|
Bit spora nije ležala u akademskim nijansama, nego u samodefiniciji srpske nacionalne kulture toga doba. Ukratko: iako se veoma često, poglavito u popularizatorskim djelima i širokim krugovima, srž Karadžićeve jezične preoblike traži u grafijskoj i pravopisnoj promjeni, to je tek tehnički vid njegova prevrata. Glavna razlučnica spora bješe u tom što je Karadžić, u općem smjeru djelovanja, jezik oblikovao prema idealiziranom uzoru srpskih seoskih govora, kao i to što se dio njegovih jezikoslovnih inovacija ili oslanjao ili bio na crti već postojećih ostvarenja hrvatske jezične kulture. Sam je Karadžić tijekom rada dotjerivao jezični izraz, jer je bio svjestan kako nema ujednačenoga govora koji bi mogao biti jednostavno «prepisan», no ostaje činjenica da je njegov ustrajni i strpljivi terenski rad u bilježenju narodnih poslovica, pjesama i priča (ne samo srpskih, nego i hrvatskih, crnogorskih i bošnjačko-muslimanskih), ali samo pod [[Srbi|srpskim]] imenom,<ref name="Bratulić">[[Josip Bratulić]], ''O hrvatskom identitetu, neposredno''. '''<tt>U zborniku:</tt>''' Romana Horvat, gl. ur., Zorislav Lukić i Božo Skoko, ur., ''Hrvatski identitet (zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanog u Palači Matice hrvatske, 7. i 8. svibnja 2009.)'', Zagreb : Matica hrvatska, 2011., {{ISBN|978-953-150-920-6}}, str. 9. – 24., <span class="plainlinks">[http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/hrvatskiidentitet/$File/hrv.%20identitet%20007.pdf/hrv.%20identitet%20007.pdf URL]</span> {{pdf}}
{{Citat|Redovito se ističe da su tiskane deseteračke Kačićeve pjesme potakle Vuka Stefanovića Karadžića ne samo da promijeni svoje dotadašnje shvaćanje »narodnih« pučkih deseteračkih pjesma, iznimnih uzleta duha, kao niže duhovne djelatnosti, nego da ih započne i zapisivati i organizirati njihovo bilježenje, skupljanje i objavljivanje, ali samo pod srpskim imenom.|str. 15.}}</ref> bio pokazatelj folklorističke usmjerbe cijeloga njegova rada, a taj segment je i bio metom kritika obrazovanih slojeva. Naime, govorni jezik priprostog puka nema razvijen intelektualni ni misleni rječnik, pa su mu protivnici prigovarali da osiromašuje srpski jezik. Ta je zamjerka imala smisla, no samo kratkoročno. Budući da srpska uljudba nije imala razvijene i ukorijenjene tradicije na vernakularu, a slavenosrpski križanac je bio potpuno umjetan jezik kojim ne samo što nije govorio nitko, nego i bez gramatičkih pravila, te i principa po kojima bi se napravila takva pravila, jedini put u budućnost je vodio preko rušenja tadašnje vladajuće jezične kulture. U tom pothvatu nije nedostajalo nihilizma, no, nije se ni mogao svesti jedino na razorno djelovanje: srpska narodna poezija pokazala se mostom koji vodi od pamćenja na srednjovjekovnu kulturu i uspostavlja kontinuitet na razini narodnih i vjerskih simbola identifikacije. Glede pak optužbi da Karadžić profilom svojim reformi želi Srbe pokatoličiti (jer je nemali dio njegovih odredaba već postojao u hrvatskim i katoličkim pisanim djelima, književnim i leksikografskim), osim vidljive nebuloznosti takovih inkriminacija, zanimljivim ostaje pitanje u kojoj su mjeri hrvatska (slovinska, ilirska) djela utjecala na njegovu jezičnu stilizaciju. Za sada, sa sigurnošću se može reći da jesu, no stupanj utjecaja je teško odrediti: Vuk je posjedovao više hrvatskih leksikografskih djela (rječnike i slovnice [[Ardelio Della Bella|Della Belle]], [[Jakov Mikalja|Mikalje]], [[Ivan Belostenec|Belostenca]], [[Joakim Stulli|Stullija]]),<ref>[[Leopold Auburger]], [http://www.scribd.com/doc/77949823/Leopold-Auburger-Hrvatski-jezik-i-serbokroatizam ''Hrvatski jezik i serbokroatizam''], Maveda-HFDR, Rijeka, 2009., {{ISBN|978-953-7029-14-2}}, str. 63.:{{citat2|52 ''Tako je i jezična građa srpsko-njemačko-latinskoga'' Srpskoga rječnika ''Vuka Karadžića (¹1818., ²1852.) najvećim dijelom preuzeta iz hrvatskih rječnika koje mu je nabavio Jernej Kopitar, naime iz rječnika: Ardelia della Belle (1655. – 1737.), Ivana Belostenca (? 