Motet: razlika između inačica

'''Motet''' ([[Francuski jezik|francuski]]: motet, od mot: riječ) je u [[Glazba|glazbi]] važan oblik svjetovne ili crkvene [[Polifonija|višeglasne]] [[Glazba|glazbe]] u razdoblju od [[13. stoljeće|13.]] do [[18. stoljeće|18. stoljeća]]. Motet, koji potječe od tzv. klauzulâ u [[diskant]]u, obliku ranoga [[Polifonija|višeglasja]] iz razdoblja stila [[Pariz|pariške]] [[Škola Notre-Dame|škole Notre-Dame]] početkom [[13. stoljeće|13. stoljeća]], u najranijoj fazi je samostalna troglasna, pretežno svjetovna forma s različitim tekstovima (na [[Latinski jezik|latinskome]], [[Francuski jezik|francuskom]] ili paralelno na oba jezika).

U idućim stilskim razdobljima [[Srednji vijek|srednjega vijeka]] ([[ars antiqua]], [[ars nova]]), tijekom kasnoga [[13. stoljeće|13. stoljeća]] i cijeloga [[14. stoljeće|14. stoljeća]], motet je postao glavna i elitna forma [[Polifonija|višeglasne]] [[Pjesma|pjesme]], u kojoj su se ispitivale stilske i tehničke inovacije (npr. izoperiodika, izoritmija, razvoj [[Notacija|notacije]] i dr.) što će se poslije rabiti u drugim glazbenim formama poput [[Misa|mise]] i dr. Glavni [[skladatelj]]i moteta u [[Srednji vijek|srednjem vijeku]] bili su [[Petrus de Cruce]], [[Adam de la Halle]], [[Philippe de Vitry]] i [[Guillaume de Machaut]].

U razdoblju [[Renesansa#Renesansa_u_glazbi|glazbene renesanse]] (oko [[1430.]]–[[1600.]]) motet je doživio transformaciju, postavši uz [[Misa|misu]] glavna forma [[Crkvena glazba|crkvene glazbe]]. Glavni renesansni skladatelji moteta bili su [[Guillaume du Fay]], [[Johannes Ockeghem]], [[Josquin des Prés]], [[Charles Mouton]], [[Giovanni Pierluigi da Palestrina]], [[Orlando di Lasso]], [[Philippe de Monte]] i dr. (u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] [[Julije Skjavetić]]).

Tijekom [[barok]]a motet se postupno pretvorio u perifernu formu s [[Biblija|biblijskim]] tekstovima na [[Latinski jezik|latinskom jeziku]] u [[Katolička crkva|katoličkoj]] [[Bogoslužje|liturgiji]] i narodnim jezicima u [[Protestantizam|protestantskoj]]. Razvio se specifičan motetski stil (stylus motecticus), kao konzervativni [[Italija|talijanski]] [[Polifonija|višeglasni]] stil [[Crkvena glazba|crkvene glazbe]], koji će uredbom [[Papa|pape]] [[Urban VIII.|Urbana VIII.]] iz [[1623.]] u katoličkim zemljama prevladavati do početka [[19. stoljeće|19. stoljeća]]. Usporedno se razvio tzv. koncertirani motet, kao sakralni vokalni [[koncert]] u [[barok]]nome stilu. Barokne motete skladali su, uz mnoštvo ostalih, [[Lodovico Grossi da Viadana]], [[Alessandro Scarlatti]], [[Jean-Baptiste Lully]], [[Jean-Philippe Rameau]], [[Heinrich Schütz]], te manji broj [[Johann Sebastian Bach]] i [[Georg Philipp Telemann]] (u u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] [[Tomaso Cecchini]], [[Julije Bajamonti]] i dr.).

Nakon [[1750.]] motet se nije razvijao, premda su ga povremeno skladali i istaknuti [[skladatelj]]i poput [[Wolfgang Amadeus Mozart|Wolfganga Amadeusa Mozarta]]a, [[Felix Mendelssohn|Felixa Mendelssohna]], [[Franz Liszt|Franza Liszta]]a, [[Johannes Brahms|Johannesa Brahmsa]]a, [[Giuseppe Verdi|Giuseppea Verdija]]ja i dr.<ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42109 Motet na Hrvatskoj enciklopediji]</ref>