Wikipedija:Kafić/Arhiv 2020 9: razlika između inačica

Može li se tekst na hrvatskome književnom jeziku (hrvatskome jezičnom standardu) zapisati i »vukovicom« odnosno reformiranom ćirilicom sa trideset pismena? Može, sudeći po izvoru: Eugenija Barić, Mijo Lončarić, Dragica Malić, Slavko Pavešić, Mirko Peti, Vesna Zečević, Marija Znika i dr., ''Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika'', recenzirali Vladimir Anić, Radoslav Katičić i Dragutin Rosandić; (Autori su radili na priručnoj gramatici od 1975., a tisak je dovršen u ožujku 1979.), Zavod za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku ― Zagreb, Školska knjiga ― Zagreb, Zagreb, 1979., str. 30., § 69., tablica s naslovom: ''Latinički i ćirilički sustav slova hrvatskoga književnog jezika'' (naslov je u originalu velikim štampanim slovima). Zašto navodim taj primjer? Zato jer se obično u ćirilične tekstove [[Srednjojužnoslavenski dijasustav|srednjojužnoslavenskoga dijasustava]] ne preuzimaju pismena drugih ćirilica. Fran Tućan (»Audiatur et altera pars«, ''Jezik'', godište VI., br. IV., Zagreb, 1958., str. 116. — 124., {{Hrčak|id=217319}}) drži da se posebna slova ruske azbuke ne bi trebala unositi u takav sustav, odnosno, rijetko tko (po Tućanu — nitko) ih tako unosi (Lenin, Stalin), te daje više primjera o, po njemu, korisnosti fonetske transkripcije. Njegova je logika u tom da se ne može očekivati poznavanje svih jezika koji se pišu latinicom, te, da se ne može očekivati poznavanje različitost transkripcije na svjetskim jezicima koji se pišu latinicom, navodi čak i različitost transkripcije između tih svjetskih jezika koji se pišu latinicom. Prijelaz na fonetsku transkripciju imao bi po njemu više koristi nego štete, pogotovo za toliko željenu sustavnost. Iz vlastitoga promatranja zaključio bih da je transliteracija potrebna samo za naslove djela (najčešće jedinica literature) pisanih nelatiničnim pismima, i to samo kako bi se iz transliteriranoga naslova moglo ''povratiti'' na izvorno pismo i pronaći djelo u knjižničnome katalogu knjižnice koja ga ''drži'' pod nelatiničnim naslovom (uključivo i druge bibliografske podatke o djelu). U većini drugih upotrebnih namjena, transliteracija je gotovo pa nepotrebna (posebno jer postoje [[WP:MWP|međuwikipodatci]]). Netko drugi mogao bi tvrditi da je uz navođenje transkripcije po međunarodnoj fonetskoj abecedi nepotrebna praksa fonetske transkripcije vlastitih imena. No, netko drugi bi mogao navoditi da se navođenje transkripcije po međunarodnoj fonetskoj abecedi nije uvriježilo u enciklopedijskome smislu, itd., itd. U jezicima s fonetskim pravopisom svakako je transkripcija po međunarodnoj fonetskoj abecedi manje upotrebljiva. Dokaz Frana Tućana koji, potencijalnom apsurdnošću uvrštavanja pismena drugih ćirilskih azbuka u reformiranu ćirilicu kakva se upotrebljava na hrvatskom ili srpskom jezičnom prostoru, pokazuje da u latiničnom sustavu nije potrebno preuzimati netranskribirana slova drugih latiničnih sustava. Iako je takvo preuzimanje moguće čak i u slučaju azerbajdžanskih imena i potvrđeno (određenim dijelom) u publikacijama Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže.

 

 

Hrvatski je pravopis (1971., 1972., 1984., 1990.) naglasio, i to u

općem dijelu o tuđim vlastitim imenima, na str 73. (§ 323. b), druga alineja (pisana sitnim slogom), »Sustavno prihvaćena strana vlastita imena pišu se po istim pravilima kao i sva ostala naša vlastita imena, tj. po izgovoru, fonetski.«, kao i »Zahtjev je jezične i pravopisne stabilnosti i prihvaćene norme da se već jednom prilagođene tuđice ne prilagođuju ponovno prema sadašnjem izgovoru u stranim jezicima.« (''Hrvatski pravopis'', Pretisak, 1990., str. 68., § 298. st. 2., prva rečenica, odnosi se i na ime ''Brijun'', (mn. ''Brijuni'')). Bez obzira na činjenicu da se za neka strana imena ne može tvrditi da su tuđice, a opet postoje i takva tumačenja.

 

S druge strane, Josip Hamm navodi da se ruska vlastita imena transkribiraju, a njemačka transliteriraju u latinički sustav (»Pisanje tuđih imena«, ''Jezik'', god. V., br. 3., mjeseca veljače 1957., str. 75.), dok je kod ćiriličkoga sustava po Hammu drukčije: ruska se transliteriraju, a njemačka transkribiraju.

 

 

Nije potrebno izdvojeno promatrati japanski jezik, te na mala vrata uvesti posredno prenošenje iz engleskoga jezika, koje zasigurno nije ni prava (potpuna) transliteracija, ni posredna transkripcija (kako bi se ista više približila hrvatskomu izgovoru), niti je fonetizacija ako se upotrebljavaju slova [[hrvatska abeceda|hrvatske abecede]] pri transkripciji s japanskoga. Poznato je da je pravopis protiv zadržavanja kolonijalne prakse (ne može se iz toga pravopisa (1994.) uzeti izdvojeno sa str. 74. i 75., gdje se eto napominje ovako: »mnoga su azijska vlastita imena i rusificirana«), ali i za očuvanje tradicionalnih oblika.

 

== 550.000 stranica ==