Tom Wesselmann: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Putešestvije -> putovanje, sitn.
Redak 8:
Koji bi i kakav to smjer trebao biti, shvatio je 1960. na newyorškoj izložbi [[Henri Matisse|Matissovih]] kolaža.
 
Godine 1961. započinje seriju ''Veliki američki akt'', po kojoj je zacijelo najbolje poznat. Riječ je o nizu od preko stotinu monumentalnih [[asemblaž|asemblaža]], čiju osnovu su u početku činile jednostavne slike nagih djevojaka i žena u intimnim kućnim trenutcima i/ili situacijama. Na te je slike Wesselmann u svojevrsnom niskom reljefu aplicirao predmete koji bi te slikarske interijere oprostorili: npr. kupaonsku zavjesu, košaru za rulje, kupaonska vrata zajedno s nosačem ručnika i ručnikom na prikazu akta u kupaoni (Veliki američki akt br. 3), ili zidni telefon, radijator, zavjese, stol, stolicu, vazu s cvijećem (Veliki američki akt br. 54). Usprkos očitom naporu da čim vjernije dočara interijere u kojem se aktovi nalaze, Wesselman ih je u pravilu slikao bez lica, zbog čega je nerijetko bio prozivan zbog dehumaniziranosti tih svojih radova. No, jednako je tako moguće da se naprosto radi o komercijalno usmjerenom apstrahiranju, kojem je eventualna dehumanizacija tek nenamjerna nus-pojava, za razliku od, primjerice, skulptura [[George Segal (likovni umjetnik)|Georgea Segala]], kod kojih je dehumanizacija temeljna sastavnica djela. U kasnijim djelima navedenog ciklusa Wesselmann će početi trodimenzionalizirati i sam akt, dok će u nekim radovima, npr. Bedroom Tit Box, otići i dalje, zahtijevajući umetanje prsiju živoga modela u svoje djelo.
 
Godine 1962. Wesselmann započinje rad na ciklusu mrtvih priroda, koje u početku slika na platnima srednjih dimenzija u maniri kolaža, da bi kasnije prešao na podloge većeg formata, u koje u nekim slučajevima (Mrtva priroda br. 54 iz 1964.) umeće upaljeni televizor.
Redak 19:
Sredinom osamdesetih Wesselman počinje neke od svojih radova izvoditi u aluminiju.
 
Zaintrigiran slučajnim apstraktnim kompozicijama koje su na podu njegova ateliera nerijetko formirali otpadci nastali prilikomprigodom izvedbe njegovih djela, Wesselmann se na zalazu svoje stvaralačke karijere, 1993. godine u cijelosti posvećuje apstrakciji.
Tako se na koncu svojeg stvaralačkog puta vratio mladalačkoj fascinaciji – apstrakciji koja ga je fascinirala kod de Kooniga i koja ga je navela na jedno od najneobičnijih stvaralačkih putešestvijaputovanja u likovnoj umjetnosti 20. ststoljeća.
 
==Literatura==