1594. – 1675.), Jurja Habdelića (1609. – 1678.) za latinske prijevodne ekvivalente, Franje Sušnika (1686. – 1739.) i Andrije Jambrešića (1706. – 1758.), Jakova Mikalje alias Jacobusa Micalie, odn. Micaglie (1601. – 1654.), Josipa Voltića (1750. – 1825.) alias Jose Voltiggia, kao i iz najopsežnijega rječnika 18. i 19. st., naime rječnika Joakima Stulića alias Stullia (1729. – 1817.);'' (...)}}, preuzeto 5. ožujka 2013.</ref> te književna djela pretežno slavonskih pisaca ([[Matija Antun Relković|Relkovića]], Kanižlića, Ivanošića), te pokojega dubrovačkog (kasnija izdanja [[Ivan Gundulić|Gundulića]]) - no, vjerojatno je najbliže istini da je našao u njima određen broj rješenja koja je uporabio u stilizaciji svoga oblika jezika, no i to da je opći smjer hrvatskoga jezikoslovlja i književnosti bio stran njegovu duhu koji je idealizirao pučki idiom, te u cjelini odbijao «gospodski» ili «varoški» oblik jezika - makar taj nastao i na štokavskom vernakularu. Spoznaja da je Karadžićevu slovopisnu i pravopisnu reformu zacrtao, pa i u detaljima osmislio Jerner Kopitar bila je poznata u srpskoj javnosti<ref>[[Jovan Skerlić]], ''Istorija nove srpske književnosti'', Beograd, 1914.</ref>, no vremenom je pala u zaborav.
=== Pansrpska ideologija ===
Negativna posljedica Karadžićeva [[polemika|polemičko]]-publicističkoga djelovanja bilo je njegovo zasnivanje [[pansrpstvo|pansrpske]] ideologije temeljene na pojednostavljenom shvaćanju jezično-dijalektalnih zakonitosti i povijesti ([[Srbi svi i svuda]]). U biti, Karadžić je izjednačio sve govornike [[štokavsko narječje|štokavskoga narječja]] s etničkim Srbima, postavivši temelje [[Velika Srbija|velikosrpske]] ideologije u kulturnopovijesnom obliku. Iako se ne može sam okrivljavati za te stavove (koje je, čak i u radikalnijem obliku, zastupala rana slavistika u radovima Dobrovskog ili Šafařika) - ostaje činjenica kako Karadžić nije, ni nakon polemike s hrvatskim filolozima poput [[Bogoslav Šulek|Bogoslava Šuleka]], odstupio od svojih stajališta, iako ih nije mogao uvjerljivo argumentirati. Time je doprinio rastu netrpeljivosti, koju ni jasno odricanje i nijekanje štokavsko-srpske kvazijednadžbe njegova najpoznatijega nasljedovatelja [[Đuro Daničić|Đure Daničića]], nije bitno umanjilo, te koja i dalje dominira srpskom jezičnopovijesnom ideologijom.
S druge strane, ova se analiza može objasniti, mada se ne i opravdati, Karadžićevom tvrdnjom da se određen broj naroda u svijetu obilježava pripadnošću jeziku kojim govori, a ne vjerom. Tako dakle, u Rumunjskoj postoji katolička manjina koja se pak smatra rumunjskom. No, taj pristup pada u vodu jer je Karadžić bio upoznat, preko Šulekova orječja "Srbi i Hrvati", 1856. godine, s činjenicom da velik broj pisaca od 16. do 19. stoljeća, a koji pisahu na štokavštini, svoj jezik izrijekom nazivaju hrvatskim ([[Dominko Zlatarić]], [[Juraj Radojević]], fra [[Luka Terzić]], [[Mavro Vetranović]], [[Lovro Šitović|Lovro Šitović Ljubušak]], ...) ili izjednačuju pojmove "ilirski", slovinski" i hrvatski ([[Jakov Mikalja]], [[Joakim Stulli]]), pa se Karadžićevo stajalište ne može opravdati neobaviještenošću (kao što je to pokušao [[Vatroslav Jagić]] 1864. godine u tekstu "Zasluge Vuka Štefanovića Karadžića za naš jezik".)
