjuje da se kod A. Moškova i njegovog suradnika [[Frane Šarić|Frane Šarića]] našlo 180 kilograma zlata NDH. Britanci su kod jedne banke u Italiji zaplijenili 3.123 zlatnika, 75 dijamanata i 1.494 američkih dolara koje je bio pohranio Moškov; na upit britanskog predstavnika u [[Livorno|Livornu]] što da radi s tim zlatom koje "je izgleda vlasništvo Jugoslavenske vlade", iz Londona je stigla uputa da je zlato "osobna imovina" A. Moškova, koju valja predati jugoslavenskim vlastima kada se bude izručivalo samoga Moškova. Nakon što je Moškov izručen Jugoslaviji, što se izgleda zbilo 8. svibnja 1947. godine (začudo postoje u zapisima koje su pronašli povjesničari čak 3 različita datuma njegove predaje jugoslavenskim vlastima, pri čemu nije sigurno jesu li ga izručili Britanci ili Amerikanci, ali nema podataka o predaji zlata i dokumenata s informacijama britanskih službi o Moškovu), Moškov je vrlo vjerojatno bio mučen kako bi odao gdje je pohranjeno zlato. O tome nisu pronađeni dokumenti, ali dobro informirano Britansko veleposlanstvo u Beogradu u svojem izvješću (pisanom s prilično jasnom namjerom "pranja ruku" od okolnosti da su Britanci predali zatvorenika - zapravo više njih za koje ih pitaju nadređeni u Londonu - komunističkom režimu koji ljude učestalo izvrgava torturi i ubojstvima bez suđenja) od 22. listopada 1947. godine napominje takvu pretpostavku kao razumnu. Inače su se u tim godinama vlasti SAD-a protivile bilo kakvom izručivanju osoba izbjeglih s područja Jugoslavije, baš stoga što se znalo o postupcima jugoslavenskih vlasti; a nisu ni Britanci htjeli izručivati [[Četnici|četnike]], nego su udovoljavali jedino zahtjevima jugoslavesnkih vlasti za izručivanjem ustaša.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=281598|title=THE CASE OF GENERAL ANTE MOŠKOV 1945-1947 OR GENERAL ANTE MOŠKOV AND THE SO CALLED USTASHI GOLD 1945-1947|author=Ante Delić|date=|work=|language=engleski|publisher=Časopis za hrvatsku povijest, Vol. XIII No. 1, 2017.|accessdate=13. kolovoza 2020.}}</ref>
 
==Vidi još==