Bernardo Brixy: razlika između inačica

'''Bernardo Eduard Ante (Slavoljub) Brixy (Bernardo)'''<ref name=HFB/> ([[Ogulin]], [[7. listopada]] [[fizika u 1882.|1882.]] - [[Zemun]], [[28. listopada]] [[fizika u 1946.|1946.]]), [[Hrvati|hrvatski]] [[franjevac]], [[prirodoslovlje|prirodoslovac]], [[tehnika|tehničar]] i [[crkveni glazbenik]], predvodnik [[rendgen]]ske [[kristalografija|kristalografije]] u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] i popularizator prirodoslovlja.

[[Osnovna škola|Osnovnu školu]] završio u rodnom [[Ogulin]]u, [[gimnazija|gimnaziju]] u [[Zagreb]]u, u kojem studira [[teologija|teologiju]], [[matematika|matematiku]] i [[fizika|fiziku]] na [[FFZG|Mudroslovnom fakultetu]]. Radio je kao profesor na Franjevačkom učilištu u [[Varaždin]]u, gdje je osnovao fizikalni kabinet. Došavši u Zagreb, bio je profesor na Nadbiskupskoj visokoj školi, a radio je i u fizikalnom kabinetu te u suradnji s prof. Stjepanom Hondlom proučavao [[interferencija valova|interferenciju]] [[rendgenske zrake|rendgenskih zraka]]. Napustivši 1928. [[franjevci|franjevački]] red, radio je kao profesor matematike i fizike Pomorske škole u [[Bakar (grad)|Bakru]], kojoj je neko vrijeme bio ravnatelj. Od 1934. do 1938. bio je i profesor na Pomorskoj školi u Dubrovniku.

Radovima »Röntgenove zrake s obzirom na najnovija otkrića« (''[[Hrvatska prosvjeta]]'', 1916.), u kojem je, uz ostalo, upozorio na opasnost (prije svega za liječnike, što je znanstvena zajednica poslije zaboravila<ref name=HFB> Branko Hanžek, Zdenko Franić, Gina Branica: [https://www.osti.gov/etdeweb/servlets/purl/21520085 ''Istaknuti hrvatski prirodoznanstvenici na polju znanosti o zračenju do 1945. godine''] U.S. Department of Energy. Office of Scientific and Technical Information. str. 62. Pristupljeno 26. kolovoza 2020.</ref>) od izloženosti rendgenskim zrakama, »Katodne i Röntgenove zrake« (''Naša misao'', 1918.) i »Teorija interferencije Röntgenovih zraka u najopćenitijem slučaju« (''Nastavni vjesnik'', 1917.) iznjedrio je više kristalografskih pojmova na [[hrvatski jezik|hrvatskom jeziku]], od kojih su mnogi i danas u uporabi. Njegovo otkriće [[difrakcija|difrakcije]] [[X-zrake|X-zraka]] u [[kristal]]u imalo je veliko značenje za razvoj moderne kristalografije. Tomu treba pribrojiti i članak »Polukonvergentni nizovi za Besselove funkcije kompleksnoga argumenta nultoga i prvoga stepena s primjenom na skinefekt« (''Radovi JAZU'', 1920.)

Objavio je više stručnih i popularnih radova iz matematike, fizike i teologije, tako već kao student u ''[[Hrvatska straža|Hrvatskoj straži]]'' 1913. oveći pregledni rad »Historijski razvoj teorije o magnetizmu i elektricitetu«, a poslije piše i u ''Mladosti'', ''[[Hrvatska prosvjeta|Hrvatskoj prosvjeti]]'', ''Našoj misli'', ''Času'', ''[[Katolički list|Katoličkom listu]]'', ''[[Nova revija|Novoj reviji]]'', ''[[Bogoslovska smotra|Bogoslovskoj smotri]]'' i ''Nastavnom vjesniku''. Budući da je bio i matematičar, priredio je »Zadatke iz algebre i geometrije za srednje škole« (1923.) te gimnazijski priručnik »Obrasci iz matematike« (1925.) Bavio se i glazbom kao član gudačkoga sastava glazbeno-pjevačkoga društva »Vijenac« u Zagrebu te [[orgulje|orguljaš]] franjevačkih crkava u Varaždinu i Zagrebu. Skladao je crkvenu glazbu: »Missa de Requiem cum Libera« za jedan ili četiri nejednaka glasa s orguljama, lamentacije »Lamentatio Jeremiae Porphetae« za četveroglasni muški zbor, »Litanije lauretanske« i popijevke, dio kojih mu je tiskan i objavljen u ''[[Sveta Cecilija (časopis)|Sv. Ceciliji]]''. Krajem 1925. objavio je svoj rad po kojem je najpoznatiji široj javnosti »[[Tri večeri o radiotelegrafiji i radiofoniji sa 25 crteža]]«{{fusg|1}}, što predstavlja prvu hrvatsku (i u Jugoistočnoj Europi<ref name=HFB/>) stručnu knjigu o [[radio|radiju]], napisanu na temelju njegovih javnih predavanja održanih u jeronimskojJeronimskoj dvorani u Zagrebu 4., 5. i 6. travnja iste godine, u kojoj radiofonijsko pojmovlje tumači i prevodi na hrvatski jezik.