Karadžićeva kapitalna djela, među kojima se ističu prvo izdanje ''Srpskog rječnika'' (1818.), drugo, znatno prošireno (1852.), te prijevod ''Novoga zavjeta'' (1847.), postavili su temelje za suvremeni standardni srpski jezik.
=== Slovopis i pravopis ===
Na tehničkoj razini, Karadžićeva reforma manifestirala se u novoj [[Ćirilica|srpskoj ćirilici]] u kojoj su izbačeni ''nepotrebni'' poluglasnici (''ъ, ь''), apsorbirani grafemi za ''lj'', ''nj'', ''dž'' koje je predlagao Sava Mrkalj (Karadžić je gotovo u potpunosti preuzeo grafiju "narodnog" pisanog idiolekta Gavrila Stefanovića Venclovića, monaha u manastiru Rači s konca 17. i početka 18. stoljeća, te je uveden grafem ''j'' iz latinice. Novi fonološki pravopis, primjeren prozirnom idiomu kakav je novoštokavski, zamijenio je stariji tvorbeno-morfološki pravopis. Jezični supstrat je bila novoštokavska ijekavština (istočnohercegovačko-krajiški dijalekt), koju je Vuk Karadžić stilizirao dijelom i prema hrvatskim pisanim djelima (''tjerati'' mjesto ''ćerati'', ''hoću'' mesto '''oću''). No, zbog utjecaja srpske građanske klase u [[Vojvodina|Vojvodini]] i Srbiji, ta je reforma prihvaćena u nešto izmijenjenom obliku: ijekavski refleks ''jata'' (''ě'') je zamijenjen ekavskim (''dete'' mjesto ''dijete''). Srpski književni jezik ijekavskoga refleksa jata ostao je među manjinskim Srbima u Crnoj Gori, [[Bosna i Hercegovina|BiH]], zapadnoj Srbiji kao i među Srbima u [[Hrvatska|Hrvatskoj]].
=== Utjecaj hrvatske književne i jezične baštine ===
Pitanje utjecaja hrvatske književnojezične baštine i suvremenika na Kopitar-Karadžićev jezični model bilo je aktualno od samoga početka toga projekta, no interes za to jače je oživio tek potkraj 20. stoljeća, tijekom raspada [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Jugoslavije]], budući da ta tema bijaše tabuizirana zbog nekoliko silnica, a u srži joj leži pretenzija srpskoga nacionalizma na hrvatsku jezičnu i književnu baštinu: budući da je u vizuri velikosrpskoga nacionalizma hrvatski jezik samo derivat srpskoga (utjecaj teza rane slavistike Dobrovskog, Kopitara, Šafarika, Miklošiča), iznošenje podataka i istraživanje tijekova Karadžićeve jezične standardizacije, te činjenica ukazujućih na to kako su mnogi hrvatski auktori utjecali na taj jezični tip konačno je smjeralo tomu da ukaže na to da je srpski jezik "mlađi" od hrvatskoga i da svoju modernu fizionomiju duguje, u nemaloj mjeri, hrvatskomu korpusu. U sljedećim<ref>Nataša Bašić: ''V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike'', Zagreb, 1991.; Mario Grčević: ''Hrvatski udjel u Karadžićevu prijevodu Novoga zavjeta'' http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=259501; Mario Grčević: ''Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme'' http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=264345</ref> djelima utvrđeno je:
* Kopitar je Karadžiću stilizirao pravopis ponajviše po uzoru na [[Andrija Kačić Miošić|Kačićeva]] djela, te djela dubrovačkih autora u kojima je prevladavao fonološki pravopis (izsjeći>isjeći, razstaviti>rastaviti, razpad>raspad, gostba>gozba, radostno>radosno, težko>teško, sladko>slatko, devetdeset>devedeset ...), no u nekim je detaljima otišao i dalje, jer su, n.pr., [[Dominko Zlatarić|Zlatarić]] i [[Marin Držić|Držić]] pisali odprije, nadkrili, predka, obstoji, ..., dok u "Srpskom rječniku" iz 1818. nahodimo načelo pisanja: otprije, natkrili, pretka, opstoji
* u "Srpski rječnik" iz 1818., a još više u onaj iz 1852., ušlo je mnogo riječi iz hrvatskih dopreporodnih rječnika. Pritom valja napomenuti da je Karadžić uglavnom rabio pučke riječi - posve u skladu s ideologijom idealiziranoga "narodnoga jezika", pa nije uveo pojmove iz intelektualne sfere, niti civilizacijskoga nazivlja koje se baš u to doba, napose u prijelomnom rječniku [[Ivan Mažuranić|Mažuranića]] i [[Jakov Užarević|Užarevića]]: "Němačko-ilirski slovar", 1842., stvaralo ubrzanim tempom. Također, nasuprot jezičnom čistunstvu hrvatskih jezikoslovaca i pisaca, Karadžićev purizam bio je poglavito uperen potiv rusizama i crkvenoslavizama vrlo zastupljenih u slavenosrpskome jeziku. Prema turcizmima i orijentalnim islamizmima Karadžić je bio ravnodušan.
* poznata su Karadžićeve izjave koje ukazuju da se naslonio na tradiciju hrvatskoga štokavskoga pisanja: ''"Svi Slavenski narodi kromě Serbalja vostočnog' věroispovědanija imaju svoje Rěčnike. Mi ga sami trebamo...Ja sam takovij Rěčnik preduzeo, i već skupio. On će pomenutim' potrebama udovletvoriti. Soderžavaće sve Serbske rěči, koe se nalaze u Rěčnicima: Kurcbekovom' (koi e samo imenom Serbskij), Dellabelli, Belostencu, Jambrešiću, Stulliju, Voltičžiu, Hajmu; a imaće jošt' ednu tretinu pravih Srbskih' rěčij, koe se ni u ednome, ot rečenih Rěčnika, ne nalaze."'' ("U Fruškogorskom' Monastiru Šišatovcu 20ga Marta 1816.; Sabrana dela Vuka Karadžića, 2. tom, Prosveta, Beograd, 1966.: "Objavlenie o serbskome rěčniku"); ''"{Srbi s pisanjem na narodnom jeziku} nisu uranili prije druge polovine osamnaestoga vijeka dok su braća zakona Rimskoga, osobito Dubrovčani i Dalmatinci, pisali u šesnaestome vijeku u najveći jek!!"'' (V.S. Karadžić: Skupljeni gramatički i polemički spisi, III., 1896., Beograd, str. 260.); ''"Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik."'' (“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815., skupio Vuk Stefanović Karadžić”)
Ove iskaze valja promotriti u surječju stvaranja suvremenoga srpskoga standarda: Kopitar i Karadžić su se u koncepciji pravopisa i, većim dijelom, izboru riječi, naslonili na već postojeću hrvatsku rječničarsku i gramatičku tradiciju, te jezik književnosti. No, budući da je idolizacija "narodnoga jezika" imala prevagu, u Karadžićev korpus nisu ušle već postojeće riječi iz strukovnoga ili znanstvenoga nazivlja; sama je slovopisna reforma bila borba unutar srpske kulturne elite, budući da je većina Hrvata ionako pisala na nekom tipu latinice. Štetan je utjecaj na suvremeni hrvatski jezik, preko tzv. "hrvatskih vukovaca" poput [[Tomo Maretić|Maretića]] izvršila folklorizacija jezika koja je u velikoj mjeri smanjila uporabu participa i, susljedno, povećala broj zavisnih rečenica. Stoga se, zaključno, može reći da je hrvatski utjecaj na Karadžićev jezični model bio vrlo znatan, no nije se poklapao u nekim ključnim dijelovima (oslon na tradiciju prema prijekidu s tradicijom), a u za Srbe iznimno važnom dijelu slovopisne reforme sveo se jedino na Karadžićevo prihvaćanje grafema /ć/ iz [[Hrvatska ćirilica|bosančice]].
== Nefilološki rad ==
|
